KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Ivan (Kukuljević), povjesničar, političar i književnik (Varaždin, 29. V. 1816 — Puhakovec kraj Svetoga Križa Začretja, 1. VIII. 1889). Humaniora polazio u Varaždinu i Zagrebu, gdje je potom boravio u Plemićkom konviktu i započeo studij filozofije. Prekinuvši školovanje 1833, odlučio se za vojnički poziv; u kadetskoj je školi u Kremsu, od 1835. u ugarskoj dvorskoj gardi u Beču, 1836. časnik, 1840. premješten u Milano. Napustivši vojsku na vlastiti zahtjev 1842, postao začasnim sudcem Zagrebačke županije. U Beču se upoznao s istaknutim pripadnicima hrvatskoga narodnoga preporoda (Lj. Gaj, H. Bužan, M. Ožegović, J. Drašković), oduševio za preporodne zamisli i 1840-ih postao vodećom osobom pokreta i Ilirske, potom Narodne stranke. God. 1842. u članku Die Nationalität in Kroatien und Slavonien (Luna, br. 77–78) iznio je svoj politički program; njegove temeljne točke – uvođenje narodnoga jezika u javni život, osnivanje hrvatske vlade neovisne o ugarskoj, prosvjećivanje »ilirskoga« naroda i zaštita hrvatskih prava i narodnosti – izrekao je na zasjedanju Hrvatskoga sabora 2. V. 1843. u znamenitom govoru na hrvatskom jeziku, koji se drži prekretnicom u povijesti razvoja hrvatske nacionalne svijesti (M. Kurelac). God. 1845. postao je sudcem Varaždinske županije. Zahtjev o proglašenju hrvatskoga jezika službenim ponovio je u Hrvatskom saboru 1847, nakon čega je bio prihvaćen, a njemu je bilo povjereno da skuplja i za tisak priređuje dokumente bitne za hrvatsku državnopravnu povijest. Imao je vodeću ulogu u događajima u hrvatskom političkom pokretu 1848–49; njegov govor na skupštini zagrebačkoga magistrata 17. III. 1848 (Kakva treba da bude uobće politika naša. Novine dalmatinsko-horvatsko-slavonske, br. 37), u kojem se, ustrajući na zakonitu provođenju reforma, zauzeo za načela slobode i jednakosti, teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i ujedinjenje južnih Slavena u federativnu jedinicu u Habsburškoj Monarhiji, drži se jednim od glavnih preporodnih programatskih prinosa, kojim je izravno potaknuto sazivanje Slavenskoga kongresa u Pragu. S Gajem i A. Vranyczányjem Dobrinovićem biran za člana privremene izvršne vlasti (direktorij), jedan je od glavnih sudionika Narodne skupštine 25. ožujka i tvoraca Zahtijevanja naroda te član izaslanstva koje ih je nosilo vladaru u Beč. Nakon osnivanja Banskoga vijeća u travnju ban J. Jelačić imenovao ga je predstojnikom Odjela za obranu i prosvjetu i povjerio mu pregovore s patrijarhom J. Rajačićem u Srijemskim Karlovcima i knezom A. Karađorđevićem u Beogradu, te u Milanu, gdje je od maršala J. Radetzkoga ishodio novčanu pomoć. Nakon proglašenja Oktroiranoga ustava u ožujku 1849. bio je na čelu državnoga izaslanstva koje je vladaru podnijelo predstavke hrvatskih staleža, 1850. pak supotpisnik tzv. Književnoga dogovora u Beču. Razočaran razvojem prilika, za apsolutizma posvetio se proučavanju povijesti te se politici vratio tek nakon njegova pada 1860. Te je godine kao član Banske konferencije sudjelovao u nekoliko odbora koji su se bavili obnovom ustavnosti i uspostavom moderne uprave. God. 1861. imenovan je velikim županom Zagrebačke županije, a 1865–67. bio je banski namjesnik. Na zasjedanju Hrvatskoga sabora osobito se posvetio pitanju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. U to se doba počeo zauzimati za konfederativno uređenje Monarhije i sklapanje posebne nagodbe slavenskih zemalja s Austrijom, prije nego to učine Mađari. Na razočaranje J. J. Strossmayera, 1863. pristao je uz politiku I. Mažuranića i njegovu Samostalnu narodnu stranku te je u njezinu glasilu Domobran (1864–65) iznosio glavne programske smjernice. Nakon što je Stranka 1865. izgubila na izborima, a on 1867. bio uklonjen s položaja velikoga župana, politički je djelovao samo kao saborski zastupnik. God. 1865. u Zagrebu je objavio brošuru Zakoniti odnošaji Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Austriji i Ugarskoj, 1871. pak u Beču anonimno Die legitimen und historischen Rechte Croatiens und der Ausgleich mit Ungarn (autorstvo potvrdio drugim izd. u Zagrebu 1883), u kojoj je ponovio stajališta o hrvatsko-ugarskim odnosima. — U središtu njegova interesa bila je borba za hrvatski jezik i njegovu uporabu u književnosti, znanosti i političkom životu te otkrivanje, čuvanje i vrjednovanje povijesne baštine