KRANJČEVIĆ, Silvije Strahimir

KRANJČEVIĆ, Silvije Strahimir, pjesnik (Senj, 17. II. 1865 — Sarajevo, 29. X. 1908). U Senju 1875–83. polazio klasičnu gimnaziju, ali mu zbog buntovna vladanja nije dopušteno polaganje mature; u listopadu 1883. kao eksternist počeo polaziti senjsku bogosloviju, odakle je zagovorom biskupa J. Posilovića poslan na teološki studij u rimski Germanicum, koji je napustio u svibnju 1884. Preporukom biskupa J. J. Strossmayera odlazi F. Račkomu u Zadar, potom iz Zagreba šalje molbu Zemaljskoj vladi za polaganje mature u senjskoj gimnaziji, koja mu je odbijena. U Zagrebu se kreće u društvu mladih književnika iz pravaškoga kruga oko A. Harambašića, kratko boravi u Vrhovinama i Senju, a 1885. uz Strossmayerovu potporu polazi zagrebačku preparandiju i 1886. postaje učiteljem građanskih škola za hrvatski i njemački jezik te povijest i zemljopis. Nakon što mu je Zemaljska vlada u Zagrebu odbila molbu za namještenje, 1885–86. volontirao u muškoj pučkoj školi u Senju, učiteljevao u trgovačkim školama u Mostaru 1886, Livnu 1886–88, 1892–93. i Bijeljini 1888–92. te u Učiteljskoj školi u Sarajevu 1893–94. Ondje je 1894. postavljen za urednika (uz K. Hörmanna) književnoga časopisa Nada, a 1904. imenovan profesorom i ravnateljem Trgovačke škole. Zastupajući u uređivanju Nade (1895–1903; piše književne članke, kritike i prikaze) načelo slobode umjetničkoga stvaranja, kojim su se u književnosti predstavili začetnici hrvatske književne moderne, i primjenjujući pritom stroge estetske kriterije, okupio je glavne predstavnike tadašnjih »mladih« (M. Begović, M. Nehajev, D. Domjanić, M. Dežman, V. Nazor, M. Nikolić, S. Tucić) te književnike prethodnih naraštaja (B. Budisavljević, J. Draženović, K. Š. Gjalski, G. Martić, V. Novak, I. Trnski, J. Turić), a suradnik časopisa bio je i A. G. Matoš. Poticao je na suradnju književne stvaraoce iz BiH (O. N. Hadžić, S. Bašagić, E. Mulabdić, I. Milićević), koji su 1901. utemeljili Klub hrvatskih književnika u Sarajevu te pridonijeli oblikovanju književnoga života u kranjčevićevskom ozračju. Među ostalim, surađivao je u izdanjima Hrvatska vila (1883), Nada (1883), Sloboda (1883–85), Vienac (1884–1900, 1903), Hrvatska omladina (1885–86), Uskok (1885), Balkan (1886), Hrvatska (1886), Zvonimir (kalendar, 1886), Dom i sviet (1891–92), Pobratim (1891–93), Iskra (1893), Vrhbosna (1893), Prosvjeta (1894–99, 1902), Franjevački glasnik (1895–96), Novi viek (1897–98), Hrvatski salon (1898), Spomen knjiga u proslavu 50 godišnjeg jubileja hrvatskog državnog jezika 1847–1897 (Prag 1898), Hrvatska domovina (1900), Obzor (1900–02), Osvit (1900–02), Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (1900), Život (1900), Lovor (1905), Savremenik (1906, 1908), Hrvatski planinar (1907) i Behar (1908). Pjesnički mu je opus (421 objavljena pjesma) objelodanjen najvećim dijelom (351 pjesma) u zbirkama Bugarkinje (1885), Izabrane pjesme (1898), Trzaji (1902) i Pjesme (1908) te u posmrtno objavljenim izborima; izbor proznih radova tiskan je u knjizi Pjesnička proza (1912), a Sabrana djela (1958–1967) kanonsko su kritičko izdanje. U hrvatskoj književnoj periodizaciji Kranjčevićevo stvaralaštvo vremenski te idejno i tematski pripada razdoblju realizma. Kao središnja pjesnička osobnost toga razdoblja i najmarkantnija pojava u hrvatskom pjesništvu XIX. st., rastao je u okrilju pravaštva te, povezavši uporišne tematske točke domovina – čovjek – svemir, na misaonoj i emotivnoj razini pjesničkoga puta ostvario idejnu cjelovitost. Nasljedujući prvom pjesmom Zavjet (Hrvatska vila, 1883) pravaško-harambašićevsku tradiciju, zbirkom izrazito nacionalnoga naboja Bugarkinje, napose pjesmama Hrvatskoj, Narodu i Uspomeni Augusta Šenoe (kojemu je zbirka i posvećena), domoljubnu je poeziju podignuo na višu razinu pjesničkoga izraza. Ispovijedanjem pak rodoljublja kao intimnoga pjesničkoga osjećaja (Pred kraljevskom pločom u Baški, Heronejski lav, Pred knjigom povijesti roda moga, Zadnja zdravica Hanibalova, Moj dom; ciklus Uskočke elegije) potvrdio je kako nije pjesnik praznoga, deklarativnoga domoljublja, imaginarne slobode