HRŽIĆ, Marijan

HRŽIĆ, Marijan, arhitekt i urbanist (Zagreb, 8. I. 1944). U Zagrebu 1962. završio gimnaziju te na Arhitektonskom fakultetu diplomirao 1967. u klasi V. Turine i doktorirao 1988. tezom Percepcijski pristup oblikovanju grada u okviru procesa planiranja. Od 1968. do 1988. radi u Urbanističkom institutu Hrvatske kao planer i projektant te nakratko u građevinskom poduzeću »Tehnika«. God. 1988. postaje docentom na katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu te 1996. izvanrednim profesorom. Projektirao Dom umirovljenika u Đakovu (1975, s D. Manceom), potom u Zagrebu Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku (1978–95, s V. Neidhardtom, Z. Krznarićem i Manceom), Krematorij (1981–85, s Manceom i Krznarićem), športski centar »Cibona« (1985–87, s Ivanom Pitešom i Berislavom Šerbetićem), Elektrotehnički fakultet (1990–97), poslovnu zgradu »Ingra-Elektroprojekt« (1990–97), robnu kuću »Europatrade« u Sesvetama (1991–98), dječji vrtić u Granešini i medvedgradsku Južnu kulu (1994–95), zatim crkvu i pastoralni centar na Žnjanu u Splitu (1994), dječji vrtić samostana u Đakovu (1995), crkvu u Posušju (1995–99), crkvu i pastoralni centar u Mostaru (1996–99) te crkvu na otvorenom u Mariji Bistrici (1998, s Krznarićem). Izveo stalni postav MUO (1994–95) i spomen-obilježje (kenotaf) žrtvama Domovinskog rata na groblju Mirogoj u Zagrebu (1997–99) te projekt za Radnički centar u Belišću (1974), generalne urbanističke planove za Pleternicu i Donji Miholjac (1974), urbanističke projekte za Valpovo, Đakovo i Belišće (1975), rekonstrukciju centra Požege (1976, s Manceom i I. Čižmekom) i generalni urbanistički plan za Sanski most (1977, s Nedom Kaminski). S Manceom i Krznarićem sudjelovao na natječajima za novi centar Karlovca (1979, I. nagrada), Quartier des Halles u Parizu (1979), Kvaternikov trg (1980, III. nagrada) i gradski blok između Jukićeve, Pierottijeve i Kršnjavoga ul. te Savske ceste u Zagrebu (1984, II. nagrada), potom za urbanističko rješenje četvrti Žnjan-Dragovode u Splitu (1985, s Manceom i N. Šegvićem, I. nagrada), rekonstrukciju Pustijerne u Dubrovniku (1989, s Draženom Juračićem, II. nagrada, I. plasman), paviljon Expo 92 u Sevilli (1990–91, s Tomislavom Odakom i B. Silađinom, I. nagrada), Svjetski trgovački centar, hotel i istočni ulaz u Zagrebački velesajam u Zagrebu (1991, s Odakom i Silađinom, I. nagrada), poslovnu zgradu »Tempo« u Zagrebu (1991, s Manceom i Šegvićem, I. nagrada), Trgovački poslovni centar u Osijeku (1993, I. nagrada), samostan i crkvu sv. Terezije u Zagrebu (1994, I. nagrada ex aequo), Hrvatski trgovački centar u Zagrebu (1994, II. nagrada), nove arkade i uređenje groblja na Mirogoju u Zagrebu (1995, I. nagrada s Manceom i Krznarićem), Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu (1996, II. nagrada sa Krznarićem) i župnu crkvu u Jajcu (1999, I. nagrada sa Krznarićem). Osmislio idejna rješenja za franjevački samostan u Slanom (1988), športsko-poslovni kompleks Trešnjevka u Zagrebu i spomen-kapelu Jazovka kraj Sošica (1991), atletski stadion u Splitu (1995) te stambeno-poslovni kompleks i uređenje Žnjana u Splitu (1999). Izlagao na više skupnih izložbi u Parizu (1981), Skoplju (1988), Piranu (1994–95), Milanu (1996–97), Meranu (1998) i Grazu (1999) te na Zagrebačkom salonu od 1973 (nagrađen 1979, 1982. i Velikom nagradom Salona 1988), a samostalno u Zagrebu (1989, 1991, 2000), Beogradu (1990), Dubrovniku (1990) i Splitu (1996). Objavio je više stručnih i znanstvenih članaka u časopisima Čovjek i prostor (1978, 1983–84, 1991), Arhitektura (1979–80; glavni urednik 1982–86, 1988) i Prostor (1994–96). Dobitnik je državnih nagrada 1985. i 1987, godišnjih nagrada »Vladimir Nazor« 1985. i 1995. te nagrade »Viktor Kovačić« 1989. — Hržićeva arhitektura suvremenom interpretacijom uspijeva kreativno povezati gradske sadržaje s novim zahvatima, a u provedbi nastoji naglasiti tradiciju zagrebačke arhitektonske škole.