HRVOJ, Dragutin

HRVOJ, Dragutin, političar i odvjetnik (Prilipje kraj Jastrebarskog, 8. I. 1875 — Zagreb, 14. X. 1941). Nakon napuštanja zagrebačkog sjemeništa završio je pravo u Zagrebu. Politikom se počeo baviti na početku stoljeća, isprva kao suradnik kršćansko-socijalnog dnevnika Hrvatstvo i frankovačkoga Hrvatskog prava. God. 1910. prvi je put u Garčinu u Požeškoj županiji kao predstavnik Stranke prava izabran u Hrvatski sabor, a u pol. 1913. napustio je koaliciju frankovaca i kršćanskih socijalista te pristupio Starčevićevoj stranci prava (SSP) – milinovcima. U klubu SSP bio je osobni pouzdanik njezina predsjednika M. Starčevića, kojemu je bio i koncipijent u odvjetničkoj kancelariji, a bio je i politički urednik milinovskog dnevnika Hrvat (1913–15). Na izborima 1911. pobijedio u Garčinu, a 1913. i u Klanjcu. Uoči I. svjetskog rata na saborskim je sjednicama istupao protiv nagodbenjačke politike Hrvatsko-srpske koalicije. Tada je vjerovao u koncepciju rekonstrukcije Austro-Ugarske Monarhije na tragu izjava prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Nakon Ferdinandova ubojstva počeo je pisati antantofilski. U studenom 1914. preko posrednika je predao memorandum ruskom poslaniku u Bernu, u kojem je predložio da Rusija nakon rata na ruševinama Austro-Ugarske podupre stvaranje samostalne hrvatske države koja bi za svoga kralja uzela pripadnika carske dinastije Romanovih. Za uzvrat je obećao da će milinovci kao snažna i popularna stranka poticati defetizam u hrvatskoj politici i među hrvatskim vojnicima na bojišnicama. Od Velike Britanije i Francuske nije očekivao pomoć. God. 1915. sudjelovao je na tajnom sastanku hrvatskih i slovenskih političara u Trstu na kojem su ruski predstavnici navijestili prepuštanje istočne obale Jadrana Talijanima. Te godine izabran je za člana Hrvatske kraljevinske deputacije koja je zasjedala u Budimpešti i bavila se produljenjem financijske nagodbe. U ime milinovske stranke iznio je prijedlog o financijskoj samostalnosti Hrvatske, koji su Mađari odbacili. U Hrvatskom saboru je 18. XII. 1916. u ime SSP, Stranke prava i Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS), pročitao prijedlog kojim se tražilo da novi vladar Karlo I (IV) Saboru izravno najavi dolazak na prijestolje. Podupirao je politiku Jugoslavenskoga kluba u Beču i koncepciju ostvarivanja hrvatske države na jugu Monarhije, pokušavajući je uskladiti s koncepcijom starčevićanstva i idejom samostalne hrvatske države. Na sastanku SSP i slovenskog političara J. Kreka predlagao je povezivanje Hrvatske sa slovenskim zemljama u Monarhiji. U skladu s pravaškom tradicijom kritizirao je koncepciju hrvatske emigracije, napose ulogu F. Supila i A. Trumbića, koji su, prema njemu, težili promicanju srbo-hrvatstva i jugoslavenstva. Premda je na početku rata vjerovao u narodno jedinstvo Hrvata, Srba i Slovenaca, poslije je promijenio mišljenje tako da mu je jugoslovenstvo bilo samo geografski, a ne politički ili nacionalni pojam. No, stranački discipliniran, prihvatio je promjenu stava svoje stranke te potpisao njezinu rezoluciju (5. VI. 1917) u kojoj se prihvaća narodno jedinstvo Hrvata, Slovenaca i Srba i potreba tijesne suradnje s političarima jugoslavenskog usmjerenja. U studenom 1917. sa zubarom A. Pavelićem pokrenuo je milinovski dnevnik Hrvatska država. Na poč. 1918. sudjeluje u kreiranju Zagrebačke deklaracije kojom se polažu temelji Države SHS te zastupa tješnju političku suradnju sa Slavenima u Monarhiji. Sa S. Radićem, Pavelićem, S. Budisavljevićem i I. Kovačićem član je delegacije koja je 11. IV. 1918. u Pragu sudjelovala na zboru u korist ideje o slavenskoj uzajamnosti. Nakon povratka iz Praga H. je u saboru polemizirao s frankovcima zbog njihova odbijanja političke