HALER, Albert

HALER, Albert (Haller; Lovre, Stipan), kritičar, teoretičar i povjesničar književnosti (Vrgorac, 3. VIII. 1883 — Kamnica kraj Maribora, 18. V. 1945). Maturirao u Dubrovniku 1905, u Beču diplomirao klasičnu filologiju 1909. Doktorirao je 1927. na zagrebačkom Sveučilištu temom Gundulićev Osman s estetskog gledišta. Radio je kao gimnazijski profesor u Dubrovniku 1909–11, u Splitu 1911–29. i Zagrebu od 1929. Vraća se u dubrovačku gimnaziju 1931, a 1939. postaje njezinim ravnateljem. Dolazi u Zagreb 1943. i predaje etiku i estetiku na Filozofskom fakultetu. Umire za povlačenja prema Bleiburgu. — Književne kritike, članke, eseje objavljivao u zbornicima, časopisima i listovima Bršljan (Novi Sad 1899–1900), Pobratim (Zagreb 1899–1900), Domaće ognjište (1905–06), Crvena Hrvatska (1906), Savremenik (Zagreb 1911–14, 1917, 1920, 1923, 1937–38, 1940), Književne novosti (1914), Dubrovnik (1919), Jugoslavenska njiva (1919, 1921, 1924–26), Rad (Dubrovnik 1919–21), Kritika (1922), Dubrovački list (1925, 1927), Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva (Beograd 1927, 1933), Misao (Beograd 1927–28, 1930), Nova Evropa (1928–34), Novi vidici (Beograd—Sarajevo 1928), Srpski književni glasnik (Beograd 1928–30, 1933), Razvitak (Dubrovnik 1929), Život i rad (Beograd 1929), Tribuna (Šibenik 1930), Obzor (1931–32, 1934, 1937–38), Riječ (1931), Hrvatska revija (1935–40, 1942–45), Hrvatsko kolo (1935–40, 1942), Dubrava (1936–37, 1940), Novo doba (Split 1937), Gundulićev zbornik (1938), Pravda (Beograd 1938), Hrvatski dnevnik (1939), Nastavni vjesnik (1940–41), Hrvatski narod (Zagreb 1941, 1944), Osječka pozornica (1941–42), Prosvjetni život (1943), Spremnost (1943–45), Vienac (1944), Hrvatska (Dubrovnik 1945), Nova Hrvatska (Zagreb 1945) i Vrhbosna (1945). Njegovo je stvaralaštvo bilo prvenstveno estetsko-teorijskoga karaktera (Doživljaj ljepote) s izvorištem u estetici B. Crocea. Definirao je umjetnost kao »duhovni akt afektivno-fantazijske prirode«, a pjesničko stvaranje kao »projekciju čuvstva kroz stvaralačku maštu u neizmjernost duhovnosti«. Odbacio je socijalno-psihološke i kulturno-povijesne kriterije pri vrednovanju književnih ostvaraja (tzv. antipozitivistička pobuna) i protivio se »tendenciji u umjetnosti«, a kao kriterij je priznavao jedino estetsku vrijednost temeljenu na intuitivnome doživljaju zagovarajući punu autonomiju književnog djela. Polemizirao je s A. Barcem koji je u članku Naša književnost i njezini historici (Jugoslavenska njiva, 1923) iznio shvaćanje da je estetska kategorija tek jedan od elemenata u vrednovanju književne umjetnine. Odgovarajući na taj članak H. je iznio vlastite teze o smislu umjetničke riječi u polemičkom eseju O autonomiji umjetničkog ostvarenja (Jugoslavenska njiva, 1925). Istaknuo je kako je književno djelo »osjećajno fantazijska kreacija« i stoga ga kritičar treba promatrati isključivo s gledišta »čiste poezije«. U njegovim su esejima pjesnici I. Gundulić, P. Preradović, S. S. Kranjčević i I. Vojnović dobili uglavnom negativne ocjene, dok je afirmativne studije napisao o W. Shakespeareu, J. W. Goetheu i Homeru, tj. o piscima na čija je djela mogao u potpunosti primijeniti svoja mjerila (Iz tuđih književnosti). Od svojih je strogih premisa odstupio pišući o dubrovačkim piscima A. Kaznačiću i P. A. Kazaliju (Novija dubrovačka književnost) primjenjujući na njihovo djelo ne samo estetska nego i standardna književnopovijesna mjerila. Radove je potpisivao i kao Dr. A. H. i H.