Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

HADŽIĆ, Fadil, komediograf, filmski redatelj i scenarist, novinar i slikar (Bileća, 23. IV. 1922). Maturirao 1941. u Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu. Studirao slikarstvo (1944–47) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i diplomirao 1973 (N. Reiser). Glavni je urednik satiričnog časopisa Kerempuh 1946–50, u kojem i sam objavljuje karikature, a 1950. osniva i vodi Kerempuhovo vedro kazalište (od 1951. Gradsko kazalište »Komedija«) te Kerempuhov studio za crtani film. God. 1951. osniva i vodi »Duga-film«, prvo poduzeće za proizvodnju crtanih filmova u nas, a od 1952. direktor je »Zora-filma«. Glavni je urednik tjednika VUS 1953–56. i Telegrama 1960–62, urednik kulturne rubrike Vjesnika 1956–57. i član uredništva časopisa Filmska kultura 1957–69. Osnivač je 1973. i glavni urednik kulturnog tjednika Oko. Od 1957. do 1966. urednik je u izdavačkom poduzeću »Stvarnost«. God. 1964. osnovao je Satiričko kazalište »Jazavac« (danas »Kerempuh«), čiji je umjetnički direktor 1964–84, te 1981. kazalište »Vidra«; pokretač je kazališnog festivala Dani satire 1976. i u sezoni 1981/82. intendant HNK. God. 1961. debitirao je dvama dugometražnim filmovima, dokumentarnim Zemlja s pet kontinenata i psihološkom akcijskom dramom o ilegalnoj borbi u ratnom Zagrebu Abeceda straha. Uz nekoliko filmova ratne (Desant na Drvar, 1963; Konjuh planinom, 1966) i povijesne tematike (Sarajevski atentat, 1968) u njegovu se opusu ističu filmovi društveno-kritičkoga karaktera: Službeni položaj (1964, Velika Zlatna arena u Puli) o samoupravljanju, Druga strana medalje (1965) o pronevjeri društvene imovine, Protest (1967) o međuljudskim odnosima kroz okolnosti i uzroke samoubojstva jednog radnika te Novinar (1979, Zlatna arena za režiju) o društvenoj svijesti. God. 1971. snima politički provokativan film Lov na jelene (premijera 1972) o povratniku iz inozemstva neopravdano optuženom za ratne zločine. Svim svojim filmovima napisao je scenarije. God. 1966. snimio je prvu humorističnu TV seriju u nas Sedma sila. Bio je glavnim promotorom Filmskog festivala u Puli. — Njegovo prvo dramsko djelo Dosadna komedija praizvedeno je 1952 (»Komedija«). Napisao je više od 50 komedija u kojima tematizira generacijske sukobe, muško-ženske odnose, zloporabu moći i društveni moral. Najizvođenije su: Pet ludih sinova, 1954; Političko vjenčanje, 1968; Češalj, 1981 (praizvedene u »Komediji«), Hitler u partizanima, 1974; Državni lopov, 1977 (obje u »Jazavcu«); Gospoda i drugovi, 1983 (u mostarskom kazalištu) i Zmija, 1983 (u tuzlanskom kazalištu). Rabio je različite dramaturške forme: farsu i fantastiku (Ljudi i majmuni, 1962. i Revolucija u dvorcu, 1970, obje u »Komediji«), strukture vodvilja i situacijske komedije (Žuto dugme, 1953, »Komedija«), konverzacijsku komediju (Muholovka, 1976, »Komedija«) te postupak kazališta u kazalištu u Naručenoj komediji (1974, »Komedija«) koja pruža ironijski uvid u pozadinu scenske svakidašnjice te problematizira stvaralačku slobodu. Autor je libreta za operu Požar u operi B. Papandopula (praizvedena u zagrebačkom HNK 1983) te kozerija, aforizama, basni i humorističnih putopisa Ljudi i majmuni (1975), satiričnog romana Crveni mozak (1996) te knjige studija Anatomija smijeha (1998). Priredio je Antologiju hrvatskog humora kroz šest stoljeća (Zagreb 1999). U Vjesniku je pod pseudonimom Zoran Zec objavljivao 1960–75. ironične portrete kulturnih djelatnika, sabrane u knjizi Hrvatski Olimp (1970). Kraće tekstove objavljivao je u Vjesniku (1952–56, 1958–60, 1963–65, 1969–77), VUS-u (1953–54, 1956–58, 1960, 1964–75), Ježu (Beograd 1954–56), NIN-u (Beograd 1955–57), Oku (1973–87), Startu (1975–80), filmske kritike u Filmskoj kulturi (1957–60, 1967, 1971–72, 1974–77) i Večernjem listu (1971), a komedije u časopisima Kamov (1970), Mogućnosti (1974), Tokovi (1974), Scena (Novi Sad 1975–76, 1980, 1987) i Forum (1977). — Slikarstvom se intenzivnije počinje baviti 1970-ih. Slika u ulju, akvarelu i pastelu portrete, aktove, istarske pejzaže i vedute. Njegov izraz, na granici apstrakcije, obilježen je izrazitom kolorističkom paletom te naglašenom deformacijom i sintezom pojednostavljenih oblika (Georgij Paro, 1977; Putnik, 1987; Zaljubljeni harlekin, 1996). Izlagao samostalno u Zagrebu (1977, 1979, 1983, 1993, 1997), Karlovcu (1977), Bihaću (1979), Rovinju (1982), Poreču (1982), Selcu (1983), Ivanić-Gradu (1985), Virovitici (1988), Novalji (1993) te skupno na izložbama: Akt danas (Zagreb 1980), izložba kazališnog portreta (Tuzla 1980), Figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1982), Zagrebački salon (1993), Hrvatski triennale akvarela (Karlovac 1998) te na izložbama likovnih kolonija (rovinjske, 1977–78, 1980, 1982–83, 1985–87; baranjske i zimske u Karlovcu). Plodnost i angažiranost temeljne su odlike njegova stvaralaštva, a kao osnivač i urednik novinskih izdanja te osnivač kulturnih institucija zaslužan je promicatelj kulture. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba za cjelokupno stvaralaštvo 1975. te nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo 1984. i »Dubravko Dujšin« 1988.