radi afirmacije nacionalnoga identiteta. Iako samouk u povijesnim disciplinama, radu je pristupao ozbiljno i kritički, pa je iznimnom upornošću stekao različite kompetencije, postao cijenjenim u europskim znanstvenim krugovima i uzorom hrvatskim povjesničarima (F. Rački, T. Smičiklas). Kao arhivar Zemaljskoga arhiva (1848–61) uveo je nov pristup arhivskomu gradivu kao dijelu nacionalne baštine; iz Mađarske je vraćen dio hrvatskih spisa, što je potanko opisao u brošuri Primanje hrvatskih spisa u Budim-Pešti god. 1849–1851 (Zagreb 1885), te je počelo sustavno objavljivanje gradiva kao povijesnoga izvora. Znanstveni mu je rad isprva vezan uz djelovanje Društva za jugoslavensku povjestnicu i starine, koje je, osnovano na njegovu inicijativu 1850, za apsolutizma bilo jezgra nacionalnoga otpora, a poticalo je članove na istraživanje i prikupljanje starina i povijesnih izvora radi narodnoga osvješćivanja. Društvo je 1851–75. izdavalo časopis Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (APJ), kojim je počela profesionalizacija hrvatske historiografije, a on je bio urednik i autor većine priloga. Na temelju ankete čitateljima (Pitanja na sve prijatelje domaćih starina i jugoslavenske pověstnice, 1851), obuhvativši sva područja djelovanja, skupio je vrijedne podatke, osobito etnografske. Sam je poduzeo više putovanja po Dalmaciji, južnoj Italiji, Albaniji i Bosni, na kojima je skupljao građu i prepisivao natpise na epigrafskim spomenicima. Izvješća s putovanja objavljivao je u Danici ilirskoj (DI, 1841–43, 1847), Narodnim novinama (1851, 1853, 1858), Nevenu (1853, 1855–56) i APJ (1854, 1857), dijelom i zasebno (Izvjestje o putovanju po Dalmaciji, 1855; Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim, 1857), a dio građe pretočio i u putopise Putovanje po Bosni (1858) i Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije (1873; ulomci pretiskani pod naslovom Put u Senj. Senj 2001), i danas korisna vrela za proučavanje hrvatske prošlosti. Među prvima je počeo proučavati glagoljicu (Narodne novine, 1858; Zagrebački katolički list, 1858; L’Eco di Fiume, 1858); osobito se zauzeo za znanstvenu valorizaciju Bašćanske ploče, a dokumenti koje je skupio postali su temeljem zbirke glagoljskih rukopisa HAZU. Interdisciplinarnim je pristupom obuhvatio mnoga područja – pisao je o pravnoj povijesti, gospodarskim i društvenim odnosima, državnim i crkvenim strukturama, narodnim običajima, svakidašnjem životu te znanstvenim i kulturnim zbivanjima, među ostalim, u izdanjima DI (1837–38, 1841–47, 1849, 1863–64), Branislav (Beograd 1844), Iskra (1844, 1846), Luna (1844–46, 1856–57), Zora dalmatinska (1845), Narodne novine (1848–53, 1857–60, 1862, 1864, 1866, 1871, 1889), Slavenski jug (1848), APJ (1851–54, 1857–58, 1863, 1865, 1868–69, 1872, 1875), Neven (1852–58), Zagrebački katolički list (1852, 1856–59), Almanacco fiumano (1859–69), Leptir (1859–61), Dragoljub (1864), Narodni list (1871–73), Vienac (1872–73, 1875–76, 1878–82, 1885), Obzor (1873–76, 1879, 1885–86, 1889), Rad JAZU (1873, 1877, 1881, 1886), Izvješće Hrvatskoga arkeologičkoga družtva (1879, 1886), Starine (1884, 1889–91, 1893–96) i Il Diritto croato (1888–89); mnogi su mu prilozi u periodicima poslije tiskani samostalno, kao knjige ili p. o. Zastupao je individualističko shvaćanje povijesti i uvjerenje o sposobnim pojedincima kao pokretačima povijesnih procesa, vidljivo u njegovu prvom povijesnom radu Nešto iz dogodovštine Velike Ilirie (DI, 1842), nastalom u skladu s tadašnjim uvjerenjem o slavenstvu Ilira. Napisao je više biografskih studija o pojedincima i plemićkim obiteljima, među kojima Pleme grofova Oršićah (1846), Pavao Skalić (1875) i Beatrica Frankopan i njezin rod (1885). Osim biografskih portreta Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (1886), objavio je zbirke Pjesnici hrvatski XV. vieka (1856–1867) i Pjesnici hrvatski XVI. vieka (1858) te opsežno djelo Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka (1869), kojima se potvrdio i kao književni povjesničar, znatno pridonijevši poznavanju starije hrvatske književnosti i kulture uopće. Za prvi svezak niza Stari pisci hrvatski (Pjesme Marka Marulića), što ga je pri JAZU pokrenuo s V. Jagićem 1869, napisao je uvodnu studiju, za tisak priredio Iskrice N. Tommasea (Zagreb 1844), knjige Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro (Zagreb 1855) i Supplementi