IVAN KAPISTRAN

traži dalje ...

IVAN KAPISTRAN (Ivan Kapistranski; Giovanni da Capestrano, Ioannes Capistranus, Ioannes de Capistrano), reformator Franjevačkoga reda, propovjednik, teolog, crkvenopravni pisac i papinski diplomat (Capestrano, 24. VI. 1386 — Ilok, 23. X. 1456). Otac mu je sudjelovao u pohodu francuskoga regenta Luja I. Anžuvinca u Italiju, gdje se 1384. i nastanio. I. K. studirao je na Sveučilištu u Perugi i 1409. stekao doktorat rimskoga i kanonskoga prava. God. 1411–15. u Perugi je savjetnik u kraljevskom tribunalu, jedan od gradskih sudaca i namjesnik gradskoga kapetana. U to se vrijeme i oženio. Za sukoba Perugie i Carla Malateste od Riminija bio je 1415. utamničen, ali se uskoro otkupio, raskinuo brak i stupio u franjevački samostan. Nakon studija teologije zaredio se 1418. Potom je u Crkvi i Franjevačkom redu među ostalim obnašao dužnosti inkvizitora, provincijalnoga odn. generalnoga vikara i vizitatora. Dva je puta odbio biskupski naslov te je 1435–36. i 1442–43. bio u diplomatskim misijama pape Eugena IV. u Napuljskom Kraljevstvu, Burgundiji i Flandriji. U misijskom je radu surađivao s franjevcem opservantom, propovjednikom Bernardinom Sienskim, koji je najvećma njegovom zaslugom 1450. kanoniziran. Osobito se istaknuo kao propovjednik, sudionik u raspravama o reformi Franjevačkoga reda i provoditelj reforma. Za franjevce je trećoredce od pape 1436. postignuo pravo na život u zajednicama. Sastavljač je papinskoga dokumenta Constitutiones Martinianae kojim se 1429. tražilo sjedinjenje i reforma Reda, posebnih odredaba za franjevce opservante Ordinationes montis Alverniae 1443. te papinske bule Ut sacra ordinis, kojom je 1446. potvrđena samostalnost opservancije i trajnost službe njezinih poglavara (vikara). God. 1451. papa Nikola V. poslao ga je u protuhusitsku misiju. Boravio je u austrijskim, moravskim, njemačkim i poljskim gradovima; u Šleskoj je sudio u procesima protiv Židova, a poljskoga je kralja pokušao pridobiti za stroži stav prema njima, što je i prije činio u Rimu i Napulju. God. 1454. bio je u Frankfurtu na Carskom vijeću koje je raspravljalo o obrani od Turaka, koji su 1453. osvojili Carigrad. Potom je otišao u Austriju i u svibnju 1455. u Ugarsku, u Győr, gdje je bio sazvan sabor. Ondje se susreo s Ivanom Hunyadijem i izvijestio papu o saborskim odlukama o križarskoj vojni. Nakon sabora propovijedao je po ugarskim gradovima i u Transilvaniji suzbijao pravoslavlje. Na poč. 1456. papinski legat u Ugarskoj, kardinal Juan de Carvajal, pozvao ga je u Budim, gdje je 14. II. primio posebne ovlasti i križarski križ što mu ga je poslao papa Kalikst III. Idućih mjeseci novačio je križare u Budimu, Pečuhu i okolici te Bačkoj. Kada se turska vojska pod zapovjedništvom sultana Mehmeda II. Osvajača pripremala na Beograd, a hrvatsko-ugarski kralj Ladislav V. povukao u Beč, Hunyadi i beogradski kapetan Mihály Szilágyi pozvali su Ivana da im s okupljenim križarima pritekne u pomoć. U uspješnoj obrani Beograda 14–22. VII. imao je veliku moralnu ulogu. O pobjedi je papu izvijestio trima pismima iz Beograda, Zemuna i Slankamena. Na bojištu je izbila pošast od koje su oboljeli i Hunyadi i on. Bio je uz Hunyadija kad je 11. VIII. umro u Zemunu, a zatim je prešao u Slankamen, da bi naposljetku, uviđajući da je na izmaku snaga, odlučio umrijeti i biti pokopan u iločkom franjevačkom samostanu. Vjerovao je da će tako ohrabriti franjevce koji žive blizu pogibeljne granice. S pratnjom je 1. IX. došao u Ilok i ondje u samostanu Marijina uznesenja proveo ostatak života, poštovan kao živi svetac. Posljednje je pismo s uputama Ivanu iz Tagliacozza i subraći kako da postupaju s njegovim knjigama napisao 21. X. Kada je umro, bio je u samostanskoj crkvi izložen puku na štovanje. Legat Carvajal naredio je da ga se pokopa; kralj Ladislav želio je da to bude u Beču, ali gospodar Iloka Nikola Iločki izgradio mu je grobnicu u bočnoj kapeli, koja je ubrzo postala hodočasničkim mjestom. O svem tom izvješćuju Ivanovi biografi, od kojih su Ivan iz Tagliacozza i Jeronim iz Udina bili očevidci zbivanja u Beogradu i Iloku. Nastojeći što prije postignuti njegovu kanonizaciju, franjevci opservanti sastavljaju vitae i popisuju posmrtna čudesa u Iloku. Dvije najstarije zbirke čudesa (1458–60) sastavili su usporedno franjevci i odbor iločkih građana. Pisma s traženjem kanonizacije poslali su, uz mnoge druge, grad Ilok, Nikola Iločki i kralj Matija Korvin. Kralj je svoje oslobođenje iz zatočeništva u kojem ga je držao Ladislav V. pripisao Ivanovoj nadnaravnoj pomoći, a i Nikola Iločki navodi svoja dva čudesna ozdravljenja. U idućim desetljećima sastavljene su nove zbirke čudesa (ukupno 525 slučajeva u više od tisuću inačica), a kanonizacijski postupak otvoren je 1519. Ilok je 1526. pao u turske ruke i od tada se Ivanovu tijelu gubi svaki pouzdani trag. Kanonizirao ga je tek 1690, u doba velikih protuturskih ratova, papa Aleksandar VIII, a Ivan Pavao II. proglasio 1984. zaštitnikom vojnih kapelana. Po njem je nazvana ugarska franjevačka provincija sa sjedištem u Budimu, nastala 1757. odvajanjem od Provincije Bosne Srebrene. Više je puta obrađivan, posebice kao branitelj Beograda, u našoj epskoj poeziji pučkoga nadahnuća (A. Kačić Miošić, G. Martić, I. Okrugić Srijemac), a vrlo je česta tema i u domaćem baroknom i kasnijem crkvenom slikarstvu i kiparstvu. — Sedamnaest rukopisnih svezaka njegovih djela, koje je oko 1700. priredio Antonio Sessa, objavljeno je fototiskom 1985. Manji dio propovijedi, teoloških i crkvenopravnih napisa i pisama dostupan je u modernim kritičkim izdanjima u publikacijama Archivum Franciscanum historicum (Ad Claras Aquas 1911, 1913, 1923, 1926, 1929), Jahrbuch des österreichischen Leo-Gesellschaft (Beč 1927), Franziskanische Studien (Münster—Werl 1935) i Vita Minorum (Montegrotto Terme 1960); glavnina je još u rukopisu ili u rijetkim starim izdanjima. Njegova je korespondencija (667 pisama) popisana i u regestima objavljena (Franciscan Studies, Saint Bonaventure 1989–90, 1992). — Značenje Ivanovo za hrvatsku povijest ponajviše je vezano za njegovu ulogu u protuturskoj borbi i činjenicu da je bio pokopan u Iloku, što je tomu gradu pribavilo status jednoga od najbolje dokumentiranih onodobnih srednjoeuropskih hodočasničkih središta, a bogate izvore o svečevu životu i kultu utkalo u povijest hrvatskoga Podunavlja uoči turskoga osvajanja.

