KRALJEVIĆ, Miroslav

KRALJEVIĆ, Miroslav (Kraljevitsch; Fric, Fritz), slikar (Gospić, 14. XII. 1885 — Zagreb, 16. IV. 1913). Nižu gimnaziju polazio u Zagrebu i Požegi, gdje je 1899. upoznao C. Medovića i O. Ivekovića, gimnaziju u Gospiću 1901–04. Potom u Beču studirao pravo i učio slikanje u G. Fischhofa. Došavši potkraj 1906. u München, isprva polazio grafičku školu M. Heymanna, a 1907–10. ALU (H. Habermann), na kojoj su ga slični slikarski ciljevi povezali u skupinu s V. Becićem, O. Hermanom i J. Račićem, tada nazvanu Die kroatische Schule, a na poč. 1950-ih münchenskim krugom. U Požegi boravio tijekom studentskih praznika (1909. vratio se u München preko Venecije) i od lipnja 1910. U rujnu 1911. odlazi u Pariz, gdje kratko polazi Acadé­mie de la Grande Chaumière, radi u atelijeru R. Kramsztyka, potom u vlastitom, a 1912. objavljuje crteže u reviji Panurge (Crayewich, Krayewich). Potkraj te godine vraća se u domovinu i slika u Požegi i Zagrebu (atelijer u kući D. Plavšića, Rokov perivoj, kbr. 9). Liječio se od tuberkuloze pluća, u Kraljevici 1911. i sanatoriju Brestovac na Medvednici 1913. Prijateljevao s V. Kovačićem i A. G. Matošem te slikarima Becićem, Kramsztykom i K. E. Olszewskim. Izložbama u Salonu Ulrich u Zagrebu, jedinom samostalnom za života 1912. i posmrtnom 1913, oduševio je mlade slikare i likovne kritičare kao slikar »problema ultramodernog kroz prizmu gospodskog« (Matoš, 1913) i djelovanjem »čisto slikarskim sredstvima« (K. Strajnić, 1913). U kontekstu hrvatske likovne umjetnosti inovativan, jer je uveo postignuća moderne francuske umjetnosti, odbacio formule i »otkrio nam svoju golu unutrašnjost« (A. B. Šimić), u širem europskom tradicionalan, »jer se povodio više za umjerenom strujom moderne francuske umjetnosti nego za njezinim krajnjim konzekvencijama« (A. Schneider, 1918), a po utjecaju na razvoj hrvatskoga slikarstva, u koje je unio način slikanja P. Cézannea i odlike ekspresionizma, bez premca. Ostvario je opus od približno 150 slika, oko 450 crteža, desetak grafika i isto toliko skulptura, glavninu 1910–12, iznimne osobnosti i refleksivnosti, širokoga tematskoga i izražajnoga raspona, obilježen realizmom i erotizmom, promišljenom kompozicijom, bogatstvom boje i poteza, vlastitim pravilima sklada, otmjenom jednostavnošću, zavičajnim i urbanim ozračjem, bolešću i očekivanjem smrti. Iako je primao različite slikarske poticaje (W. Leibl, Habermann, Velázquez, Rembrandt, F. Goya, E. Manet, Cézanne; münchenski animalisti R. Schramm Zittau i H. Zügel), u najvećem broju djela dosegnuo je »besprijekornu ravnotežu« (V. Horvat-Pintarić, 1985). Slikao je pretežno u ulju, tonski i koloristički, širokim potezima reljefnih rubova, autoportrete, portrete (Stana Ristić, 1910; Starac s čašom, 1912), figure, aktove i figuralne kompozicije, zaokupljen tijelom (Ženski akt pred zastorom, Gradski muzej Požega, GMP; Muški akt s leđa i Ženski akt na stolcu, MG; Tri gracije; sve 1911), te životinje, rjeđe krajolike (Parc du Luxembourg I, 1911), vedute (Požega, MG, i Most na Seini, 1911), mrtve prirode (Mrtva