al saggio bibliografico della Dalmazia e del Montenegro (Zagreb 1862) G. Valentinellija te, s V. Babukićem, Bogatstvo i ubožtvo J. Kavanjina (Zagreb 1861). Objavio je mnogobrojne rasprave o hrvatskim gradovima i krajevima te povijesnim razdobljima: Dogadjaji Medvedgrada (1854), Varašdin (Zagreb 1857), Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari (1863), Njeke gradine i gradovi u kraljevini Hrvatskoj (1869), Panonija rimska (1873), Borba Hrvatah u Tridesetoljetnom ratu (1874), Hrvati za nasljednoga rata (1877), Prvovjenčani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba (1881), Zrin grad i njegovi gospodari (1883), Priorat vranski (1886). Tematski se izdvaja manji rad dokumentarnih značajka 29. srpanj 1845 (Sisak 1870), svjedočanstvo iz preporodnoga doba. Osobite zasluge na polju historiografije stekao je pionirskim radom na objavljivanju povijesnih izvora. Svoju je zamisao objavio u brošuri Conspectus monumentorum historicorum in manuscripto existentium (Zagreb 1859), namijenjenoj imućnijim pojedincima radi financijske potpore, te je uz materijalnu potporu Strossmayera i Mažuranića i pomoć suradnika (osobito M. Mesića i I. K. Tkalčića) objavio nekoliko zbirka izvora. U najpoznatijoj, Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 1–3 (Zagreb 1861–1862), koja je trebala hrvatskim izaslanicima na zajedničkom saboru poslužiti kao dokaz povijesnih prava, objavio je temeljne državnopravne dokumente od najstarijega do suvremenoga doba (javnopravne isprave od 852. do 1790, saborski spisi i zaključci 1222–1840). Zbirku Listine hrvatske (Zagreb 1863), s dokumentima pisanima hrvatskim jezikom na glagoljici, ćirilici i latinici, tiskao je kao prvi svezak serije Monumenta historica Slavorum meridionalium, latinske pak dokumente u zbirci Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 1–2 (Zagreb 1874–1875; isprave od 503. do 1200) kao drugi i treći svezak te serije. Posmrtno su mu objavljeni opsežni Nadpisi sredovječni i novovjeki (1891), u kojima je zabilježio mnogobrojne danas nepostojeće natpise, te zbirka Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII (Zagreb 1896), s kratkim sadržajem isprava za doba 1200–99. Za tisak je 1859. priredio i danas izgubljenu zbirku Monumenta Serbica (oko 300 dokumenata do 1300). Objavljene zbirke izvora, osobito Codex diplomaticus, podvrgnuli su kritici T. Sickel (Obzor, 1874, 92) i Rački (Rad JAZU, 1874; Obzor, 1875, 72–73); priznavši mu znatan trud, upozorili su na slabu koncepciju, nedovoljnu pozornost posvećenu autentičnosti isprava i nedostatak kritičkoga aparata, što je bio povod polemici (Obzor, 1874, 98–99; APJ, 1875). Historiografski je rad, obilježen širokim interesom i sklonošću prema kulturnoj povijesti, Kukuljević podredio buđenju i snaženju nacionalne svijesti, pridržavajući se načela objektivnosti, no ipak s uvjerenjem da povijesno djelo mora biti napisano u slavenskom duhu. Unatoč slabostima u segmentima, drži ga se prvim koji je u XIX. st. »hrvatsku historiografiju prenio na naučnu podlogu« (Rački, 1885), odn. osnivačem moderne hrvatske historiografije (Smičiklas, F. Šišić, J. Šidak). — Kukuljevićeva književna djela romantičkih su obilježja i tematski se uklapaju u preporodno razdoblje. Prvu pjesmu napisao je 1834 (An Kroatien), u književnost na hrvatskom jeziku ušao pjesmom Tuga za ljubom (DI, 1837). Pjesnički mu opus čine ljubavne, rodoljubne i povijesne pjesme, u kojima slijedi njemačko kasnoromantičko pjesništvo i G. G. Byrona. Njegova najuspjelija zbirka Slavjanke (1848), s popratnim tekstom Historičke primĕtbe u kojem komentira osobe i toponime, oblikovana prema djelu J. Kollára Slavy dcera, prožeta je ideologijom slavenske uzajamnosti s romantičarskim shvaćanjem povijesti. Usmjerenost na pojedince vidljiva je i u Povjestnim pjesmama (1874) koje, posvećene istaknutim osobama hrvatske povijesti, pozivaju na borbu za nacionalnu slobodu. Napisao je i nekoliko pripovijesti (Različita djela, 1842–1843; Dva Slavena. Leptir, 1859). Prvo je dramsko djelo, junačku igru Juran i Sofija ili Turci kod Siska (1839), napisao na njemačkom, a nakon prijevoda na štokavsko narječje (s Babukićevom redakturom) premijerno je izvedena 1839. u Sisku te 1840. u Zagrebu – kao prva novija hrvatska drama izvedena na profesionalnoj pozornici na narodnom jeziku. Potaknut uspjehom, prema djelima A. von Kotzebuea napisao je drame