DJELA: Vita Johannis Capistrani et sermones eiusdem. Augustae Vindelicorum 1519. — De judicio universali futuro et Antichristo ac de bello spirituali b. Joanne a Capistrano e Minorum observantium familia, theologiae et iuris utriusque peritissimo concionatoreque celeberrimo authore. Venetiis, Apud Petrum Dehuchinum, 1578. — Defensorium tertii ordinis beati Francisci. Venetiis 1580, Neapoli 1613. — Tractatus de usuris seu de cupiditate; Tractatus de quodam matrimonio; Tractatus de papae et concilii sive Ecclesiae auctoritate; Speculum conscientiae; Tractatus de canone poenitentiali; Tractatus de excommunicatione. U: Tractatus universi iuris, duce et auspice Gregorio XIII. pontifice maximo in unum congesti, 7. Venetiis 1584, str. 91–113; 9. str. 77–83; 13/1. str. 32–66; 14. str. 323–371, 388–400. — Vita s. Bernardini. U: Sancti Bernardini Senensis ordinis seraphici Minorum opera omnia. Parisiis 1636, str. XXVII–XLII, Venetiis 1745, str. XXXIV–XLIII. — Tractatus adversus Hussitas. U: F. Walouch, Ziwotopis swatého Jana Capistrana. Brno 1858, 792–895. — Opera omnia sancti Ioannis a Capistrano. L’Aquila 1985.
 