priroda s pecivom, 1909, MG; Mrtva priroda s narančama i limunom, Gradski muzej Vukovar, i Mrtva priroda s vrčem, 1912), interijere (Slikarev atelijer u Münchenu, 1908–09, i Kod pisaćeg stola, 1911, MG; Slikareva soba u Požegi, 1910), sakralne prizore (Raspeće, 1910; Bogorodica s anđelima i Madona, 1912, MG) i folklorne motive (Kata iz Pleternice, 1909). Rani mu radovi formata dopisnice (Djevojka s crvenom ružom, 1902, Crvene ruže i Pejzaž s rijekom, 1903, akvareli; Pejzaž s rijekom, 1905, tuš; sve MSU u Zagrebu), ulja (Dječak/Požeško ciganče, 1903, Galerija likovnih umjetnosti Osijek; Ljetni suton, 1904; Autoportret, 1905; Stol za čaj, oko 1905, prema slici A. Bellerochea) i akvareli (Veličanka, 1905, MSU u Zagrebu; Uznesenje sv. Terezije, 1906, Dijecezenski muzej Požeške biskupije, kopija Medovićeve freske iz požeške katedrale) pokazuju slikarsku darovitost, izoštreno opažanje pojedinosti, osjetljivost za svjetlo, sklonost prirodi, crvenoj, plavoj i bijeloj boji te kratkim, ukošenim potezima, koje poslije nalazi u Cézannea. U Münchenu kopirao Raspeće A. van Dycka (1908), poglavito zbog rasporeda svjetla i tame, te Satira kod seljaka J. Jordaensa (1910, ALU u Zagrebu). Tonski građeni Autoportret s prijateljem Olszewskim (1909), Dječak s frulom i Djevojka s košarom povrća te tonsko-koloristička Mrtva priroda s jataganom (sve 1910) odaju münchensku slikarsku tradiciju. Prikazi životinja (Konj, 1908, gvaš, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, MMSU; Perad u dvorištu, 1908; Patke, akvarel, i Krave na paši, 1909, MG; Paša, 1910; Pastuh Osman, 1910, akvarel, GMP; Divlje patke, 1910, Bik, 1911, i Sivac Velebit, 1912, MG), »najbolji u našem dotadanjem slikarstvu« (Lj. Babić, 1934), nastali su uglavnom u Požegi, kao i antologijski slavonski krajolici širokih poteza (Požeška Draga i Požeška dolina, 1910), Izbori u Požegi (1911, MG), reprezentativni Portret velikog župana Julija Junkovića (1911, GMP) te obiteljski portreti: Ivo, nalik Velázquezovim infantkinjama (1907), impresionistička Tetka Lujka u hodniku (1907–08) i Tetka Lujka za pijaninom (1909), oba MG, Portret oca u županijskoj odori (1909, HPM), Portret brata (izgubljen), znamenita Djevojčica s lutkom/Moja beba, Portret oca, Portret majke i Portret tetke Lujke (sve MG), Tetka Lujka u vrtu (MSU u Beogradu), Portret strica Toše (Galerija likovnih umjetnosti Osijek), svi 1911. Karaktere portretiranih prikazuje izrazima usta i očiju te majstorski izvedenim rukama. Nenadmašan u nijansiranju boja i uravnoteživanju njihovih slojevitih i istanjenih nanosa te slikanju crnom, jedan je od najboljih hrvatskih portretista. Četiri antologijska autoportreta u ulju, Autoportret s psom (1910), Autoportret s lulom, jednostavne palete i jedinstvene izražajne snage, Autoportret s paletom, bez pojedinosti lica, te predsmrtni Autoportret razorena oblika lica bez očiju (1912), svi MG, pokazuju nagli slikarski razvoj – »u prvom vlada pažljivo i razgovijetno slikan oblik, u posljednjem sâm rukopis« (V. Horvat-Pintarić). God. 1912, u pariškoj fazi i nakon povratka, slika