Stjepko Šubić (1841) i Poraz Mongola (Različita djela, 1844), prema Byronu Gusara (Različita djela, 1844), a prema Mažuranićevoj Smrti Smail-age Čengića dramu Poturica (1867), u kojoj poziva na vjersku pomirbu balkanskih naroda. U zagrebačkom kazalištu izvedena mu je 1879. tragedija Marula, prema motivima G. Sagreda i A. Kačića Miošića. — Na temelju bibliografske građe A. Mažuranića i V. Pacela te uz pomoć Gaja i M. Sabljara sastavio je prvu hrvatsku retrospektivnu bibliografiju (1860; dodatak 1863), s približno 3000 bibliografskih jedinica tiskanih 1483–1860, predstavivši hrvatsko knjižno blago kao jedinstven dokument nacionalne kulture. Do danas je to jedini sustavni bibliografski izvor podataka od početaka hrvatske pismenosti do 1860. i neizostavno pomagalo u znanstvenom i kulturnom radu. Razvio je plodnu i svestranu djelatnost kojom je znatno utjecao na razvoj hrvatske politike, kulture i znanosti. Djelujući na polju historiografije, arhivistike, bibliografije, književnosti, epigrafike, arheologije, etnologije, muzikologije i filologije, utemeljio je mnogobrojne znanstvene discipline i ustanove (predsjednik Matice ilirske 1851–58, odn. MH 1874–89), pionirskim istraživanjima i djelima osobito povijest umjetnosti i leksikografiju.
Iva Mandušić (2013)
God. 1846. počeo je u nas i inozemstvu prikupljati podatke za životopise južnoslavenskih umjetnika, pronašavši najviše građe u Dalmaciji. Kritički provjeravajući podatke i izravno upoznajući umjetnine, sastavio je, prema onodobnim znanstvenim metodama i leksikografskim zahtjevima, biografsko-bibliografski leksikon Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (SUJ), prvi hrvatski biografski leksikon umjetnika i prvu bibliografiju iz nacionalne povijesti umjetnosti, i objavio ga nedovršenoga u pet sveščića (1858–1860), do Strahinić, s približno 630 natuknica i stotinjak uputnica (nije utvrđeno je li ga dovršio). Uz južnoslavenske likovne umjetnike, glazbenike i tiskare sviju razdoblja, obuhvatio je i strane koji su djelovali na južnoslavenskom prostoru. Najviše je hrvatskih umjetnika, oko 400, od toga oko 350 likovnih (150 slikara i grafičara, 80 kipara, 90 graditelja i 30 majstora umjetničkoga obrta), među njima tridesetak suvremenih (V. Andrić, M. Brodnik, Francisca Daubachy, V. Karas, P. Mančun, F. Marotti, Ana Marija Marović, F. Salghetti Drioli, D. Novaković, prvi hrvatski dagerotipist), zbog čega je proglašen »utemeljiteljem hrvatske umjetničke kritike u nas« i »promotorom fotografije u umjetnost« (D. M. Bašičević), tridesetak glazbenika i petnaestak tiskara. Uz cjelovite biografije (najopširnija A. Medulića), u njem navodi iscrpne bibliografske obavijesti. Autor je prve monografije o J. J. Kloviću (1852) i prve povijesno-umjetničke studije o njem (DI, 1847), prve biografije I. Duknovića na hrvatskom jeziku (SUJ) te tekstova o L. Vranjaninu (APJ, 1854; Glasnik Družtva za umjetnost i umjetni obrt, 1886), Jurju Dalmatincu (Glasnik dalmatinski i Neven, 1855), F. Benkoviću (APJ, 1857) i hrvatskim umjetnicima na dvoru Matije Korvina (Agramer Zeitung, 1860). Prinosima o likovnim umjetnicima koji su stvarali izvan zavičaja utemeljio je temu Schiavona. Nezaobilazne su mu studije o zagrebačkoj katedrali (1856), župnoj crkvi sv. Marka (Koledar Zagrebačkoga družtva čovječnosti, 1872) i zvonoljevarstvu u Zagrebu (Vienac, 1880). Pisao je o zavodu i crkvi sv. Jeronima u Rimu, južnoslavenskim tiskarima XV–XVI. st., zbirci Zrinskih u Čakovcu (APJ, 1851), T. Kokolji (APJ, 1854), hrvatskim slikaricama (Luna, 1856), starinama u Zagrebu i okolici (APJ, 1875) te spomenicima zlatarstva (Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 1882). U putnim je uspomenama (1873) upozorio na okrunjeni lik na reljefu u splitskoj krstionici. Njegova korespondencija s domaćim i inozemnim znanstvenicima i ustanovama i drugo rukopisno gradivo vrela su za povijesnoumjetnička istraživanja. U HDA (obiteljski fond, kutija 4) čuvaju mu se nedatirani rukopisi Slovnik umjetničkih izrazah (18 stranica u obliku talijansko-njemačko-hrvatskoga rječnika), prvi pokušaj stvaranja hrvatske likovne terminologije, i Umjetnici dalmatinski (59 listova) te konzervatorski arhiv 1855–60 (38 spisa). Držeći umjetničku i spomeničku baštinu temeljnom sastavnicom nacionalnoga i kulturnoga identiteta, promicao je njezino evidentiranje, proučavanje i očuvanje. Konzervatorsko djelovanje započeo