GLAVINIĆ, Sebastijan

traži dalje ...

GLAVINIĆ, Sebastijan, senjsko-modruški biskup (Pićan, prije 18. I. 1632 — Slovenske Konjice, 5. XII. 1697). Rođen u obitelji bosanskog doseljenika Nikole zvanog Sfožer i pranećak pisca i povjesničara Franje. Nadnevak rođenja može se približno odrediti podatkom o njegovu krštenju, 18. I. 1632. Školovao se 1646–50. u franjevačkom samostanu na Trsatu, gdje je i stupio u Franjevački red. Na poč. 1650-ih započeo je studij filozofije i teologije u Grazu, koji nastavlja u Beču te u Trnavi, a nakon studija zaređen je za svećenika 1660. Kada se 1661. bečki dvor spremao uputiti ruskom caru u Moskvu izaslanstvo radi posredovanja u rusko-poljskom izmirenju, na preporuku grofa Ivana Ferdinanda Porcije, odgojitelja cara Leopolda I, G. mu je dodijeljen kao tumač i duhovnik. Izaslanstvo je u Moskvu stiglo potkraj svibnja, tamo ostalo do 6. V. 1662. a u Beč se vratilo u rujnu. Po povratku G. je na nagovor papinskog nuncija u Beču, kardinala Scipiona Pannochieschija d’Elcea, sastavio opsežno izvješće, poznato pod kasnijim naslovom Relatio de rebus Moscoviticis cum epistola ad Leopoldum I imp., o putovanju, opisavši, osim doživljaja, gospodarske i vjerske prilike u Rusiji. Kako je G. za tamošnjeg boravka dobro naučio ruski jezik, u Beču su ga zadržali kao dvorskog tumača. God. 1664. postavljen je za dvorskoga kapelana i u toj službi ostao do 1677. Čini se da je tada napustio Beč, zadržavši mjesto dvorskoga kapelana. Prema jednom navodu, G. je za vrijeme senjsko-modruškog biskupa I. Smoljanovića kratko bio modruški arhiđakon (M. Bogović). Budući da plaća dvorskoga kapelana nije bila osobito visoka, bio je na poč. 1670-ih u ozbiljnim financijskim poteškoćama pa se obraćao i caru za pomoć. Leopold I. ga je povremeno novčano pomagao te mu dodijelio žusemsku nadarbinu i nadžupu sv. Jurja u Slovenskim Konjicama gdje je, kako sam tvrdi, proveo kao nadžupnik 20 godina (prema Konjiškoj kronici iz 1868. od 1669. do 1689). Osim toga, Leopold mu je ispravom od 10. XII. 1668. podijelio naslov plemića od Glamoča. Po potrebi G. je i dalje odlazio u Beč stavljajući na raspolaganje dvoru svoje prevoditeljske usluge. U kolovozu 1674. boravio je u zagrebačkog biskupa M. Borkovića koji ga je poveo u Lepoglavu na proslavu zlatomisničkog jubileja I. Belostenca. G. je na latinskom jeziku sastavio elogij u čast slavljenika, upisavši ga u njegov rječnik Gazophylacium. Kao carski tumač za ruski jezik spominje se više puta 1680-ih, primjerice 1682. i 1687. U svojoj župi u Slovenskim Konjicama je uz odobrenje akvilejskog patrijarha ustanovio samostalne vikarijate u Zrečama (1675) i u Ločama (1681), te obnavljao crkve i oltare. Nakon smrti senjsko-modruškog biskupa H. Dimitrija, Leopold ga je imenovao 19. IV. 1689. njegovim nasljednikom. Papa Aleksandar VIII. potvrdio je 1690. imenovanje, pa je za biskupa posvećen u Beču 8. II. 1691. Kao biskup obratio se u ožujku 1690. caru da Liku i Krbavu, oslobođene od Turaka 1689, pripoji njegovoj dijecezi, što