IVAN TROGIRSKI

IVAN TROGIRSKI (Iohannes Traguriensis), biskup (Rim, o. 1034 — Trogir, o. 1111). Podatci o njegovu životu do prve zajamčene godine 1064, vremenski i sadržajno, temeljeni su na pripovjednim izvorima pa im vjerodostojnost nije potpuna, dok su oni do 1111. temeljeni na ispravama, ali je nekima bila zanijekana vjerodostojnost. Razlozi takva zaključka nisu uvijek uvjerljivi. Većoj pouzdanosti i takvih isprava pridonosi uvijek vjerodostojan popis sudionika, a biskup I. u njima je samo u popisu. Stoga je njegova povijesnost zajamčena. Podrijetlom je iz Italije, vjerojatno Rimljanin. Godina rođenja je otprilike određena po kanonski propisanoj dobi od 30 godina za primanje biskupskoga reda. Kamaldoljski ljetopisi potvrđuju ga kao benediktinca u Svetom Petru u Osoru. Strogo opsluživanje benediktinskoga Pravila, svojstveno kamaldoljskomu ogranku kojemu je pripadao taj samostan, zabilježeno je u svečevu Životu svetoga Ivana biskupa trogirskoga, u opisu trapljenja tijela, posebno noćnoga bičevanja u moru pred biskupskim dvorom. U svojoj prvoj biskupskoj ispravi nazvan je rhetoricus, a u Životu je istaknuta njegova mladenačka dob u času dolaska u Trogir kad je izabran za biskupa. Onamo je došao u pratnji izaslanika pape Aleksandra II, vjerojatno Ivana, kardinala prezbitera Svete Marije trans Tiberim ili kardinala biskupa Porta, koji je imao pridobiti dalmatinske biskupe za obnovu papinstva protiv protupape Honorija II. Izaslanik je iz Zadra, na putu u Panoniju (Slavoniju) došao u Trogir smiriti sukobe za kojih je, u doba Ivanova dolaska, umro tamošnji biskup (nenaznačena imena). Biskupski red I. je primio od splitskoga nadbiskupa Lovre, također osorskoga benediktinca, vjerojatno oko 1064. Iz te je godine sačuvan Ivanov prvi spomen u ispravi o utemeljenju samostana sv. Dujma (poslije sv. Nikole) trogirskih benediktinka. U popisu sudionika nastajanja isprave zapisan je u Šibeniku biskup I. 25. XII. 1066, kada kralj Krešimir daje svoju zaštitu zadarskomu samostanu benediktinka sv. Marije. Na splitskom crkvenom saboru, što ga je u studenom (vjerojatno) 1074. sazvao papinski izaslanik Girard, sudjeluje u donošenju odluke o vraćanju kuće u uvali Telašćici na Dugom otoku zadarskomu benediktinskomu samostanu sv. Krševana. Nema razloga posumnjati da je bio na krunidbi kralja Zvonimira, iako nije poznato koji su sve biskupi tada bili u solinskoj crkvi sv. Petra (jer je sačuvana samo kraljeva prisega papinskim izaslanicima), ali je zapisan u popisu svjedoka isprave o Zvonimirovoj potvrdi Trpimirove darovnice Splitskoj nadbiskupiji koju je dao novookrunjeni kralj 9. X. 1075. Zapisan je i među svjedocima potvrde kojom je 8. IX. 1089. u Šibeniku kralj Stjepan II. osnažio Zvonimirovu darovnicu samostanu sv. Benedikta splitskih benediktinka. U Splitu pred kraljem Stjepanom, 1089. ili 1090. sudjeluje u donošenju presude nadbiskupa Lovre u sporu između Neze i njezine nećakinje Cike, opatice zadarskoga samostana sv. Marije, a na saboru u Zadru 7. III. 1095. u potvrdi slobodâ što ih grad daje tomu samostanu. U svibnju 1097. zapisan je u obvezi trogirske gradske uprave duždu Vitalu Mihaelovu kao protosebastu cara Aleksija I. Tako je, kao biskup, počeo sudjelovati u političkim borbama za hrvatsku državu u doba nestanka njezinih vladara i početka vlasti ugarskih kraljeva. Sudjelovanje u predaji Zadra kralju Kolomanu (1105) potvrđeno je u svečevu Životu i potpunije od navoda splitskoga povjesnika i arhiđakona Tome dokazuje smjer kraljeva dolaska iz Zadra u Split i njegov postupak u pridobivanju gradova ne samo ratovanjem nego i nagovorom crkvene vlasti. Opis borbe pred Zadrom, pokazane kao svečevo čudo, može potvrditi i pojedinosti poput izdaje branitelja koji su ratovali izvan zidina. Oko 1106. sudjeluje na zadarskom crkvenom saboru, što je zabilježeno u ispravi o sporu benediktinskoga samostana sv. Petra u Selu za zemlje u poljičkim