je u Društvu za jugoslavensku povjestnicu i starine organiziranjem popisivanja pokretnih i nepokretnih spomenika kulture i zauzimanjem za njihovu zaštitu. Imenovanjem konzervatorom građevnih spomenika za Hrvatsku i Slavoniju bečke Središnje komisije za istraživanje i očuvanje građevnih spomenika 1855. postao je prvim službenim konzervatorom u sjevernoj Hrvatskoj i na toj dužnosti ostao do 1868; surađivao u izdanjima Komisije Jahrbuch (1856) i Mittheilungen (1856–58) te bio njezin počasni korespondent 1869–72. Skupio je vrijednu zbirku umjetnina, poglavito slika starih majstora (Klović, Medulić) i suvremenika (Karas, A. Mosé, I. Zasche), te portrete povijesnih osoba. Sačuvani popisi slika, grafika i crteža u nekoliko inačica (Arhiv HAZU, sign. XV-23/D II, ϑ 3) svjedoče o kulturnopovijesnoj i umjetničkoj vrijednosti zbirke, dio koje je 1867. ponudio JAZU (nije otkupljen). Više djela darovao je Narodnomu muzeju (Kanonik Matulić I. Skvarčine, 1845) i Strossmayerovoj galeriji starih majstora JAZU (Klovićev portret, Otmica Ganimeda), velik dio uništen je u II. svjetskom ratu, preostalo su nasljednici darovali (L. Šaban 134 grafička lista HPM 1968) ili se čuva u privatnim zbirkama (M. Sporčić Kosinjski). Izdavač je niza litografija Obrazi slavnih osobah naroda ilirskoga. Njegovi tekstovi o starim gradovima objavljeni su i u fotomonografiji Fotografične slike iz Hrvatske I. Standla (Zagreb 1870). — Strastven bibliofil, na putovanjima je i u kontaktima s europskim knjižarima i antikvarima skupio veliku knjižnicu (više od 12 000 svezaka) s rijetkim izdanjima i rukopisima, koja je danas temelj knjižnice HAZU. Sam je objavio nekoliko brošura o njoj (Rukopisi hrvatski u knjižnici Ivana Kukuljevića Sakcinskoga u Zagrebu. Zagreb 1859; Jugoslavenska knjižnica Ivana Kukuljevića u Zagrebu. Zagreb 1867, i franc. izd.). Potpisivao se i inicijalima te šiframa i pseudonimima K., x., X., Iks, IKS, S. K. J., Jedan ljubitelj povijesti, Jedan očevidac. Bio je dopisni ili počasni član tridesetak domaćih i inozemnih akademija, sveučilišta, znanstvenih ustanova i društava. Ostavština mu se (korespondencija, koncepti, prijepisi isprava i djela starih pisaca, dokumenti i dr.) čuva u Arhivu HAZU, DA u Varaždinu, Gradskom muzeju Varaždin (GMV), HDA i NSK. Među neobjavljenom su građom rukopisni dnevnici 1834–40, litografirana povijest obitelji Geschichtliche und genealogische Skizze der Familie Kukuljević aliter Bassani de Sacci, Grbovi porodica hrvatskih, Acta Zagrabiensia, Monumenta Istriae et Sloveniae. O njegovu životu i radu priređeno je više izložba i znanstvenih skupova. Djela su mu već za života prevođena na češki, njemački, francuski, poljski, ruski, slovački i slovenski jezik, a uvrštena su u mnogobrojne izbore (Hrvatski putopisi romantizma. Zagreb 1983; Kip domovine. Zagreb 1996; Hrvatski putopisi. Zagreb 1997; Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda. Zagreb 1997; Mila si nam ti jedina. Zagreb 1998; Glasoviti govori. Zagreb 1999; Putopisi. Vinkovci 1999; Povrh starog Griča brda. Zagreb 2000; Hrvatski književni romantizam. Zagreb 2002; Dunav u hrvatskom pjesništvu od srednjovjekovlja do danas. Zagreb 2005; Glasoviti hrvatski govori. Zagreb 2008). Po njem je 1968. nazvana knjižničarska nagrada (Kukuljevićeva povelja), a 1993. izdana je poštanska marka s njegovim likom. Portretirali su ga nepoznati slikar (GMV), J. Denk 1838 (MUO), T. Heinrich 1846 (GMV), F. D. Pommer 1856 (MUO), J. Hühn 1861 (MUO), Mosé 1876 (HPM), V. Draganja 1886 (zbirka Sporčić Kosinjski), T. Mayerhofer (predložak za litografiju u Smičiklasovoj knjizi Život i djela Ivana Kukuljevića i za skupni portret Muževi ilirske dobe), A. Kuman 1941 (Grafička zbirka NSK). Jedan je od likova kompozicija V. Bukovca Hrvatski narodni preporod (1896, HPM; zastor zagrebačkoga HNK) i Razvitak hrvatske kulture (1913, HDA). Pojavljuje se i u prizorima Hrvatski sabor 4. srpnja 1848. D. Weingärtnera (HPM) te Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski i Ambroz Vranyczany predlažu Josipa Jelačića za bana. Poprsje mu je izradio R. Valdec (1911, Zagreb, Trg N. Šubića Zrinskoga).
Višnja Flego (2013)
