GEITLER, Leopold Václav

GEITLER, Leopold Václav (Lavoslav), slavist i paleograf (Prag, 18. X. 1847 — Döbling kraj Beča, 2. VI. 1885). Nakon završene gimnazije upisao 1867. studij slavistike, usporedbene lingvistike i klasične filologije na Sveučilištu u Pragu. God. 1868. prešao na bečko Sveučilište te slušao slavistiku u F. Miklošiča, a usporedbenu lingvistiku u F. Müllera i A. Bollera. Doktorat iz filozofije postigao 1870. Vrativši se u Prag, priprema habilitacijski rad za privatnog docenta iz usporedbene lingvistike (Časopis Musea královstvi českého, Prag 1873), u kojem zastupa Ludwigovu aglutinacijsku teoriju. Još za studija uočuje važnost litavskoga u slavistici te prianja na njegovo sustavno proučavanje i 1873. objavljuje djelo Starobulharská fonologie se stálým zřetelem k jazyku litevskému. Tim je djelom privukao pozornost svjetskih znanstvenika, napose podupiranjem teze o starobugarskom podrijetlu staroslavenskog jezika, čime se izravno suprotstavio Miklošičevoj panonskoj teoriji i slovenštini kao staroslavenskom jeziku. Radi proučavanja litavskih narječja boravio u pruskoj i ruskoj Litvi, a 1875. izdao djelo Litauische Studien s primjerima litavskih pjesama i rusko-litavskih narječja, litavskim rječnikom i studijom o litavsko-slavenskim glasovnim zakonima. U listopadu 1874. prihvatio je redovitu profesuru na slavističkoj katedri u Zagrebu, a u studenom iste godine postaje redovitim članom JAZU. God. 1876–77. obnašao je čast dekana Filozofskog fakulteta. Da bi potvrdio svoje teze o podrijetlu staroslavenskoga, zaputio se 1875. u Makedoniju s nakanom da prouči makedonska narječja i srednjobugarske spomenike. Zbog političkih nemira kretanje mu je bilo ograničeno, ali se uspio dulje zadržati u Velesu i Prilepu te potom boravio na Athosu. Na tom je putu zasnovao svoje veliko djelo Die albanesischen und slavischen Schriften, koje je izdao istom 1883. potporom Bečke akademije. Iako je kritika odbacila njegovu tezu o posredništvu albanskoga pisma pri oblikovanju glagoljice, knjiga je dobro primljena u dijelu gdje u grčkoj uncijali nalazi predložak za ćirilicu, a u rimskoj kurzivi za glagoljicu. Istodobno prikuplja građu za slavensku etimologiju, koju je zamislio po ugledu na Curtiusovu grčkog jezika, i slavensku usporedbenu slovnicu. God. 1877. objavio je rad o osnovama na »u« u slavenskim jezicima, u kom se moglo vidjeti kako je široko bio zamislio usporedbenu slovnicu. U književnopovijesnoj studiji Poetické tradice Thráků a Bulharů (Prag 1878, tiskana skraćeno iste godine i u Viencu) dokazuje da Verkovićeva zbirka Veda Slovena (Beograd 1874) nije krivotvorina jer je njezin sadržaj sazdan na narodnom predanju tračko-makedonskih plemena Mrvaka i Pomaka iz okolice Strume i Karasa, a da je jezik tih pjesama jedno starobugarsko narječje, dakle narodni jezik, što je prihvatio i Miklošič u raspravi Türkische Elemente in den slavischen Sprachen. O istoj temi objelodanio je rasprave Die Sage von Orpheus-Orfen der Rhodope-Bulgaren i Die Juda in den Mythen der Balkanvölker (Die Mittheilungen der Anthropologischen Gesellschaft in Wien, 1880, 5–7). God. 1880. uputio se potporom hrvatske vlade u manastir sv. Katarine na Sinaju u Egiptu, tragajući za glagoljskim psaltirom o kom je 1850. bio kratko izvijestio arhimandrit P. Uspenski. G. je našao dva glagoljska spomenika: euhologij (trebnik) i psaltir. Nakon neuspješna pokušaja otkupa, oba je prepisao i fotografirao te ih potporom JAZU objelodanio: Euchologium, glagolski spomenik manastira Sinai brda, Zagreb 1882; Psalterium, glagolski spomenik manastira Sinai brda, Zagreb 1883. Ta su izdanja bila slaba, pa je R. Nahtigal ponovno izdao Euhologij (1941–42), a S. N. Severjanov Sinajski psaltir (1922). U Zagrebu je objavljivao pretežito u Radu JAZU: o etimologiji imena Hrvat, o Bretkunovoj litavskoj postili iz 1591, o tzv. parazitskim sibilantima iza guturala u slavenštini, o parazitskim guturalima iza dentala u litavskome i slavenskim jezicima, o hrvatskim gramatičkim i fonološkim osobitostima (1876, 34; 1877, 40; 1878, 41, 44; 1881, 58). O glagoljskim natpisima s Krka pisao u Viestniku hrvatskoga arkeologičkoga družtva (1879, 2, 4), a o litavskome u Agramer Zeitung (1875, 56). Žalio se na nepovoljne zagrebačke radne uvjete i nedostatak knjiga te kanio preuzeti slavističku katedru u Lavovu. Prema Strohalovu svjedočenju, sukobio se s A. Pavićem zbog pravopisa, tvrdeći da je hrvatskom jeziku primjereniji umjereni etimološki pravopis nego eufonijski, kakav je nametao Pavić, a odbacivao je i njegovu teoriju o postanku Gundulićeva Osmana te prihvaćao onu F. Markovića. Posljednji mu je rad Beiträge zur litauischen Dialektologie (Sitzungsberichte der Philosophish-historischen Classe der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, Beč 1885, 108), a nedovršena je ostala povijest bugarskog jezika. Duševno se razbolio i naglo umro.