Jesenicama. Ivanovo se ime 1111. spominje posljednji put u Kolomanovoj potvrdi povlastica Rapskoj biskupiji i u sporu Trogirske biskupije sa sinovima Adalenovim za crkvu sv. Leona i njezine zemlje što ga je vodio u Splitu pred nadbiskupom Krescencijem. Vjerojatno je umro ubrzo nakon tih zapisa. Pokopan je na mjestu koje je u sadašnjoj trogirskoj stolnoj crkvi označeno natpisom u podu ispred bunara, između glavne i južne apside. Vjerojatno je nakon 1150. tijelo izvađeno iz groba i u sarkofagu smješteno u oltar sv. Kuzme i Damjana u južnoj apsidi. Dan 14. XI. opisan je u Životu kao dan našašća groba i prijenosa u oltar te je po njem kanonski određen svečev blagdan. Moći su iz sarkofaga opljačkali Mlečani 1171. Od 1331 (ugovorom od 22. VI) do 1348. građen je u sjevernoj apsidi nov svečev oltar sa sarkofagom. U njem su moći, a stihovi natpisa slave svetca i ističu dan prijenosa u taj oltar 26. VI. 1348. Oltar je srušen (osim neznatna ostatka na rubu apside), a sarkofag sačuvan i on je na novom oltaru (građenom 1624) postavljen u svečevu kapelu koja je, na sredini sjevernoga zida crkve, građena i uređivana od 1468 (ugovorom od 4. I) do 1681. Svečanost prijenosa moći bila je 4. V. 1681 (opisao P. Andreis). Sarkofag je zadnji put otvoren 27. X. 1724, a uzete moći bile su 4. I. 1725. prenesene u Mletke, odakle su u zlatnom moćniku bile darovane papi Benediktu XIII (Pietro Francesco Orsini) u Rimu 7. III. 1725 (opisao F. Riceputi). — Nisu sačuvani spisi prikupljeni za dokaz Ivanove svetosti ni papin proglas svetosti. Propisani je postupak papa očito dao provesti, jer svečev Život pokazuje tri stilski različita dijela. U uvodu su, vjerojatno, sačuvani dijelovi bule. Stariji dio (događaji do ukopa) vjerojatno je pisan oko 1120. ili oko 1150. i mogao je biti uvršten u postupak proglašenja zajedno s trećim dijelom, izjavama šezdeseterice svjedoka u postupku koji su spomenuti na kraju, u završnom objašnjenju trogirskoga arhiđakona Treguana, poslije biskupa koji je čitavo djelo sastavio 1203. Postoje okolnosti koje su vjerojatno taj postupak ili omogućile ili olakšale, jer je 1192. bio u Ugarsku poslan Grgur de Sancto Apostolo, kardinal đakon Svete Marije in Porticu, radi prijenosa moći i proglašenja svetim kralja Ladislava, a hladnoća ga je u Trogiru zadržala kroz korizmeno vrijeme (od 18. II. do Uskrsa 5. IV). U tom se zadržavanju može prepoznati ili unaprijed određeno vođenje postupka u Trogiru ili iskorištena mogućnost za još jedan postupak. Ni bula Ladislavova proglašenja nije sačuvana, ali je očito postojala. Od 18 čudâ nabrojenih u Životu i u spisu iz vremena oko 1442. poznati su samo likovno ostvareni ikonografski sadržaji čuda brodoloma, mise, Teodorova viđenja i repatice koja je, uz prikaz grada Trogira, svečev ikonografski znak. Svetkovanje blagdana sv. Ivana kao suzaštitnika Trogira bilo je određeno statutom, pa je tako i zapisano 1322. Blagdan je trajao jedan neradni dan. U reformaciji statuta od 22. V. 1366. dodane su nove odredbe o štovanju, a reformacija od 22. XI. 1383. davala je kažnjenicima slobodu kretanja osam dana prije i nakon blagdana. Papinski je oprost na blagdan postignut 5. V. 1438. Svi svečevi bogoslužni dani imaju vlastite misne i časoslovne obrasce na latinskom i hrvatskom, s čitanjima dijelova Života, antifonama, himnima, molitvama i pjesmama. Štovanje je redovito na prostoru nekadašnje Trogirske biskupije te povremeno, u različitim vremenima i pod različitim utjecajima, u Korčuli, Hvaru, Šibeniku, Zadru i Beneventu. Nema znanstvena uporišta u pridavanju Ivanu nižega stupnja svetosti (blaženi), jer mu nije suvremen, a nema ga ni u njegovu uvrštenju u rod Orsinija ili Ursinija, jer to nije dokazano. Prvi je i najzaslužniji znanstveni proučavatelj svečeva života, djelovanja i štovanja Trogiranin Ivan Lučić (Lucius), koji je vjerojatno i prije 1634. započeo ta istraživanja kao svoj prvi povijesni rad.