DJELA: Juran i Sofia ili Turci kod Siska. Zagreb 1839 (pretisak 1989). — Stěpko Šubić ili Bela IV. u Horvatskoj. Zagreb 1841. — Različita děla, 1–4. Zagreb 1842–1847. — Pleme grofova Oršićah. Zagreb 1846. — Slavjanke. Zagreb 1848. — Život Jurja Julia Klovia, slikara. Zagreb 1852 (i njem. izd.), 1878 (Glović prozvan Julio Klovio, hrvatski sitnoslikar, pretisak 2000). — Dogadjaji Medvedgrada. Zagreb 1854. — Izvjestje o putovanju po Dalmaciji u jeseni godine 1854. Zagreb 1855. — Pjesnici hrvatski XV. vieka, 1–2. Zagreb 1856–1867. — Prvostolna crkva zagrebačka. Zagreb 1856 (pretisak Velika Gorica 1994). — Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim. Zagreb 1857. — Pjesnici hrvatski XVI. vieka. Zagreb 1858 (pretisak 1984). — Putovanje po Bosni. Zagreb 1858 (pretisak Strmec Samoborski 2007). — Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, 1–5. Zagreb 1858–1860. — Bibliografia hrvatska, 1. Zagreb 1860, Dodatak 1863 (pretisak Ljubljana 1974). — Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari. Zagreb 1863. — Njekoliko političkih spisah. Zagreb 1867. — Poturica. Zagreb 1867, Beograd 2005². — Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka s ove strane Velebita. Zagreb 1869. — Njeke gradine i gradovi u kraljevini Hrvatskoj, 1–3. Zagreb 1869. — Panonija rimska. Zagreb 1873. — Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije. Zagreb 1873. — Borba Hrvatah u Tridesetoljetnom ratu. Zagreb 1874. — Povjestne pjesme. Zagreb 1874. — Pavao Skalić. Zagreb 1875. — Hrvati za Nasljednoga rata. Zagreb 1877. — Prvovjenčani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba i njihove krune. Zagreb 1881. — Zrin grad i njegovi gospodari. Zagreb 1883 (pretisak 1993). — Beatrica Frankopan i njezin rod. Zagreb 1885. — Glasoviti Hrvati prošlih vjekova. Zagreb 1886 (pretisak 1991). — Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj. Zagreb 1886. — Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah it. d. u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb 1891. — Izabrana djela. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1997. — Potpuniji popisi: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 8–11. Zagreb 1965–1968; T. Macan, Croatica, 8(1977) 9/10, str. 265–278; Leksikon pisaca Jugoslavije, 3. Novi Sad 1987; N. Batušić, u: Izabrana djela. Zagreb 1997, 45–53.
LIT.: (Prikazi izvedba drame Juran i Sofija): Agramer politische Zeitung, 1839, br. 101. — V. Babukić (V. B.), Danica ilirska, 5(1839) 41, str. 161–162. — P. J. Šafařik, Ibid., 4, str. 15–16. — (D. Demeter), Ibid., 6(1840) 24, str. 94. — Đ. Deželić (S. Mirković): Ivan Kukuljević Sakcinski. Zagreb 1861. — (Katalozi izložba): Prva izložba dalmatinsko-hrvatsko-slavonska 1864. Zagreb 1864, 238. — Ivan Kukuljević Sakcinski. Zagreb 1959. — Hrvatski narodni preporod 1790–1848. Zagreb 1985. — Pisana riječ u Hrvatskoj. Zagreb 1985, 28, 103–104, 106, 108, 323, 447–448, 460–461. — Arhivska građa o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom. Varaždinske Toplice 1993. — Bidermajer u Hrvatskoj 1815–1848. Zagreb 1997. — Godina 1848. u Hrvatskoj. Zagreb 1998. — Historicizam u Hrvatskoj, 1–2. Zagreb 2000. — M. Bregovac Pisk, Portreti u zbirci grafika Hrvatskog povijesnog muzeja. Zagreb 2008. — C. Wurzbach: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 13. Wien 1865. — F. Rački: Nacrt hrvatske historiografije od 1835. do 1885. godine. Rad JAZU, 1885, 80, str. 250, 252, 268, 270–282, 290, 299, 310. — (Nekrolozi): Agramer Zeitung, 64(1889) 176, str. 2; Dom in svet (Ljubljana), 2(1889) 8, str. 180; Hrvatska, 6(1889) 11/12, str. 2–3; Hrvatska straža, 4(1889) 31, str. 2, 32, str. 4–5; Narodne novine, 55(1889) br. 175–177; Obzor, 1889, 176, str. 1; Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 11(1889) 4, str. 97–104; P. Kasandrić, Smotra dalmatinska, 1889, br. 62; B. Šulek (Dr. B. Š.), Vienac, 21(1889) 31, str. 489–490. — T. Smičiklas: Život i djela Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Rad JAZU, 1892, 110, str. 110–204. — T. Smičiklas i F. Marković: Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Zagreb 1892, 11, 31, 51, 148–172. — V. Dukat: Byronov »The Corsair« i Kukuljevićev »Gusar«. Nada, 4(1898) 18, str. 279–280; 19, str. 297–298; 20, str. 314–315; 21, str. 330–331. — J. Szinnyei: Magyar írók élete és munkái, 7. Budapest 1900. — B. Kukuljević Sakcinski: Mladost Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Prosvjeta, 15(1907) 12, str. 379–382. — F. Šišić: Priručnik izvora hrvatske historije. Zagreb 1914, 91–95. — J. Kempf: Četiri pisma Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Narodna starina, 3(1924) 7, str. 214–217. — F. Šišić: Korespondencija Rački–Strossmayer, 1–4. Zagreb 1928–1931. — J. Dayre: Kukuljević i Tommaseo. Obzor. Spomen knjiga. Zagreb 1936, 137–138. — A. Horvat: Konzervatorski rad kod Hrvata. Zagreb 1944, 31–32. — G. Novak: Dalmacija na raskršću 1848. god. Rad JAZU, 1948, 274, str. 5–270. — M. Matković: Dramaturški eseji. Zagreb 1949. — R. Maixner: Pisma Ivanu Kukuljeviću. