HERCIGONJA, Eduard

HERCIGONJA, Eduard, filolog (Zagreb, 20. VIII. 1929). U Sisku završio gimnaziju 1948, a na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao slavistiku 1955. te doktorirao 1970. tezom Jezik glagoljaške neliturgijske književnosti 15. stoljeća i Petrisov zbornik. Od 1957. asistent, od 1970. docent, od 1974. izvanredni, a od 1977. redoviti je profesor pri katedri za staroslavenski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, kojoj je voditeljem od 1968. do umirovljenja 1993. — Istaknuti je istraživač književnosti i jezika hrvatskoga srednjovjekovlja. Znanstveno zanimanje usmjerio je na četiri područja: glagolizam i glagoljaštvo, povijest hrvatskoga književnoga jezika i stilematika pojedinih spisa, književna povijest i tekstologija, kulturna povijest. Njegova knjiga Srednjovjekovna književnost (1975) prva je povijest toga književnoga razdoblja u kojoj se korpus djelâ što predstavljaju početke hrvatske književne kulture s temelja metodološkoga pluralizma sagledava kao specifično i jedinstveno stilsko razdoblje, jasno razgraničeno od renesanse, te obrađuje kao svojevrsna sinteza povijesnih, socioloških, filoloških, jezično-stilskih, književnopovijesnih i poetoloških činjenica, podataka, analiza i prosudaba o oblicima i funkcijama onodobnih tekstova. Hercigonjine jezikoslovne raščlambe upozorile su na strukturiranje osebujnoga hibridnoga književnoga izraza: pojavu čakavsko-kajkavskoga (crkvenoslavenskoga) prepletanja u neliturgijskim glagoljičkim spisima kasnoga srednjovjekovlja kao na posljedicu svjesne stilske i komunikacijske namjere autorâ (što veća razumljivost pisane riječi na dijalektalno razuđenome hrvatskome prostoru). Istom je težnjom bilo motivirano i pomlađivanje (kroatizacija) baštinjenoga crkvenoslavenskoga jezika glagoljičkih liturgijskih kodeksa. Unatoč različitim jezicima i pismima kojima su ostvareni (što je u europskome duhovnome ozračju jedinstven fenomen), H. nastoji da se jezik, književnost i kultura hrvatskoga kruga promatraju u međudjelovanju kao jedinstvena pojavnost i predmet istraživanja. To se osobito zrcali u knjizi Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja (1994), kao i u studiji iz kataloga izložbe Pisana riječ na tlu Hrvatske (Zagreb 1986). Argumentiranom raščlambom izvorâ oborio je desetljećima u domaćoj i stranoj literaturi nekritički ponavljan stereotip o društveno marginalnome statusu, o siromaštvu i neobrazovanosti hrvatskih glagoljaša (Slovo, 1984; Republika, 1986; Ricerche slavistiche, Rim 1991), a u inovativnim lingvostilističkim raspravama o izrazu pisaca glagoljičkih srednjovjekovnih (i poslijesrednjovjekovnih) spisa prikazao je i ocijenio ostvarene domete njihove »ars verborum« (Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1965, 1983; Freisinger Denkmäler, München 1968; Croatica, 1973; Dometi, 1973; Filologija, 1978, 1983; Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Sarajevo 1982; Slovo, 1990; Nova Istra, 1997). U radovima s književnopovijesnom i tekstološkom tematikom i u knjizi Nad iskonom hrvatske knjige (1983) raspravlja o teoretsko-metodološkim problemima u svezi sa studijem jezika, ortografije i stila glagoljaških neliturgijskih zborničkih kodeksa te, napose, o dostignućima književne historiografije u području istraživanja srednjovjekovnoga glagoljičkoga korpusa spisâ (Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku, Novi Sad 1965; Radovi Staroslavenskog instituta, 1967; Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, 1978; Gesta, 1982; Filologija, 1986, 1992–93; Croatica, 1987). U projektu HAZU Hrvatska i Europa autor je poglavlja Glagoljaštvo i glagolizam u prvome svesku Rano doba hrvatske kulture (Zagreb 1997). Suradnik je LZ u Zagrebu. Redoviti je član HAZU od 1991. Primio Nagradu »Božidar Adžija« 1976, Nagradu »Vladimir Nazor« 1984. te Nagradu Stjepana Ivšića 1995. God. 1996. posvećen mu je trobroj časopisa Croatica (Hercigonjin zbornik).