remek-djela u osobnim inačicama cézanneizma i ekspresionizma. Cézanneu se približio slikama Mrtva priroda s dinjom (Umjetnička galerija Dubrovnik), Parc du Luxembourg II (MMSU), Parc du Luxembourg III, Monsieur Michel, Portret Nadežde Petrović, Portret slikara Krušlina, Portret slikara Benkovića, Portret gospođe sa šeširom, Bonvivant (portret A. Masovčića, istodobno prikaz dendija), Djevojka s modrim čarapama, Veliki ženski akt/Olympia (sve MG) te Portret strica Lace (MUO). Njegova Golgota oprječnih poticaja, oble geometrije i jednostavnih izražajnih sredstava, »izraziti primjer prve faze ekspresionističkog slikarstva u Hrvatskoj« (D. M.Bašičević), »iznenađuje nekim hibridnim položajem između secesije i ekspresionizma« (G. Gamulin), kao i Zrelo voće, Leda rađena po srebrnoj statui (sve MG) te Žene u prirodi/Odmaranje. Izdvajaju se i slike Eva (1911), Čovjek s violinom i Čovjek u vrtu (sve Narodni muzej, Beograd), naglašene geste i ekspresivnosti forme, Place du Pantheon, sumorne monokromije, Vive la joie (obje MG), neveseli kavanski prizor grozničava rukopisa, te Portret djevojčice I (Umjetnička galerija Skoplje) i Portret djevojčice II, »sasvim osobita djela europskoga moderniteta« (V. Horvat-Pintarić). Izradio je više akvarela (Berba u Dragi, 1908, Groblje u Požegi i Kapelica s vrelom kraj Požege, 1910, Jahta i Kraljevica, 1911, sve MG; Grobnica obitelji Kraljević u Požegi, GMP, i Sajam, 1908; Motiv iz Kraljevice/Vila Gudac, 1909, MMSU; Danse de l’ours, 1912), najpoznatiji U kavani (1912, MG; na poleđini akvarelirani crtež Muškarac s nagom ženom), te nekoliko vrhunskih pastela senzualnoga ženskoga tijela (Odmaranje/Odmor, gvaš, pastel, MMSU; Aprés, 1912, MUO), kavanskih i varijetetskih prizora (U kavani; U pariškoj kavani, MG; Folies Bergère, gvaš, pastel, Narodni muzej, Beograd). Crtački mu opus odlikuju secesijski elementi, izobličenja i teme ekspresionizma, profinjenost i razigranost linije, snažan erotski naboj, sklonost pojedinostima, humoru, ironiji i groteski. Crtao sažeto, hvatajući bitno, najviše 1912. u Parizu, pretežno perom (Djevojka na klupi, Kabinet grafike HAZU, KG; Žena sa suncobranom, MUO; Obožavanje ljepote, MSU u Beogradu; Bien, Madame, Kod tenisa, i Žena u hodu/Studija, Galerija umjetnina Split; Bal mabile; Zrelo voće), a u crtaćim blokovima (Münchenski blok, 1908–09, i Pariški blok, 1912, MUO; Pariški blok, 1, 1911–12; 2–5, 1912, KG) olovkom (Parc du Luxembourg, MUO; Marabu, Plesač i Plesačica, KG), sporadično blizak H. de Toulouse-Lautrecu, J.-L. Forainu, C. Guysu, A. V. Beardsleyu te H. Matisseu i P. Picassu. U ilustracijama trenutka i ironično-satiričnim prizorima, često s vlastitim karikiranim likom, dočarava ozračje Pariza i karaktere likova (U kavani/A. G. Matoš, 1911; Kokota s harlekinom/Siesta; Tučnjava, KG; Medvjeđi ples, Grafička zbirka NSK, GZNSK; Bonvivant u fotelji, akvarelirani crtež, zbirka Flögel, Beograd; Slikar uz ženski akt, 1911, crtaći blok, KG; Autoportret s knjigom, GZNSK; Kraljević s prijateljima u šetnji, MUO; Kraljević s prijateljima u šetnji, s knjigom u ruci