i apstraktnoga hrvatstva, nego autentični »barjaktar slobode« (M. Krleža, 1965), pjesnik s proročkim poslanjem otkrivanja istinske, životnom stvarnošću potvrđene nacionalne porobljenosti pojedinca i naroda kao cjeline. Pjesmom Radniku njegova prva zbirka, posve u duhu pravaštva, uz nacionalnu dobiva i socijalnu sastavnicu, a kritika u njoj prepoznaje cjelovit pjesnički program. Produbljujući pjesničke doživljaje i podižući izraz, otklonom je od dotadašnjih klišeja nadvisio prethodnike i uzore (P. Preradović, Šenoa, Harambašić). Stihovima druge zbirke uspio je socijalne i domoljubne osjećaje stopiti u jedinstven doživljaj (Naš čovo, Iseljenik) te, približivši se povicima s povijesnih barikada univerzalnim socijalističkim i revolucionarnim težnjama (Resurrectio, Vizija), izraziti općeljudsku bol, koja više izvire iz svemirskoga poretka nego iz internacionalizma i nepomirljive klasne suprotstavljenosti. Vinuvši se »pogledom na zvijezde« (i prije nastanka istoimene pjesme) do odnosa čovjek – svemir te uspjevši svojoj pobuni protiv zemaljskih zala pribaviti svemirske razmjere, nije se udaljio od zajedničke zemaljske patnje, nego je, ponirući u aktualnu životnu zbilju, još dublje proniknuo u nju. Svemirske vizije i dimenzije ljudske kobi u njegovoj poeziji izrastaju iz onodobne mračne hrvatske stvarnosti; kao prosvjed protiv khuenovskoga nasilja, one su poticaj na otpor što ne smije malaksati (In tyrannos), odlučna nepomirljivost s društvenom nepravdom, licemjerjem i ustrojem svijeta, pjesnikov prometejski glas protiv svemirskih zakona te stajalište da je unatoč nemoći ljudska dužnost boriti se (Pabirci iz života). Iako kranjčevićevska sumnja u svemirski poredak zadire i u temeljne vjerske zasade (Golgota, Dva barjaka, Hristova slika, Triptih), otvarajući pitanje smisla Kristove žrtve (Eli! Eli! lamâ azâvtani?!), ona ne vodi u beznađe, nego je zametak nove nade (Hrist djetetu u crkvi). Potvrđuje to i zaokupljenost kršćanskom idejom spasa u dramsko-lirskoj alegoriji Prvi grijeh (1907; uglazbio I. Zajc, izvedba HNK u Zagrebu), u kojoj se reflektiraju politički i socijalni motivi i koja je dijelom stilska preteča ekspresionističkoga dinamizma. Zaokupljena temeljnim egzistencijalnim pitanjima – pojedinačnim, nacionalnim i općeljudskim – Kranjčevićeva poezija temeljena je na klasično-biblijskom pojmovlju i simbolici, posebno na slikama, prizorima i parabolama svetopisamskih i rimskih izvora. Motivsko-tematski rasprostrta u golemoj vremenskoj i prostornoj kompoziciji, u svojem središnjem dijelu očituje se kao slojevita lirska refleksija o sudbini čovječanstva, monumentalna proročka vizija o potrebi žrtvovanja pojedinca za ostvarenje ljudskih ideala i, pod cijenu osobnoga sloma i sumnje u vlastito poslanje (Mojsije), nadahnuta pjesnička spoznaja da je u prolaznosti svijeta samo narod vječan (Noć na Foru) te kao zapitanost u mogućnost spoznaje (Misao svijeta), sažete u ontološki upitnik što ga »zadnji Adam« ispisuje u ledenoj kori umirućega svijeta (Zadnji Adam). Pjesnik velikoga poteza, grandioznih zamaha, na tragu lirsko-epskih Šenoinih struktura, K. oblikuje stihove titanske snage i kad su intimnoispovjednoga tona (Iza spuštenijeh trepavica, Lucida intervalla) i kad, povrijeđen neskladom između svijeta snova i neumoljive stvarnosti, zapada u mračne i ironične tonove (Mramorna Venus, Ditiramb), postajući bolno sarkastičan u razotkrivanju ljudske naravi (Gospodskom Kastoru), ali i nježan u stihovima erotskih tonova (Što me glediš...) te pesimističan i rezigniran (Trzaji). Iako nije ostvario teorijski razrađen i osmišljen pjesnički koncept, kao što mu ni misaonost nije bila plod konzistentnoga filozofskoga sustava, kritičari su, prepoznavši aktualnost društvenih, moralnih i filozofskih pitanja, isticali njegovu misaonost i europski domet te slobodoumlje (J. Čuka, M. Marjanović, B. Livadić, D. Trstenjak). Odnos prema kršćanstvu katolička kritika razmatrala je vrlo različito i kontroverzno. Iako su mu poneki kritičari, usporedivši ga prema croceovskim mjerilima s A. De Vignyjem i G. Carduccijem (A. Haler, A. Petravić), porekli visoku