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1950, 18, str. 191–205. — A. Wissert: Arhiv Ivana Kukuljevića-Sakcinskog. Arhivist (Beograd), 2(1952) str. 63–76. — D. Jurman-Karaman: I. Kukuljević-Sakcinski, prvi konzervator za Hrvatsku i Slavoniju. Zbornik zaštite spomenika kulture (Beograd), 1953–54, 4/5, str. 147–161. — J. Lučić: Pisma Meda i Nika Velikog Pucića Ivanu Kukuljeviću. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 2(1953) str. 383–394. — V. Štefanić: Glagoljica u Rijeci. Rijeka. Zbornik. Zagreb 1953, 393–394, 405, 410, 419, 426, 429–431, 434. — A. Barac: Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, 1. Zagreb 1954, 278–287. — M. Despot: Posljednji štampani prilog I. Kukuljevića. Historijski zbornik, 7(1954) 1/4, str. 225–226. — V. Novak: Ivan Kukuljević i Ivan Tkalčić na naučnim istraživanjima u Zadru. Zadarska revija, 3(1954) str. 229–238; 4(1955) str. 25–35. — I. Karaman: Djelatnost Ivana Kukuljevića kao zemaljskog arhivara 1848–1860. Arhivist, 5(1955) str. 6–14. — J. Živković: Kukuljevićeva Bibliografia Hrvatska. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 4(1955–57) 1/4, str. 83–98. — D. Jurman-Karaman: Antikni spomenici Siska i konzervator Kukuljević. Vijesti Društva muzejsko-konzervatorskih radnika NR Hrvatske, 5(1956) 2, str. 53–54. — J. Ravlić: Ivan Kukuljević. Historijski pregled, 5(1959) 4, str. 297–306. — H. Matković: Kukuljevićev govor na prvoj skupštini Društva za povjesnicu jugoslavensku 1850. Historijski zbornik, 13(1960) str. 147–149. — T. Jakić: O postanku i sastavu biblioteke Ivana Kukuljevića. Rad JAZU, 1962, 324, str. 145–170. — J. Lučić: Veze Miha Klaića i Ivana Kukuljevića 1862. godine. Dubrovnik, 5(1962) 3/4, str. 79–90. — M. Despot: Uz 115-godišnjicu »Društva za pověstnicu jugoslavensku«. Bulletin JAZU, 13(1965) 1/3, str. 1–10. — J. Lučić: Suradnja Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Balda Bogišića 1856–1868. Zadarska revija, 14(1965) 3, str. 215–228. — A. Flaker: Književnost hrvatskog preporoda prema sentimentalizmu. Kolo, 4(1966) 8/10, str. 215–255. — V. Krestić: Prilozi za biografiju Ivana Kukuljevića. Historijski zbornik, 19–20(1966–67) str. 393–404. — M. Bertoša: Interes Ivana Kukuljevića za istarske starine. Forum, 10(1971) 1/2, str. 285–303. — J. Šidak: Ivan Kukuljević – osnivač moderne hrvatske historiografije. Historijski zbornik, 25–26(1972–73) str. 5–29. — L. Županović: Prilog Ivana Kukuljevića Sakcinskog glazbenoj umjetnosti. Sv. Cecilija, 42(1972) 3/4, str. 81–84. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća. Zagreb 1973. — T. Macan: Ivan Kukuljević Sakcinski i narodno-politički razvitak Dalmacije. Historijski zbornik, 27–28(1974–75) str. 73–94. — J. Horvat: Ljudevit Gaj. Zagreb 1975. — T. Jakić: Ivan Kukuljević – bibliofil i bibliograf. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 21(1975) 1/4, str. 1–16. — D. M. Bašičević: Umjetnost i kritika u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 1978. — T. Macan: Osvrt na važniju literaturu o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom. Historijski zbornik, 31–32(1978–79) 1/4, str. 271–279. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848–49. Zagreb 1979. — J. Horvat: Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 2. Zagreb 1980. — D. Franković: Neke metode leksikografskog rada Ivana Kukuljevića Sakcinskog na muzičkom dijelu »Slovnika umjetnikah jugoslavenskih«. Arti musices, 13(1982) 1, str. 33–54. — M. Schneider: Portreti 16–18. stoljeća (katalog zbirke). Zagreb 1982, 10–11. — M. Gross: Počeci moderne Hrvatske. Zagreb 1985. — J. Vončina: Jezične interpretacije prve Kukuljevićeve objavljene pjesme. Umjetnost riječi, 29(1985) 3, str. 309–318. — D. Franković: Glazbena terminologija u Slovniku. Arti musices, 17(1986) 1, str. 3–73. — Ž. Domljan: Biografske zbirke i leksikoni u Hrvata. Forum, 27(1988) 5/6, str. 479. — D. Franković: O muzici u Slovniku umjetnikah jugoslavenskih Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Rad