Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ISTVÁNFFY, Miklós (Isthuanffy, Istvánfi, Istvánfy, Istwánffy; Nicolaus, Nikola), povjesničar (Kisasszonyfalva kraj Pečuha, 8. XII. 1538 — Vinica kraj Varaždina, 1. IV. 1615). Zbog opasnosti od Turaka s obitelji je 1543. došao u Siget, odakle je poslan na dvor ostrogonskoga nadbiskupa Petra Vardaya. Ondje boravi do 1549, kada postaje štićenikom egerskoga biskupa (prije zagrebačkoga) N. Oláha, od 1553. ostrogonskoga nadbiskupa, koji ga 1551. šalje na humanističke studije u Bolognu i Padovu. Po završetku studija 1556. u službi je N. Zrinskoga u Sigetu, a 1558–68. Oláhov je tajnik. Budući da je bio odličan poznavatelj klasičnih jezika, gotovo svih europskih te turskoga, Maksimilijan II. postavlja ga 1572. u kraljevsku kancelariju kao savjetnika za diplomatska pitanja nasljedniku Rudolfu II; od 1576. tajnik je kraljevskoga vijeća, 1581–1608. vicepalatin, a obavlja i službu palatina čije je mjesto upražnjeno. Kao slavonski velikaš sudjeluje u radu Hrvatskoga sabora, gdje ga zbog velike erudicije i iskustva u državničkim poslovima često biraju u izaslanstva i povjerenstva: za sporove između bana i zagrebačke općine 1580, za brigu oko kraljevskih prihoda i krajiških utvrda 1588, za ubiranje ratnoga poreza u Slavoniji 1593. Aktivan je i u obrani od Turaka pa je 1566. sudjelovao u bitki za Siget, a 1594. u obrani Petrinje. Na saboru u Požunu 1604, kada su se rješavala pitanja slobode vjeroispovijesti, kao gorljiv katolik priklonio se protuprotestantskomu gledištu hrvatskoga izaslanstva. Član je saborskih izaslanstava 1605. i 1607. u Graz nadvojvodi Ferdinandu radi očuvanja povlastica hrvatskoga kraljevstva. Sudionik je mnogih međudržavnih konvencija i jedan od potpisnika mira na ušću Žitve 1606. God. 1608. natječe se za mjesto ugarskoga palatina, ali se, razočaran izborom protivnika protestanta Istvána Illésházyja, povlači iz javnoga života na posjed Vinicu – koji je 1568, uz druge posjede u Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji, baštinio po majci Hedvigi Gyulay te se posvećuje povijesti i književnosti. Odgojen na klasičnim uzorima, u književnom je radu pod utjecajem Janusa Pannoniusa, Oláha, L. Crijevića Tuberona i drugih humanista. Kao povjesničar, u proučavanju prve pol. XVI. st. služi se starijom građom i osobito djelima povjesničara A. Bonfinija, S. Brodarića, Crijevića Tuberona te Paola Giovija. Nastoji pisati »sine ira et studio«, što mu zbog privrženosti Habsburgovcima i katolicizmu ne uspijeva potpuno. Zbog izvrsna latiniteta, podrobnih opisa i jasna stila, po kojem je prozvan »mađarskim Livijem«, Istvánffyja se, unatoč kronološkim i drugim netočnostima koja obilježuju njegov rad, drži najvjerodostojnijim izvorom za proučavanje povijesti XVI. st. Na latinskom je jeziku napisao nekoliko povijesnih djela, od kojih je najopsežnije Historiarum de rebus Ungaricis libri XXXIV oporučno ostavio i posvetio kardinalu Petru Pázmányu, koji ga je 1622. objavio u Kölnu. U tom djelu I. prikazuje zbivanja u hrvatskoj i ugarskoj povijesti od smrti Matije Korvina do Matije II. Habsburgovca, kojih je dijelom suvremenik i izravan sudionik. Njegovi opisi bitaka na Mohačkom polju 1526, za Siget 1566, kraj Siska 1593. te osobito hrvatsko-slovenske seljačke bune 1573, među najiscrpnijim su narativnim izvorima za proučavanje hrvatske povijesti toga razdoblja. Veliko značenje pridaje N. Zrinskomu, kojega uz Korvina smatra najdojmljivijom osobom hrvatske i ugarske povijesti, a seljačkoga vođu Gupca prvi u historiografiji naziva Matijom. Hrvatski povjesničari, osobito J. Rattkay, B. A. Krčelić, V. Klaić, F. Šišić, J. Šidak i J. Adamček, oslanjaju se na njegove opise ili ih prenose u cijelosti. Istvánffyjeve pjesme na latinskom jeziku u zbirci Carmina (Leipzig 1935), pisane panegiričkim stilom u pentametru i heksametru, posvećene znamenitim osobama ugarske i hrvatske povijesti poput Janusa Pannoniusa, Oláha, N. Zrinskoga i žene mu Katarine Frankapan, Petra II. Erdődyja i Jurja II. Draškovića, iscrpan su izvor biografskih podataka. Prema Marianni D. Birnbaum, I. je pisao i o kraljevskim pečatima (De sygillis regis Hungariae) te o reformaciji (De ortu et progressu haeresis in Hungaria). Svoju vrijednu knjižnicu ostavio je zagrebačkim isusovcima, a kada je taj red ukinut 1773, dio ostavštine dospio je u sveučilišnu knjižnicu u Budimpešti. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u župnoj crkvi sv. Marka u Vinici; na pročelju viničkoga župnoga dvora ploča je s grbovima obitelji Istvánffy i Bot od Bajne. Dio relevantnoga gradiva o Istvánffyju i njegovoj obitelji čuva se među spisima obitelji Drašković u HDA.