je Leopold ispravom od 3. III. 1691. i učinio. Odluka je izazvala nezadovoljstvo predstojnika zagrebačke crkve, pa se iz toga izrodio spor između dviju biskupija. Prema navodima pisma koje je splitski nadbiskup uputio Kongregaciji za širenje vjere, zaključuje se da se G. zauzimao da se njegova biskupija ponovno podredi primasu splitske crkve, pod koje je jurisdikciju u starini i pripadala, ali pojedinosti o tome nisu istražene. Kako na području Like i Krbave nije bilo katoličkog svećenstva, G. je od Kongregacije zatražio da mu pošalje misionare isusovce i potrebnu financijsku potporu za njihov rad. Kad oni to nisu prihvatili, obratio se kapucinskom samostanu u Rijeci. Od 1691. više je puta slao svećenike u te krajeve (od njih su se istaknuli pop M. Mesić i redovnici Marin Senjanin i Marko Domazetović). Za biskupovanja suočavao se i s drugim problemima. Već 1690. došao je u višegodišnji sukob s komorskim zakupnicima zrinskih i frankapanskih posjeda zbog zloporaba i njihova izravnog upletanja u crkvene stvari, od postavljanja svećenika do prisvajanja crkvenih i biskupskih prihoda. Zbog toga se 18. V. 1692. potužio caru, koji je za modruškog arhiđakona postavio Antona Fiorinija de Bluenberga, a biskupa oštro ukorio pismom od 31. V. 1692. Takvom carevom odlukom G. nije bio zadovoljan pa je pravdu potražio putem suda koji je 1693. riješio parnicu u njegovu korist. Zbog toga je pao u nemilost i na dvoru se razmišljalo o njegovu smjenjivanju i umirovljenju. Prema nekim istraživačima (Z. Kulundžić, Bogović), G. je 1691. pohodio svoju dijecezu i pridružene joj oslobođene krajeve. Zna se da je 22. VI. 1692. posvetio crkvicu u Jezeranama. O drugom dijelu njegova biskupovanja izvorne vijesti su oskudnije, a u literaturi (R. Lopašić, Nada Klaić) se uglavnom navodi da je 1695. po naredbi Beča pohodio svoju biskupiju i sastavio izvještaj poznat kao Brevis et compendiosa duorum Comitatuum Regni Croatiae Licae et Corbaviae descriptio, u kojem govori o stanju u njoj, rezultatima misionarskog djelovanja te donosi povijesne zanimljivosti iz pojedinih mjesta i naselja, npr. o glagoljskoj tiskari u Kosinju i brevijarima koji su u njoj tiskani. Najnovija istraživanja (Bogović) osporavaju Glavinićevo autorstvo izvještaja. Pri tome se ističe da G. nije bio u Lici, jer više nije bio sposoban za takav napor, kako sam navodi u pismu od 14. XI. 1695. koje je s izvještajem uputio u Rim. U pismu kaže da su ga o stanju u Lici i Krbavi obavješćivali M. Senjanin i M. Domazetović. Isto navodi i u pismu 18. VIII. 1696. splitskom nadbiskupu. Te godine počeo je, čini se, ozbiljnije pobolijevati, pa je htio da ga pokopaju na Trsatu, ali su se tome usprotivili franjevci. Stoga je odlučio napustiti biskupiju i posljednje dane provesti u svojoj bivšoj župi u Slovenskim Konjicama. Zdravlje mu se do potkraj 1697. toliko pogoršalo da je 2. XII. sastavio oporuku, a tri je dana kasnije umro. Pokopan je u crkvi sv. Jurja u Slovenskim Konjicama. Nad grobom mu je podignuta ploča s grbom.