JAZU, 1988, 409, str. 255–283. — P. Korunić: Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835–1875. Zagreb 1989. — P. Rogulja: Hrvatska nacionalna bibliografija i Ivan Kukuljević Sakcinski. Zagreb 1989. — T. Macan: Hrvatski puti Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Marulić, 23(1990) 6, str. 773–785. – S. Bertoša: Nuovi frammenti a testimonianza dei legami esistenti tra Ivan Kukuljević Sakcinski e Pietro Kandler. Atti. Centro di ricerche storiche Rovigno, 21(1991) str. 243–251. — M. Gross i A. Szabo: Prema hrvatskome građanskom društvu. Zagreb 1992. — M. Zorić: Književna prožimanja hrvatsko-talijanska. Split 1992. — M. Korade: Iz dnevnika s puta po Italiji 1856. Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Gazophylacium, 1(1993) 1/2, str. 59–78. — M. Kurelac: Ivan Kukuljević Sakcinski – život i djelo. Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, 1994, 6/7, str. 101–116. — A. Kolarić: Ivan Kukuljević Sakcinski i Narodna zahtijevanja 1848. godine. Ibid., str. 117–121. — M. Bregovac Pisk: Ivan Kukuljević Sakcinski – sakupljač umjetnina. Muzeologija, 1995, 32, str. 14–22. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća. Zagreb 1995. — H. Sirotković: Ivan Kukuljević – redaktor »Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae« i Diplomatičkog zbornika. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 37(1995) str. 729–739. — I. Vidan: Engleski intertekst hrvatske književnosti. Zagreb 1995. — V. Zgaga: Ivan Kukuljević i njegov doprinos zaštiti pokretne baštine. Muzeologija, 1995, 32, str. 7–13. — M. Matijević-Sokol: Ivan Kukuljević Sakcinski kao epigrafičar. Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, 1996, 8/9, str. 85–90. — N. Batušić: Predgovor. U: Izabrana djela. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1997, 11–57. — T. Markus: Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća 1848–1850. Zagreb 1998. — M. Šicel: Književnopovijesni rad Ivana Kukuljevića. Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, 1998, 10/11, str. 285–291. — M. Ahmeti: Jedan nedovoljno poznati rukopis I. Kukuljevića Sakcinskog o Skenderbegu. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 17(1999) str. 163–178. — T. Markus: Hrvatski politički pokret 1848–1849. godine. Zagreb 2000. — I. Perić: Hrvatski državni sabor, 1. Zagreb 2000. — Hrvatski državni sabor 1848, 1. Zagreb 2001. — M. Pelc: Kukuljevićev Klović. Klovićev zbornik. Zagreb 2001, 99–103. — N. Stančić: Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću. Zagreb 2002. — Kukuljevićevi dani u Varaždinskim Toplicama (1995–2006). Varaždinske Toplice 2002–2007. — Zbornik I. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti. Zagreb 2004, 10–11, 293. — S. Antoljak: Hrvatska historiografija. Zagreb 2004². — M. Gross: Vijek i djelovanje Franje Račkoga. Zagreb 2004. — L. Šaban: Kulturološki ogledi. Zagreb 2005. — D. Franković: O hrvatskoj glazbi i glazbenicima u leksikografskom radu Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, 2006, 16/17, str. 153–161. — A. Jembrih: Ivan Kukuljević u svjetlu svojih pisama Vatroslavu Jagiću. Gazophylacium, 11(2006) 1/2, str. 13–19. — Lj. Marks: Dodiri povijesti i usmene tradicije u Kukuljevićevoj Povijesti Medvedgrada. Osmišljavanja (zbornik u čast M. Šicela). Zagreb 2006, 139–151. — I. Pederin: Pisma Ivana Kukuljevića Sakcinskog Pavlu Josefu Šafařiku o glagoljici. Croatica et Slavica Iadertina, 3(2007) str. 231–260. — Z. Gregl: Kukuljevićevo arkeologičko djelovanje. Hrvatska revija, 8(2008) 2, str. 100–103. — I. Mance: Kukuljevićev Slovnik umjetnikah jugoslavenskih: povijest umjetnosti kao bibliografski univerzum. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2008, 32, str. 285–296. — T. Markus: Hrvatski politički pokret 1848–1849. Zagreb 2009. — Isti: Ivan Kukuljević u političkom životu Hrvatske u razdoblju 1843–1867. godine. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 27(2009) str. 293–318. — Zbornik o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom. Zagreb—Osijek—Pula—Varaždin—Zadar 2011. — I. Mance: Zèrcalo naroda. Ivan Kukuljević Sakcinski: povijest umjetnosti i politika. Zagreb 2012. — K. Novak: Višejezičnost i kolektivni identiteti iliraca. Zagreb 2012. — Potpunija lit.: T. Macan, Croatica, 8(1977) 9/10, str. 251–264; Leksikon pisaca Jugoslavije, 3. Novi Sad 1987.
Iva Mandušić (2013)
