Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FRANKAPAN, Stjepan II (I) (de Frangapan; Stephanus, Štefan, Štifan), knez (?, o. 1330 — Modruš, II. ili III. 1390). Prvi put se spominje 21. II. 1343. kad je s ocem Bartolom VIII. i bratom Ivanom V. bio nazočan izdavanju neke isprave. God. 1358. spominje se kao jedan od petnaest baruna kralja Ludovika I. koji su sudjelovali pri sklapanju mira između hrvatsko-ugarskog vladara i Mlečana. Prije te godine stekao je naslov požeškog i zaladskog župana i bio izabran načelnikom Milja (Muggia). Nakon očeve smrti starješinstvo u obitelji pripalo je Stjepanu. God. 1364. potvrdio je kralj Ludovik I. knezu senjskom, krčkom i modruškom i kraljevskom vitezu Stjepanu ispravu kralja Andrije III, Mlečanina od 27. II. 1292. U ispravi se Stjepan naziva Frankapanom (comes de Frangapan). Te godine potvrdio je kralj braći Stjepanu i njegovu bratu Ivanu V. svoju povelju koju je 18. II. 1350. izdao njihovu ocu Bartolu VIII. U ispravi od 27. III. 1365. braća se nazivaju knezovima krčkim, modruškim, gatanskim i vinodolskim te prirodnim gospodarima Senja. Te godine vratili su knezu Hugu VIII. Devinskom grad Rijeku. U travnju 1365. braća su postigla dogovor o podjeli obiteljskih posjeda te o tome 18. IV. izdala odgovarajuću ispravu. Prema njoj, Stjepanu su imala pripasti dobra njihova strica Dujma III. Pripali su mu gradovi Trsat, Bakar i Bribir te polovica Krka, a Senjom su braća zajedno upravljala (V. Klaić). Nakon diobe Stjepan je ostao u Senju, gdje je 12. VIII. 1365. izdao povelju senjskim franjevcima kojom im je obećao mjesečni prinos od 50 solida. God. 1372. putovao je u Padovu, gdje se vjenčao s Katarinom, kćeri padovanskoga gospodara Francesca Carrare. Po povratku odlazi sa ženom u grad Tržac u kome otada redovito boravi. U ratu između kralja Ludovika I. i Mletaka 1378–81. podupirao je svoga gospodara. Dok je Stjepan sa ženom Katarinom u ljeto 1380. boravio u Zagrebu i Križevcima, gdje je kralju posudio 10 000 dukata i u zalog dobio grad Steničnjak u Pokuplju, mletačka flota predvođena admiralom Lodovicom Loredanom (Lauredano) spalila je Senj i Bašku. Grad Krk joj se predao. Nakon Ludovikove smrti 1382. Stjepan pristaje uz kralja Karla II. Dračkog, koji mu je 22. I. 1386. u Budimu izdao povelju kojom se nasljedna prava prenose na Stjepanovu još malodobnu kćer Elizabetu u slučaju da on umre bez muškog potomka. God. 1380. zapisao je kćeri 40 000 forinta te joj u to ime predao Modrušku županiju i grad Tržac. Iste godine zaručio ju je za Fridrika II. Celjskog. U Primorju i Modrušu on se — po uzoru na susjedne njemačke velikaše — oslanja na knape i stvara neke vrsti teritorijalnu vojnu službu. S bratom Ivanom V. dao je 1365. na latinskom jeziku sastaviti Senjski statut, a 1388. na hrvatskom jeziku pisan glagoljicom u Vrbniku statut za otok Krk. Te godine pružio je utočište i pomoć svom šurjaku Francescu Carrari kada je Padovom zagospodario milanski vojvoda Gian Galeazzo Visconti.

LIT.: N. Klaić: Knezovi Frankapani kao krčka vlastela. Krčki zbornik, 1970, 1, str. 141. — B. Zmajić: Grbovi Krčkih knezova, kasnijih Frankopana. Ibid., str. 256. — V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani. Rijeka 19912 154, 157, 162–180. — R. Horvat: Lika i Krbava, 2. Zagreb 19932, 7–13. — S. Krpan: Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti. Zagreb 1995, 16.
 
Petar Strčić (1998)