i lađom na uzici, dvije inačice, bez lađe u KG). Prevladava lik žene u lascivnim i bordelskim prizorima, s portretnim karakteristikama Hedvige Sternberg, slikarove neostvarene ljubavi (Akt u crnom, Erotski prizor, Ležeći akt s leđa, Prizor iz javne kuće i U vrtu za kavanskim stolom, KG; La Bimbe, Galerija umjetnina Split; Tri gracije, MSU u Zagrebu; Odaliska, Tri kurtizane i Pri kupanju, Gradski muzej Vukovar), a prikazuje i dame u krinolinama (Panurge, br. 6; Dvije žene u šetnji, GZNSK). Crteže mu, osobito golih žena, uspoređuju s onima njegovih najvećih suvremenika, a crteži baletnih prizora iz Ballets Russes S. P. Djagileva s V. F. Nižinskim i Tamarom Karsavinom (Ruski balet, prizor iz Le Spêctre de la Rose, 1912, Galerija umjetnina Split) među najboljima su o toj temi, pa su četiri reproducirana u monografiji Écrits sur Nijinsky (Pariz 1992). Zapaženi su mu i autoportreti, mladenački na poleđini menija (1906, GMP), Autoportret kosih poteza, Autoportret s paletom, naglašene ruke (oba 1909, KG), onaj iz Kraljevice (1911, MMSU), svi olovka, i predsmrtni, gola, klonula tijela (1912, ugljen, bijela kreda), te portreti (Portret oca, 1908, olovka; Glava brata, 1911, kreda; Portret majke, 1911, KG, i Glava majke, 1912, GZNSK, ugljen, kreda). Prenijevši svoje umjetničke zamisli u drvorez (Indijska plesačica, 1908, MSU u Beogradu; ex libris za Adolfa Hagemanna, 1909, MSU u Zagrebu; Obožavanje ljepote i Kokote, 1912) i tehniku suhe igle (Prisluškivanje, Pri kupanju, Krist i preljubnica, Na izletu, Udvaranje, U krčmi i Tučnjava, 1912), utjecao je i na razvoj hrvatske grafike. Mapu Grafike Miroslava pl. Kraljevića (devet grafičkih listova, 1912, tekst Z. Vernić) objavio je A. Ulrich (Zagreb 1921), a njezine originalne ploče čuvaju se u KG. Izradio je fresku Sv. Juraj ubija zmaja na zidu kuće obiteljskoga imanja Đurđevac (1908, danas GMP), posredovanjem I. Kršnjavoga naručene nacrte za zidne slike u NSK (Umjetnost, 1912, ulje; Znanost, nije poznata), koje nisu realizirane zbog protivljenja M. Račkoga, te skicu za plakat Cabaret Gaudeamus. Kako je ilustriranje posvećene mu knjige Legende o Amisu i Amilu B.Livadića (Zagreb 1913) započeo u agoniji u Brestovcu, izveo je samo drvoreze za inicijale B, J i S, a dovršio ga je Babić. Najvjerojatnije je crtao figure Kovačićevih nacrta natječajnih projekata za crkvu sv. Blaža i regulaciju Kaptola 1908–10. Nevelik mu kiparski opus čine statue maloga formata iznimne slobode, modernosti i grotesknosti izraza (Podvezica, 1910, Tučnjava i Pijanci/Scherzo, 1911, sve terakota, MG; Žena s vrčem, bronca, Galerija Šimun, Dubrave kraj Brčkoga), glave (Portret Ivane, gips, MG, i Portret oca, terakota, 1911) te plakete (Portret oca, 1907, gips, GMP; spomen-ploče za rodne kuće Požežana V. Babukića,1910, gips, MG, J. E. Tomića, bronca, GMP, i J. Jurkovića, obje 1911); pet skulptura iz MG odliveno je u bronci 1993. Većinu je djela signirao, najčešće rukopisnom grafijom M. Kraljević i inicijalima MK. Sačuvana mu je bilježnica 1905–09 (NSK) s autobiografskim zapiscima, pjesmama (Ćutna miso), nacrtom