vrijednost, A. Barac (1929) drži ga pjesnikom koji se unatoč ponekomu neuspjelu uzletu i nejedinstvenosti svoje poetike dignuo do vrhunca umjetnosti, a za impresionističku kritiku za svoje je vrijeme bio posljednja riječ evolucije hrvatskoga pjesničkoga jezika (Matoš), koji je unio umjetnost, ideju, život, duh i dušu u književnost i poeziju (T. Ujević). Kako bi se pomirile ideološke i estetske odrednice njegove poezije, unatoč njezinoj pritiješnjenosti banalnim motivima, ističe se izvornost i snaga pjesničkih emocija, za ideološki usmjerenu kritiku (M. Franičević, Š. Vučetić) navjestitelj je socijalističke revolucije, a estetski osjetljivija kritika (I. Frangeš) nalazi da na viši stupanj podiže hrvatsku pjesničku baštinu. Suvremeni proučavatelji razmatraju metafizičke i teološke dimenzije njegove pjesničke riječi (N. Jurica, D. Šimundža), drži ga se i klasikom neprolazne vrijednosti koji je izgradio temelje suvremene hrvatske poezije (K. Čorkalo Jemrić). Najnovija proučavanja nastoje razriješiti proturječne i klišejizirane prosudbe Kranjčevićeva pjesničkoga opusa te fenomenološkim pristupom, raščlanjujući njegovu unutarnju konstituciju (A. Česko) i pristupajući mu interdisciplinarno (D. Miščin), dokazuju pjesničku vitalnost i u kontekstu hrvatske poezije XX. i XXI. st. Uvršten je, među ostalim, u antologije Lijet Ikara (1990), Kip domovine (1996), Lirika Velikog petka (1998), Hrvatska božićna lirika (2000), Hrvatska uskrsna lirika (2001), Antologija hrvatskoga pjesništva (2007), Krist u hrvatskom pjesništvu (2007), Molitvenik hrvatskih pjesnika (2008), Hvaljen budi, Gospodine moj (2009) i 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti (2009) – sve tiskane u Zagrebu – te u izbore Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (Mostar 1996), Južne slnko (Bratislava 2003) i Mala antologija horvats’koi poezii (Kijev 2008). Uglazbljene su mu pjesme objavljene u zbirkama Antologija hrvatske rane glazbe (Zagreb 1993), Izabrane pjesme (Zagreb 1996), Misao svijeta (Omiš 2004) i Identitet (Split 2011) te snimljene na kasete (2004) i CD (2004, 2005, 2008). Prevodio je H. Heinea, J. W. Goethea, G. G. Byrona, Carmen Sylvu i W. Shakespearea, bio prevođen na bugarski, češki, esperanto, francuski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski i talijanski jezik. U rukopisu su mu ostali fragmenti započetih drama, posmrtno tiskani u Sabranim djelima (3, 1967), a objavljena je i njegova opsežna korespondencija sa suprugom Elom (Skriveni svijet Silvija Strahimira Kranjčevića. Zagreb 2008). U Muzeju književnosti i kazališne umjetnosti BiH u Sarajevu (MKKU) njegova je spomen-soba s književnom ostavštinom, koje se dijelovi čuvaju i u Zagrebu (Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, NSK); digitalizirana pak ostavština objavljena je na internetu (www.sskranjcevic.hr). O njem su priređene izložbe u Zagrebu 1958 (Institut za književnost JAZU) i Sarajevu 1988 (MKKU). Prema njegovu liku izrađeni su portretna maska (I. Meštrović, 1907), skica za spomenik (I. Kožarić, 1959), portretne skulpture (V. Radauš, 1961; Z. Kamenar, 1978), u Zagrebu spomenik ispred Filozofskoga fakulteta (T. Ostoja, 1962) i poprsje ispred osnovne škole u Bogišićevoj ul., kbr. 13 (Ksenija Kantoci), te portreti u ulju (B. Čikoš Sesija, 1908; M. Stančić, 1961); lik mu je na poštanskoj marki (serija Znameniti Hrvati, 2008). Potpisivao se i inicijalima, šifrom S. S-r. te kao Silvij Krainčević, Silv. Kr., Senjanin, Strahimir, Strahimir Nehajski, Strahimir Senjanin.

Dubravko Jelčić (2013)

Brat mu Antun (1867–1942) završio je pravni studij u Zagrebu, bio činovnik u Bosni, potom odvjetnik u Zagrebu. Predavanja (neka tiskana kao p. o.) i članci o mjeničnom i nasljednom pravu, smetanju posjeda i programu Agrarne stranke (suosnivač) objavljeni su mu u periodicima Hrvatski pravnik (1908), Pučka prosvjeta (1908), Danica (kalendar, 1909), Hrvat (1909), Hrvatska zastava (1909) i Die Drau (1913). Mala rukopisna zbirka pjesama, pretežno domoljubne i zavičajne tematike, čuva mu se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.

Mladena Tkalčević (2013)