LIT.: G. B. Barberio: Gesta, virtutes et miracula B. Joannis a Capistrano. Romae 1662. — A. Hermann: Capistranus triumphans. Coloniae 1700. — J. Jakošić: Synopsis collectanea vitae, mortis et operum Johannis de Capistrano. Budae 1803. — Acta sanctorum octobris, 10. Parisiis—Romae 1869³, 269–552. — J. Mircse: Adalék Capistránói sz. János életéhez. Esztergom 1870. — B. Pettkó: Kapisztrán János levelezése a magyarokkal. Történelmi tár (Budapest), NS 2(1901) str. 161–222. — E. Jacob: Johannes von Capistrano, 1–2. Breslau 1903–1911. — L. Lemmens: Victoriae mirabilis divinitus de Turcis habitae, duce V. B. Patre Ioanne de Capistrano series descripta per Fr. Ioannem de Tagliacotio. Acta Ordinis fratrum minorum (Roma), 25(1906) str. 28–31, 62–68, 108–109, 188–190, 228–229, 290–292, 322–325, 352–357, 399–404. — G. B. Festa: Cinque lettere intorno alla vita e alla morte di S. Giovanni da Capestrano. Bulletino della Regia deputazione abruzzese di storia patria (Aquila), S III, 2(1911) str. 1–50. — M. Barbarić: Relikvije sv. Ivana Kapistrana. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 19(1917) str. 35–47. — F. M. Delorme: Ex libro miraculorum SS. Bernardini Senensis et Ioannis a Capistrano auctore fr. Conrado de Freyenstat. Archivum Franciscanum historicum (Ad Claras Aquas), 11(1918) str. 399–441. — R. Lechat: Lettres de Jean de Tagliacozzo sur le siège de Belgrade et la mort de S. Jean de Capistran. Analecta Bollandiana (Bruxelles), 39(1921) str. 139–151. — Ö. Bölcskey: Capistranói Szent János élete és kora, 1–3. Székesfehérvár 1923–1924. — A. Chiappini: La produzione letteraria di S. Giovanni da Capestrano. Miscellanea francescana (Roma), 25(1925) str. 157–198; 26(1926) str. 52–66. — Isti: Reliquie letterarie capestranesi. Storia–Codici–Carte–Documenti. Aquila 1927. — L. Wadding: Annales Minorum, 10–13. Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1932³. — M. Barbarić: Zadnji dani sv. Ivana Kapistrana. Beograd 1935. — A. Bonfini: Rerum Ungaricarum decades, 3. Lipsiae 1936, 181–191. — A. Chiappini: Prospetto cronologico della vita di S. Giovanni da Capestrano. Studi francescani (Firenze), 53(1956) str. 203–220. — F. Banfi: Le fonti per la storia di S. Giovanni da Capestrano. Ibid., str. 299–344. — R. Pratesi: I documenti per la canonizzazione di S. Giovanni da Capestrano contenuti nel ms. Marciano cl. XIV, n. CCXLVI. Ibid., str. 364–377. — L. Łuszczki: De sermonibus s. Ioannis a Capistrano. Romae 1961. — J. Hofer: Johannes Kapistran. Ein Leben im Kampf um die Reform der Kirche, 1–2. Heidelberg 1964–1965². — I. Mažuran: Čudesa Ivana Kapistrana – Miracula Ioannis de Capistrano. Osijek 1972. — J. Kalić-Mijušković: Borba za opstanak 1456. godine. U: Istorija Beograda, 1. Beograd 1974, 189–217. — E. Fügedi: Kapisztranói János csodái. A jegyzőkönyvek társadalomtörténeti tanulságai. Századok (Budapest), 111(1977) 5, str. 847–898. — Repertorium fontium historiae medii aevi, 5. Romae 1984, 134–137. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 3. Zagreb 1985, 321–339. — Cronologia e itinerario. Vita Minorum (Montegrotto Terme), 57(1986) str. 39–72. — M. Batorović: Literatura o sv. Ivanu Kapistranu i Iloku na hrvatskom jeziku. Croatica Christiana periodica, 11(1987) 19, str. 174–186. — M. Mirković: Prilog studiju ikonografije svetoga Ivana Kapistranskoga. Ibid., str. 140–155. — B. Cvetković: Novosti o tijelu sv. Ivana Kapistrana.Vjesnik Đakovačke i srijemske biskupije, 41(1988) 11, str. 200–202; 12, str. 218–221; 42(1989) 1, str. 15–17. — S. Giovanni da Capestrano nella Chiesa e nella società del suo tempo. L’Aquila 1989. — G. Marinangeli: Per la storia del processo di canonizzazione di Giovanni da Capestrano. U: Santità e spiritualità francescana fra i secoli XV e XVII. L’Aquila 1991, 95–125. — M. D. Grmek: Rasprava sv. Ivana Kapistrana o zaštiti od pošasti i dužnostima liječnika. Acta Facultatis medicae Fluminensis, 17(1992) 3/4, str. 109–117. — S. Damian i F. de Marchis: Giovanni da Capestrano, 1386–1456: il mistero delle sue reliquie. Contributo per una ricerca di storia francescana con le ultime acquisizioni documentali. Vita Minorum, 64(1993) str. 226–241, 331–349. — S. Andrić: Čudesa svetoga Ivana Kapistrana (s potpunijim popisom vrela i literature). Slavonski Brod—Osijek 1999.
 
Stanko Andrić (2005)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

IVAN KAPISTRAN. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/8564>.