drame Ljudi i crtežima (Sestra Marija; Tetka Lujka; Autoportret s likom gole žene, 1909). Izlagao na skupnim izložbama Hrvatsko društvo umjetnosti (Zagreb 1911), Lada (Zagreb 1912) i Jugoslavenska umjetnička izložba (Beograd 1912). Posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu (1913, 1935. s Račićem, 1961, 1973. s Becićem, Hermanom i Račićem, 1985. s Račićem, 1988, 1998), Ljubljani (1952. s Becićem, Hermanom i Račićem), Splitu (1953), Beogradu (1961), Požegi (1961, 1971, 1983, 1986. s Račićem, 2004, 2005. s D. Melkusom i K. Tomljenovićem), Gospiću (1970, 1999), Osijeku (1970, 1971. s Becićem, 1999), Vukovaru (1970), Đakovu i Vinkovcima (1971. s Becićem), Rovinju (2004) te djela izlagana na izložbama Hrvatsko društvo umjetnosti (Zagreb 1913), Međunarodna grafička izložba (Zagreb 1914), Proljetni salon (Zagreb 1917), Izložba jugoslavenskih umjetnika (Pariz 1919), Međunarodna izložba moderne umjetnosti (Ženeva 1920), Jugoslavensko slikarstvo i skulptura (London 1930), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Biennale u Veneciji (1942), Hrvatska umjetnost (Berlin, Beč 1943), Izložba keramičke plastike (Zagreb 1952), Naše slikarstvo u zbirci Flögel (Zagreb 1953), Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva (Zagreb 1953), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Treća decenija. Konstruktivno slikarstvo (Beograd 1967), Umjetnost na tlu Jugoslavije (Pariz 1971), Jugoslavenska skulptura 1870–1950 (Beograd 1975), Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1977), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Jugoslovenska grafika 1900–1950 (Beograd 1978), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981) te Sto godina Strossmayerove galerije (1984), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (1986), Tisuću godina hrvatske skulpture (1991), Od Babića do Vidovića (1993), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (1996), 90 godina Salona Ullrich (1999), Secesija u Hrvatskoj (2003), Skriveno blago MUO (2005), Hrvatsko moderno slikarstvo 1880–1945. u privatnim zbirkama (2006), Sto vrhunskih djela hrvatskih umjetnika 1850–1950 iz zbirki Narodnog muzeja u Beogradu (2008), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja, Slavonija, Baranja i Srijem, Skice i crteži münchenskih đaka iz fundusa Kabineta grafike HAZU i Zagreb—München – Hrvatsko slikarstvo i ALU u Münchenu (2009), Strast i bunt – ekspresionizam u Hrvatskoj (2011), sve u Zagrebu, Hrvatska moderna (1992), Münchenski krug, Grupa trojice, Zemlja iz fundusa MMSU i MG (2011) u Rijeci. Portretirali su ga Becić (1908, MG) i Kramsztyk (1912) u ulju, te Babić (1913, naslovnica kataloga posmrtne izložbe). U povodu obljetnice rođenja 1985. u Zagrebu su mu priređeni znanstveni skup (izlaganja objavljena u Bulletinu JAZU, 1986) i dvije retrospektivne izložbe s Račićem, a u Požegi postavljen spomenik (polufigura, rad K. Bošnjaka, Trg Matka Peića). O njem su snimljeni TV feljton (1985, scenarij i režija A. Bubanović) i TV emisija (1987, Vera Horvat Pintarić – Miroslav Kraljević) RTV Zagreb.