GUČETIĆ, Ivan ml.

traži dalje ...

GUČETIĆ, Ivan ml. (Gozze; Dživo Jerov), dramatičar i pjesnik (Dubrovnik, 7. IV. 1625 — Dubrovnik, 6. IV. 1667). Bio poznat pod nadimkom Dživača. Nakon završene gimnazije 5. IV. 1639. ulazi u Družbu Isusovu u Rimu. U Rimskom kolegiju uči retoriku 1641–43. i filozofiju 1644–46, a nakon toga tri godine predaje u gimnazijama; treću je godinu u Recanatiju gdje je u drugoj pol. 1649. otpušten iz Družbe. Vrativši se u Dubrovnik, 8. XI. iste godine primljen je u Veliko vijeće. God. 1650. službenik je za isplatu u javnim poslovima, od 1651. kapetan Janjine na Pelješcu, potom kapetan Malog Stona do 1653. kada mu je, zbog prijestupa, oduzeta služba s kaznom zabrane javnih poslova kroz tri godine. Kao kapetan Trstenice 1656. ponovno je kažnjen dvomjesečnim zatvorom u tvrđavi Lovrjenac. Zatim je zapovjednik tvrđave u Stonu (1658), jedan od petorice privatnih odvjetnika (1660), službenik u uredu za borbu protiv krijumčarenja vinom (1663), a od 1665. ponovno privatni odvjetnik, kapetan Janjine i član apelacije. Poginuo je u dubrovačkom potresu. Taj je događaj I. Đurđević opisao u epigramu Ignatii Georgii de morte Helenae Marini Secundi Zamagnae filiae et matris Joannis Gozzei haec enim videns filium sub caementis correpta dolore efflavit animam. O tome je sačuvana i pjesma U smrt Gjiva Gozze u družini nedobitnieh. G. je pisao pjesme na latinskom i talijanskom. Jedino su mu objavljeni talijanski sonet i latinski epigram u čast V. Andrijaševića, u njegovu Quadragesimale (Venecija 1661). U rukopisu je ostavio Idilio in lode della Sapienza increata (1650, 258 stihova), sonet In lode della eccellentissima Repubblica di Ragusa i latinski epigram u čast sv. Vlaha. God. 1651. prepjevao je na hrvatski latinsku tragediju Leo Philosophus, svojega bivšeg rimskog profesora Giambattiste Giattinija, koja je za njegova boravka 1646. u Rimu bila prikazana i objavljena (W. Potthoff, Dubrovniker Dramatiker des 17. Jahrhunderts, V/1. Giessen 1975, 41–218). Prema N. Batušiću, na Gučetićev izbor utjecali su zanimljivi dramski motivi, žanrovska posebnost, barokna stilska obilježja, ali i ideologijske sastavnice te drame. God. 1652. prema prvom pjevanju Ovidijevih Metamorfoza napisao je na talijanskom jeziku tragikomediju Io, koju je iduće godine preveo na hrvatski (Io, polužalostivo prikazanje).

LIT.: F. M. Appendini: Notizie istoricho-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, 2. Ragusa 1803, 238. — A. Pavić: Historija dubrovačke drame. Zagreb 1871, 38–40, 174–175. — S. Nazečić: Ivan Gučetić – mlađi. Glasnik profesorskog društva (Beograd), 8(1928) str. 277–285, 345–355. — D. Pavlović: Godina rođenja Ivana Gučetića ml. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1930, X/2, str. 263. — Biografska dela I. Đurđevića. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda (Beograd), 1935, 7, str. 85–86, 39–240. — M. Pantić: Salko Nazečić i dubrovačka književnost. Zbornik radova posvećenih uspomeni Salke Nazečića. Sarajevo 1972, 27–42. — W. Potthoff: Dubrovniker Dramatiker des 17. Jahrhunderts, V/1. Giessen 1975, str. XXXV–XL. — S. P. Novak i J. Lisac: Hrvatska drama do narodnog preporoda, 2. Split 1984, 75–76. — M. Korade: Povijest zvanja mladih Dubrovčana u XVII. stoljeću. Vrela i prinosi, 1985, 15, str. 62–63, 70. — N. Batušić: Leon filozof – Ivana Gučetića ml. Dani hvarskog kazališta, 20. Split 1994, 163–174.
 
Mijo Korade (2002)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

GUČETIĆ, Ivan ml.. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/8171>.