FRANKAPAN, Vuk I. Brinjski

FRANKAPAN, Vuk I. Brinjski (de Frangepanibus; Volffgang, Vuolffgang, Wolfgang), knez (?, prije 1521 — ?, 1546). Sin Ivana VIII. Brinjskog. Većinom je živio u Novigradu, Bosiljevu i Črnomlju koji je od 1530. neko vrijeme držao u zakupu. S bratom Krstom II. Tržačkim i stricem Nikolom VI. Tržačkim neuspješno se 1531. pred zagrebačkim Kaptolom sporio sa Slunjskim Frankapanima oko imanja Frankapana Cetinskih. On i brat mu Krsto II. bili su među hrvatskim plemićima, koji su 1. I. 1527. izabrali Ferdinanda I. za hrvatsko-ugarskoga kralja. Na izvornoj ispravi o izboru nalazi se Vukov pečat s natpisom: S. Co(mitis) (Wolfga)ngi de Frangapanibus. S Krstom II. 1528. sudjeluje kod Udbine u pobjedonosnoj bitki, u kojoj su teško ranjeni bosanski paša i udbinski kapetan. Iste godine sudjeluje i u pobjedi nad Turcima pod gradom Belajem. Zastupnik je velikaša i plemića Hrvatskoga Kraljevstva na njemačkom državnom saboru Svetoga Rimskog Carstva u Augsburgu 24. VIII. 1530, na kojem je pred carem Karlom V. i kraljem Ferdinandom I. na latinskom jeziku isticao 80-godišnju borbu Hrvata protiv Turaka, upozoravajući da je Hrvatska iscrpljena i da neprijatelj izravno prijeti habsburškim zemljama. Predao je spomenicu, a u ime oba vladara markgrof i izborni knez Joachim Brandenburški obećao je brzu pomoć; tekst je odmah tiskan (hrvatski prijevod N. Žica objavljen u Obzoru, 1932, 291 i u zbirci Govori protiv Turaka, 1983, 361–364, gdje je objavljen i faksimil na str. 614–619). Odbija kraljeve pokušaje preuzimanja nekih njegovih gradova, jer ih može – uz nešto pomoći – sam braniti; traži povrat Sokolca (Brinje), koji je bio predao 1538. S obzirom na to da habsburške pomoći nije bilo, Vuk se nešto ranije, 1536. nudio Mlecima, ali ga je dužd Andrea Gritti odbio. God. 1534. ženidbom s Katarinom Bocskay od Rasinje, udovicom Mihovila Imreffyja, stekao je polovicu krapinsko-kostelskog vlastelinstva i polovicu grada Krapine (suvlasnici su bili Keglevići). Međutim, 1536. taj je posjed pripao Katarininoj kćeri iz prvog braka Katarini Imreffy nakon njezine udaje za Luku Sekelja. Vuk se tome suprotstavio pa je protiv njega vođena od 1537. parnica pred dvorskim sudom. Zbog nasilja nad sudskim izaslanikom zagrebačkoga Kaptola i njegovim pratiocima kraljevski ga je sud 1539. osudio na smrt i gubitak imetka, što nije izvršeno. Turci su 1543, pustošeći frankapanskim Bosiljevom, Ribnikom i Novigradom prodrli u Kranjsku, ali na povratku su u Gackoj potučeni, u čemu su sudjelovali Vuk i Juraj II. Slunjski. Kako nije stizala pomoć od Habsburgovaca, Vuk ih se odrekao i istaknuo da je njegov kralj Ivan Žigmund Zapolja, erdeljski vojvoda. Izmirivši se s Habsburzima, pogiba za njih u schmalkaldenskom ratu. — U bosiljevačkom kraju, kraj Bogorodičine crkve na Gradišću utemeljio je 1531. dominikanski samostan; zbog turske opasnosti redovnici su poslije prebjegli u Bosiljevo (dio grada nazvan Kloštar; R. Lopašić). Iste je godine imanje i kmetove nekada veoma velikoga i po Turcima uništenoga pavlinskog samostana sv. Nikole na kraj Modruša darovao izbjeglici Marinu Lovinčiću.