DJELA: Historiarum de rebus Ungaricis libri XXXIV ab anno 1490. ad annum 1605. Coloniae Agrippinae, Sumptibus Antonii Hierati, 1622; Frieddem, 16852; Sumptibus Henrici Rommerskirchen, 17243; Viennae, Pragae et Tergesti, Typis & sumptibus Ioannis Thomae Trattner, 17584; mađ. prijevod A Magyarok történetéböl. Budapest 1962; Magyarok dolgairól irt históriáj. Budapest 2001. — Carmina. Lipsiae 1935.
 
LIT.: I. Kukuljević Sakcinski: Književnici u Hrvatah s ove strane Velebita, živivši u prvoj polovici XVII. vieka. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 9(1868) str. 188–190, 235–236. — A. Starck: Istvánffy Miklós és »Historia Regni Hungarici«-ja. Debreczen 1895. — E. Laszowski: Grad Vinica. Prosvjeta, 7(1899) 14, str. 435, 438. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 2–4. Zagreb 1915–1917. — J. Holub i L. Juhász: Introductio (s popisom izdanja pojedinačnih pjesama). U: M. Istvánffy, Carmina. Lipsiae 1935, str. I–VII. — K. Bota: Istvánffy Miklós. Budapest 1938. — H. Fodor: Istvánffy Miklós históriájának forrásai. Pécs 1940. — J. Adamček: Seljačka buna 1573. Zagreb 1968, 6, 36, 122, 155, 158–159, 173, 199. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 4. Zagreb 1973, str. 261; 5. str. 430, 439, 445, 451, 459–460, 490, 518, 566–567, 574, 579, 582, 684, 714–715. — J. Šidak: Seljačka buna g. 1573. u historiografiji. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1973, 5, str. 7–11, 18. — S. Antoljak: Nekoliko marginalnih opaski o seljačkoj buni 1573. godine. Ibid., str. 99, 105–107. — I. Sinkovics: Madžarska historiografija o hrvatsko-slovenskom seljačkom ustanku godine 1573. Ibid., str. 205–207. — J. Adamček i I. Kampuš: Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću. Zagreb 1976. — M. Köhbach: Die osmanische Fassung von Istvánffy’s Bericht über die erste Belagerung Wiens durch die Türken 1529 in der Chronik des Ibrāhīm Peçevī. Wien—Köln—Graz 1979. — J. Adamček: Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća. Zagreb 1980. — Annali del Collegio ungaro-illirico di Bologna 1553–1764. Bologna 1988. — Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, 1–4. Varaždin 1990–1993. — S. Antoljak: Hrvatska historiografija do 1918, 1–2. Zagreb 1992. — M. D. Birnbaum: Croatian and Hungarian Latinity in the Sixteenth Century. Zagreb—Dubrovnik 1993. — D. Karbić: Bitka kod Siska u očima suvremenika. Sisačka bitka 1593 (zbornik). Zagreb—Sisak 1994, 239–242. — B. A. Krčelić: Povijest Stolne crkve zagrebačke. Zagreb 1994. — J. Rattkay: Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Zagreb 2001. — I. Mandušić: O Nikoli Istvánffyju, Vinici, isusovcima i knjižnici. Biobibliographica, 2003, 1, str. 91–102.
 
Iva Mandušić (2005)