HAUSKA, Oton

HAUSKA, Oton (Hauška, Otto), skladatelj, dirigent, pijanist i glazbeni pedagog (Moravska, 1809 — Karlovac, 11. IV. 1868). Možda potomak češkoga skladatelja Vincenca Hauske, koncertnog violončelista i dirigenta u Beču. H. se doselio 1826. u Karlovac gdje je dobio mjesto učitelja i ravnatelja Glazbene škole te orguljaša župne crkve Presvetoga Trojstva. Poučavao je pjevanje, flautu, klarinet, rog, violinu, violončelo i od 1830. glasovir, a pri župnoj crkvi je osnovao i vodio dječački pjevački zbor. Istodobno je dirigirao Gradskom glazbom i utemeljio amaterski orkestar. God. 1858. sudjelovao je u osnivanju Pjevačkoga družtva Karlovačkog (poslije Prvo Hrvatsko pjevačko društvo »Zora«), kojemu je bio zborovođom i tehničkim ravnateljem do kraja života. Prema izvješću karlovačke Gimnazije (iz 1864) bio je i tamo učiteljem glazbe, a poučavao je i privatno. Kao koncertni pijanist nastupao je solistički i u komornim sastavima. God. 1856. ravnao je u Zagrebu koncertom u prigodi 100. obljetnice Mozartova rođenja. Skladao je instrumentalna i vokalna djela, većim dijelom izgubljena (orkestralne i glasovirske skladbe, zborovi, crkvene skladbe). Sačuvane su Varijacije za klarinet i orkestar na davoriju Nek se hrusti šaka mala Lj. Gaja i Lj. Vukotinovića, koje su izvedene s golemim uspjehom na saboru u Požunu 1839. u interpretaciji hrvatskog izaslanika D. Klobučarića za klarinetom (autograf s naslovom Variationen für die Clarinette v. Otto Hauska u arhivu HGZ u Zagrebu; klavirski izvadak tiskan u seriji Iz glazbene baštine Karlovca, 1989). Skladbe Hrvatsko kolo za glasovir i Naša zastava za četveroglasni muški zbor, tiskane su u albumu Tri siela Narodne čitaonice karlovačke… (Karlovac 1864), dok je skladba Živila Hrvatska, koju je također skladao za sijela čitaonice 1864, izgubljena. Poputnica za glasovir u d-molu, koju je skladao 1866. za natječaj u prigodi 300. obljetnice sigetske bitke, tiskana je u albumu Deset Zrinskih poputnicah za glasovir – glazbeni Zrinski pomenak tristogodišnjice sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskoga bana Hrvatskoga (Zagreb 1866). Od izgubljenih skladba posebno se spominje opsežna Lamentacija (Tužaljka proroka Jeremije) za zbor i orkestar, koja se godinama izvodila na Veliki petak u karlovačkoj župnoj crkvi. E. Barac, u osvrtu na Muzikalnu akademiju 1842. u Karlovcu, izdvaja Hauskinu skladbu Blagotvornost na stihove I. Mažuranića. Na programu koncerta u Karlovcu 1845. naveden je i Hauskin Solo za rog s orkestrom. — H. je za 42 godine svog djelovanja u Karlovcu bio središnja osoba glazbenog života. U glazbenoj školi obogatio je instrumentarij i proširio nastavne predmete (glasovir, orgulje) te odgojio naraštaje glazbenika. Među njegovim učenicima bili su pjevačica svjetskoga glasa Ilma Murska i I. Tkalac. Umnogome je pridonio i razvoju koncertnog života kao orkestralni dirigent i zborovođa te vrstan pijanist i komorni glazbenik, a prema suvremenicima (D. Lopašić), uzdignuo je i crkveno pjevanje na višu razinu. Sudeći po sačuvanim skladbama i podatcima o naslovima izgubljenih djela stvaralački je pridonio rodoljubnom ozračju narodnog preporoda. Za zasluge je imenovan počasnim članom HPD »Zora« u Karlovcu 1863. i HGZ u Zagrebu 1867.