LIT.: D. Farlati: Illyricum sacrum, 4. Venetiis 1769, 147–148. — M. Sladović: Pověsti biskupijah senjske i modruške ili krbavske. Trst 1856, 29–39, 53, 108, 113–114, 179–180, 302–305. — I. Kukuljević Sakcinski: Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka s ove strane Velebita. Zagreb 1869, 196–202. — R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 2–3. Zagreb 1885–1889. — Isti: Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović. Zagreb 1888, 52–53, 58, 66, 68–69. — J. Somrek: Umetnost in oltar. Dom in svet (Ljubljana), 9(1896) 11, str. 347–352. — J. Voh: Škof Sebastijan Glavinić. Voditelj v bogoslovnih vedah (Maribor), 2(1899) 2, str. 142–146. — A. Stegenšek: Konjiška dekanija. Maribor 1909, 5, 27, 36, 48–49, 120, 125. — I. Milčetić: Hrvatska glagolska bibliografija, 1. Starine, 1911, 33, str. 426. — A. Rački: Povijest grada Sušaka. Sušak 1929, 99–100. — M. Stojković: Oko hrvatskoga jezika. Hrvatska revija, 13(1940) 4, str. 200. — R. Horvat: Lika i Krbava, 2. Zagreb 1941, 57. — N. Klaić: Izvori za hrvatsku povijest, 4. Zagreb 1959, 22–31. — V. Putanec: Problem predsenjskih tiskara u Hrvatskoj (1482–1493). Jadranski zbornik, 4(1959–60) str. 58–59, 61–62, 66. — Z. Kulundžić: Kosinj kolijevka štamparstva slavenskog juga. Zagreb 1960, 21–24, 26, 81, 85, 91. — H. Weczerka: Sebastian Glavinich und seine Schilderung des Moskowitischen Reiches. Zeitschrift für Ostforschung (Marburg an der Lahn), 11(1962) 3, str. 423–454. — Z. Kulundžić: Kosinj i perspektive koje on otvara pred našom historiografijom. Dostignuća, 1(1964) 2, str. 15, 22–23. — Isti: Glagoljaška štamparija XV–XVI stoljeća Kosinj—Senj—Rijeka. Senjski zbornik, 2(1966) str. 168, 189–194. — A. Nazor: Osvrt na povijest naših najstarijih štamparija. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 13(1967) 1/2, str. 4, 6, 15. — J. Burić: Le diocesi di Segna e di Modrussa durante l’episcopato di Giovanni Antonio Benzoni. Roma 1968, 5, 20. — J. Richter: Boštjan Glavinić de Glamoč in njegov opis Rusije. Časopis za zgodovino in narodopisje (Maribor), NV 6(1970) 1, str. 22–36. — M. Bolonić: Crkveni patronat na području Senjsko-modruške biskupije. Senjski zbornik, 5(1971–73) str. 270. — I. Lentić: Portreti senjsko-modruških biskupa u biskupskoj palači u Senju od XVII. do XIX. stoljeća. Ibid., str. 189–191. — P. Stanković: Biografia degli uomini distinti dell’ Istria. Atti. Centro di ricerche storiche – Rovigno (Trieste), 1971, 1, str. 200–201. — M. Bogović (Slunjski): Biskup Sebastijan Glavinić. Zvona, 20(1982) 4, str. 5. — Š. Jurić: Iugoslaviae scriptores Latini recentiores aetatis. Additamentum. Zagrabiae 1982, 61. — P. Cvekan: Trsatsko svetište Majke Milosti i Franjevci njeni čuvari. Trsat 1985, 133. — M. Bogović (Slunjski): Prošlost crkve u Vinodolu (Župa Hreljin). Zvona, 26(1988) 6, str. 5. — Isti: Crkva u Lici jučer. Ibid., 12, str. 5; 27(1989) 1, str. 5; 2, str. 5; 4, str. 5. — M. Cvitanović: 300. obljetnica (1689–1989) oslobođenja Like i Krbave od Turaka. Ibid., 26(1988) 11, str. 3. — A. Orlić: Konzervatorsko-restauratorski zahvat na portretima galerije biskupa senjsko-modruške biskupije u Senju. Senjski zbornik, 13(1988) str. 130. — M. Bertoša: Naseljavanje i etnička struktura Glavinićeva istarskog zavičaja (XVI–XVII stoljeća). Zbornik radova o Franji Glaviniću. Zagreb 1989, 14, 19. — M. Bogović (Slunjski): Crkvena obnova u brinjskom i otočkom kraju do 1723. godine. Zvona, 27(1989) 5, str. 5. — Isti: Trsatsko svetište te senjsko-modruški biskupi. Ibid., 6, str. 5. — S. Urban: Franjo i Sebastijan Glavinić svjedoče za Ivana Belostenca. Zbornik radova o Franji Glaviniću. Zagreb 1989, 349–357. — M. Bogović: Takozvani Glavinićev opis Like i Krbave iz 1696. godine. Croatica Christiana periodica, 15(1991) 27, str. 117–128.
 
Pejo Ćošković (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

GLAVINIĆ, Sebastijan. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/6930>.