DJELA: Budha me lijepo primio. Zagreb 1955. — Hrvatski Olimp. Zagreb 1970. — Ljudi i majmuni. Zagreb 1975. — Pet ludih sinova. Zagreb 1975. — Tele sa dvije glave. Zagreb 1979. — Zabranjeno voće. Beograd 1979. — Žensko pitanje. Zagreb 1979. — Punjena ptica i druge komedije. Zagreb 1981. — Crna vrana u bijelim rukavicama. Zagreb 1982. — Izabrane komedije. Zagreb 1984. — Gospoda i drugovi. Zagreb 1985. — Nevini lopovi. Zagreb 1988. — Avanture ideologije. Zagreb 1990. — Nove komedije. Sarajevo. 1990. — Glumac, to čudno stvorenje. Zagreb 1995. — Crveni mozak. Zagreb 1997. — Anatomija smijeha. Zagreb 1998. — Konvertit. Zagreb. 2000.
 
LIT.: N. Batušić: Političko vjenčanje. Republika, 25(1969) 2/3, str. 146. — B. Hećimović: Ne baš slavno. Telegram, 11(1970) 20. III, str. 21. — R. Holloway: Z is for Zagreb. London—South Brunswick—New York 1972, 10–11. — N. Batušić: Dvije komedije Fadila Hadžića. Republika, 30(1974) 3, str. 309–312. — Isti: Hitler u partizanima. Ibid., 31(1975) 1/2, str. 172–173. — B. Hećimović: Komedija s okusom gorčine ili mali traktat o suvremenoj komediji. Scena (Novi Sad), (1975) 3/4, str. 73–76. — I. Hergešić: Fadil Hadžić kao komediograf. U: F. Hadžić, Pet ludih sinova. Zagreb 1975. — N. Batušić: Muholovka. Republika, 33(1977) 1/2, str. 185–186. — Isti: Žensko pitanje. Ibid., 3, str. 325–326. — (jb): Hadžićevo likovno »krštenje« (razgovor). Oko, 5(1977) 24. III, str. 9. — I. Mandić: Fadil Hadžić. Vjesnik, 38(1977) 13. III, str. 9. — B. Hećimović: Komediografija Fadila Hadžića. Republika, 34(1978) 6, str. 589–604. — Zagrebački krug crtanog filma, 1, 3. Zagreb 1978. — N. Batušić: Čovjek na položaju. Republika, 35(1979) 7/8, str. 766–768. — Fadil Hadžić (katalog izložbe). Zagreb 1979. — R. Munitić: Kinematografska animacija u Jugoslaviji. Beograd 1979, 26–29, 31. — Z. Tonković: Fadil Hadžić (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1983. — P. Volk: Savremeni jugoslovenski film. Beograd 1983. — N. Batušić: O nekim osobitostima triju novih hrvatskih komedija. Dubrovnik, 27(1984) 3/4, str. 5–15. — N. Frndić: Komediografija Fadila Hadžića. Dani hvarskog kazališta, 11. Split 1984, 165–180. — M. Grgičević: Četiri suvremene hrvatske komedije. Držićevi anali, 1. Dubrovnik, 1985, 23–33. — J. Lešić: Komični ljetopis Fadila Hadžića. Forum, 24(1985) 3, str. 388–423. — P. Volk: Istorija jugoslovenskog filma. Beograd 1986. — N. Pata: Zagrebačka škola crtanog filma. Filmska kultura, 33(1990) 181/182, str. 96–101. — Isti: Majstori zagrebačkog crtanog filma. Zagreb 1996, 16–19. — Fadil Hadžić (katalog izložbe). Zagreb 1997. — I. Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896–1997. Zagreb 1998. — Fadil Hadžić. Zagreb 2000.
 
Damir Radić i Redakcija (2002)