ANTUNOVIĆ, Ivan

ANTUNOVIĆ, Ivan, pisac i preporoditelj (Kunbaja kod Bácsalmása, 19. VI 1815 — Kalocsa, 13. I 1888). Potomak je obitelji Stjepana Antunovića koji je 18. XI 1698. dobio od cara Leopolda plemstvo i naslov Aljmaški. Otac Joso i majka Manda Petrić imali su petero djece – tri kćeri i dva sina. Pučku školu svršio je u Bácsalmásu, a 1825. upisao se u prvi razred gramatike u Subotici. Zatim se školovao u Segedinu (Szeged), Pečuhu (Pecs) i Kalocsi. Bogosloviju je svršio u Kalocsi i 1838. postao svećenik. Bio je, između ostalog, župnik u Bacsalmásu (1842), vijećnik Bačke županije (1843; podatak da je 1848. zatvoren kao Jelačićev pristaša nije točan), zatim kaločki kanonik (imenovan 1859) i privremeni podžupan Bačke županije (1861). God. 1863. stekao je naslov opata Sv. Marije od Kereka, 1864. imenovan za prepošta Sv. Pavla u Baču, 1875. je predsjednik Duhovnog stola i veliki prepošt kaločki, a 1876. naslovni biskup. Više od deset godina upravljao je Kaločko-bačkom nadbiskupijom zamjenjujući nadbiskupa-kardinala L. Haynalda. U međuvremenu je boravio 1867. u Parizu i Berlinu, 1869. u Nici, Genovi i Rimu, gdje se pripremao I vatikanski sabor. Poznavao je više jezika (grčki, latinski, mađarski, njemački, talijanski i francuski). — A. je pokrenuo prve novine u podunavskih Hrvata (Bunjevačko-šokačke novine, 1870, Bunjevačko-šokačka vila, 1872. i dr.). Njegovom je zaslugom objavljen Bunjevačko-šokački kalendar (od 1883. Bunjevačko-šokačka Danica), a zaslužan je i za osnutak nekoliko prosvjetnih institucija (Kaločka štedionica, Čitaonica, Dobrotvorno žensko društvo, Vodna zadruga i dr.). Osiguravao je školovanje darovitim mladićima. Pripovijesti, vjersko-nabožne pouke, dopise i rasprave objavljivao je u raznim novinama, časopisima i godišnjacima: Bunjevački i šokački kalendar (1870), Zatočnik (1870, 1875), Bunjevačko-šokačke novine (1871), Srpski narod (1871), Bunjevačko-šokačka vila (1872–1876), Sriemski Hrvat (1882), Neven (1884, 1887, 1889) itd. S puta po Ugarskoj i zapadnoevropskim zemljama javljao se dopisima u Bunjevačko-šokačkim novinama (1872) i Bunjevačko-šokačkoj vili (1873, 1874, 1876). Dopisivao se s mnogim uglednim suvremenicima (J. J. Strossmayerom, J. Dobrilom, F. Račkim, I. Okrugićem, I. Mažuranićem, G. Martićem, E. Fermendžinom, I. Kukuljevićem Sakcinskim, B. Modrošićem i dr.), ali sva pisma nisu sačuvana. Najpoznatija je njegova Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih (1882), iz koje su mnogi crpili građu. Mnoga su mu djela ostala u rukopisu: pripovijetke Posljednji Gizdarev, Bariša Kitković, Vjerske istine (na latinskom), Obliek grada Subotice te na mađarskom Sophisticus magas miveltség morálja (Ćudoredne sofističke visoke naobrazbe, rukopis iz 1842) i A bőjtöl (O postu, oko 1840). Potpisivao se pseudonimima: Stari Rodoljub, Ivan Antun, Füzesi Adamko, Janko Kostelić. — A. je bio predvoditelj svih preporodnih akcija među podunavskim Hrvatima. U njegovu radu prepleću se sveslavenstvo i južnoslavenstvo, ali odlučno je želio pomoći svom narodu i zavičaju. Pisao je nevješto, ali neposredno i iskreno. Njegov je portret, prema pričanju, izradio Marko Horvatski (1934).