GORJANSKI, Nikola II.

traži dalje ...

GORJANSKI, Nikola II, hrvatsko-dalmatinski ban, ban čitave Slavonije, palatin (?, druga pol. XIV. st. — ?, poslije 3. XII. 1433). Sin palatina Nikole I. Prva mu je žena bila kći srpskoga kneza Lazara, a nakon njezine smrti oženio se kćeri Hermana II. Celjskog Anom, sestrom Barbare, žene kralja Žigmunda Luksemburgovca. Iz bitke kraj Gorjana 1386. Nikola se uspio spasiti. Kao jedan od najvjernijih pristaša kraljice Marije i njezina muža kralja Žigmunda, Nikola je 1387. bio jedan od vojvoda u pohodu kraljevske vojske koja je pobunjene pristaše braće Horvat potisnula preko Drave i tamo ih u nekoliko bitaka pobijedila. Nikola je potom Ivaniša Horvata opkolio u Požegi i prisilio na predaju, ali je ovaj – dok je Nikola pošao u Mačvu da je otme Srbima – uspio iz zarobljeništva pobjeći u Bosnu svojemu savezniku kralju Tvrtku. Nikoli su se te godine predali zagrebački Gradec i Kaptol, a za zasluge ga je Žigmund imenovao mačvanskim banom. Nikola je 1387–89. uspješno suzbijao provale Ivaniša Horvata preko Save u istočnu Slavoniju, a uspio je svojega tasta, kneza Lazara, nagovoriti da prestane podupirati Horvata. God. 1394. postao je hrvatsko-dalmatinskim banom, a 1397. i slavonskim. Kao ban sudjelovao je 1394. u Žigmundovu pohodu u Bosnu, gdje su se u Doboru bila utvrdila braća Ivaniš i Pavao Horvat, a sam je nakon pobjede kraj Knina i zauzeća grada uspostavio kraljevsku vlast u Dalmaciji i Hrvatskoj. Nikola, koji je od 1394. bio također izabrani splitski knez (biran i 1402), sazvao je na poč. 1395. dva puta zastupnike dalmatinskih gradova. Na prvom sastanku uspio je pomiriti suprotstavljene stranke u Trogiru, a na drugome su opunomoćenici Zadra, Splita i Trogira utanačili međusobni mir i savez. Zajedno s bratom Ivanom i zagrebačkim biskupom Ivanom kao kraljevim vikarom Nikola je 1396. predsjedao saboru u Ninu, na kojem su donesene dalekosežne odluke o reguliranju kraljevskih prava i o preustroju uprave u kraljevini i napose u dalmatinskim gradovima. Kada je Žigmundova vojska 1396. pretrpjela težak poraz u bitki protiv Turaka kraj Nikopolja, Nikola se uspio spasiti brodom. Iduće je godine sa Žigmundom sudjelovao na saboru u Križevcima, kada je ubijen Stjepan Lacković. U lipnju 1397. Žigmund je braći Nikoli i Ivanu darovao Osor (otoci Cres i Lošinj) te 1398. sve prihode od tridesetnice i komorski dohodak od solne trgovine tih otoka. Gotovo vladarski položaj Nikolin možda najbolje pokazuje činjenica da je, preuzevši kraljevske prerogative, postavio 1399. osorskim biskupom Nikolu. God. 1398. stekao je medvedgradsko vlastelinstvo, a na skupu slavonskog plemstva u Gorjanu potvrdio njihovo staro pravo da slobodno biraju kraljevskog protonotara, a istom je ispravom regulirao upotrebu županijskih pečata u plemićkim parnicama. Knezom Raba izabran je 1400. Za zasluge koje je 1401. stekao za Žigmundova zatočeništva i oslobođenja kralj ga je imenovao palatinom. Tu je dužnost, s neznatnim prekidom, obavljao do kraja života. Za čestih izbivanja Žigmunda iz zemlje sudjelovao je u upravi kraljevstvom. God. 1403. uspio je pomiriti Žigmunda s knezom Nikolom Frankapanom, 1408. Žigmund je Nikoli i njegovoj obitelji potvrdio goleme posjede u čak 12 ugarskih i hrvatskih županija, 1412. sudjelovao je u neuspjeloj Žigmundovoj vojni protiv Mlečana zbog dalmatinskih gradova, a 1430. nastojao je nagovoriti Mlečane da se nagode sa Žigmundom, ponovno je za kraljeva izbivanja sudjelovao u upravi državom i čuvao kraljevsku krunu u Budimu. Podloga njegova izvanredno jakog položaja bili su prostrani posjedi, stečeni za palatinata njegova oca Nikole I. i koje su još više proširili on i brat mu Ivan VII. U Ugarskoj su držali posjede u županijama Bačka, Temes, Veszprém, Komárom i Csongrád, u istočnoj Slavoniji posjedovali su Čerević i Baranth, u Srijemskoj županiji Gorjan, u Vukovskoj Ilok, u Požeškoj Držkovce i u Virovitičkoj županiji Lipovac. N. je slijedio tradicionalnu obiteljsku politiku odanosti dinastiji Anžuvinaca, sam je bio nepokolebljiv pristaša Luksemburgovaca, a kao ban u svojoj vlasti držao je cjelokupno Hrvatsko kraljevstvo od Dunava do Osora i od Drave do Dubrovnika.

LIT.: I. Kukuljević Sakcinski: Povelje otokah Krka, Cresa i Osora. Arkiv za pověstnicu jugoslavensku, 1851, 1, str. 68–85. — F. Rački: Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća. Rad JAZU, 1868, 2, str. 157; 4, str. 44. — J. Kempf: Požega. Požega 1910, 86, 88, 94. — V. Klaić: Hrvatski sabori do godine 1790. Zbornik Matice Hrvatske. Zagreb 1925, 260. — F. Šišić: Knezovi Gorjanski. Prilog prošlosti našega plemstva u srednjem vijeku. Novosti, 30(1936) 357, str. 18. — Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1942. — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 19623. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 2. Zagreb 1972, str. 257, 269–270, 273, 287, 308–310, 314, 322–324, 327, 329, 333–338, 341–344, 348, 363, 380, 387; 3. str. 16, 75–76, 99, 141–143, 149–150, 153. — N. Klaić i I. Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976. — N. Klaić: Povijest Zagreba, 1. Zagreb 1982. — Ista: Zagreb u srednjem vijeku. Zagreb 1982. — Ista: Trogir u srednjem vijeku, II/1. Trogir 1985. — Ista: Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Zagreb 1990.
 
Mladen Švab (2002)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

GORJANSKI, Nikola II.. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/8>.