suradnje sa Srbima i ostalim slavenskim narodima, kao i zbog pobijanja koncepcije federalne jugoslavenske države. Potkraj listopada 1918. promijenio je mišljenje i podupro ulazak frankovaca u Narodno vijeće SHS. Također se tada približio Radiću te je uz njega jedini zastupnik koji se 24. XI. usprotivio zaključcima Narodnog vijeća o sjedinjenju Države SHS sa Srbijom, no, kako nije bio član Središnjeg odbora, nije mogao glasovati. U svom govoru pobijao je argumente projugoslavenskih članova Vijeća da će državna zajednica sa Srbijancima pod dinastijom Karađorđevića obraniti Hrvate od talijanskih presezanja. Poslije je priznao kako je tada naivno vjerovao u pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. Posebno je bio oštar prema stranačkim sudrugovima Paveliću, N. Winterhalteru, G. Angjelinoviću i M. Drinkoviću, za koje je tvrdio da su podlegli velikosrpskoj skupini u Narodnom vijeću. Potkraj studenoga 1918. prilazi HPSS i postaje članom njezina glavnog odbora, pokušavajući povezati razlomljeno pravaštvo sa sve prodornijom radićevštinom. U siječnju 1919. otišao je u Prag, gdje je predsjedniku T. G. Masaryku, ministru unutarnjih poslova A. Švehli i Wilsonovu delegatu podastro dokaze o represiji nad Hrvatima zbog njihova republikanizma. U ime HPSS s frankovcem F. Hrustićem izradio je 1920. spomenicu upućenu banu M. Laginji u kojoj su osudili progone prvaka HPSS i Stranke prava te zatražili amnestiju za sve hrvatske vojnike osuđene zbog demonstriranja u Zagrebu i Varaždinu. Predlagao je izborni sporazum HRSS i frankovaca, a na izborima za Konstituantu u Modruško-riječkoj županiji 1920. izašao je sa svojom skupinom pravaške orijentacije Složni Hrvati te nakon djelomičnog razlaza s radićevcima bio izabran uz demokrate, radićevce i jednoga komunista. Ne odobravajući Vidovdanski ustav, u radu Konstituante nije sudjelovao. Počeo je kritizirati Radićevu politiku zbog čega je morao napustiti njegovu stranku i, zajedno s pravašima, Prvi hrvatski blok. Potkraj 1922. jedan je od izdavača pravaškog tjednika Hrvatska misao. Nakon razlaza s radićevcima surađivao je s Hrvatskom strankom prava, u kojoj uz V. Prebega, A. Horvata, odvjetnika A. Pavelića, M. Šufflaya i G. Perčeca postaje jedan od prvaka. God. 1926. svoju je odvjetničku kancelariju preselio u Klanjec i više se posvetio svojoj profesiji. Uoči izbora za Narodnu skupštinu 1927. sa S. Bućem uspješno je pregovarao o ulasku Hrvatske federalističke seljačke stranke u Treći hrvatski blok na temeljima hrvatskih državnopravnih i republikanskih načela. U studenom 1929. povukao se iz aktivne politike Hrvatske stranke prava, ali je i dalje bio politički utjecajan. Pred sudbenim stolom u Zagrebu neuspješno je 1931. branio Stjepana Javora i Antuna Hercega koji su bili optuženi za djela suprotna »zakonu o zaštiti javne bezbednosti i poretka«, te bili povezani s ustaškom emigracijom. S A. Pavelićem se politički nije posve slagao, ali ga je branio od ocjena da je pohlepan i amoralan. Na poč. 1940. postao je javni bilježnik u Zagrebu. Javljao se u tisku, tijekom I. svjetskog rata u Hrvatskoj državi, a nakon 1918. u pravaški usmjerenim novinama Hrvatska misao, Hrvatsko pravo, Hrvatski Zagorac, Hrvatska gruda i Hrvatski narod. Pisao je o aktualnim političkim događajima u Hrvatskoj a i o drugim povijesnim temama. Osvrtao se na protuhrvatske članke jugoslavenskih i srpskih nacionalista (S. Stanojević, S. Jovanović), a hrvatske povjesničare kritizirao je što ne reagiraju na iskrivljavanje hrvatske prošlosti. Do kraja života politički i moralni uzor bio mu je A. Starčević. Pripadao je tzv. starčevićanskim realistima koji su se uz politiku bavili i proučavanjem gospodarsko-socijalnih problema. Dio njegove rukopisne i tiskane ostavštine nalazi se u HDA.