JERNEJ, Josip

JERNEJ, Josip, romanist (Gorica, 7. VII. 1909). Završio 1929. talijansku gimnaziju u Gorici. Pravo studirao u Padovi 1929–31, zatim u Zagrebu. Na poč. 1938. upisao je studij talijanskoga i francuskoga pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nastavio studirati u Firenci u C. Battistija i B. Migliorinija te diplomirao 1941. pri zagrebačkom fakultetu, gdje je i doktorirao 1952. tezom Povijest talijanskih gramatika na hrvatskom i srpskom jeziku (Rad JAZU, 1981, 388). Habilitirao se 1956. tezom o talijanskim elementima u hrvatskom jeziku. Nastavničku djelatnost započeo 1942. kao asistent pri talijanskoj katedri Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, potom je od 1950. predavač, 1956. docent, 1962. izvanredni i od 1969. redoviti profesor te voditelj katedre do umirovljenja 1979. — Glavno su područje Jernejeva rada glotodidaktička pomagala u studiju talijanskoga jezika (gramatika, rječnici, audiovizualna izd.), koja su šezdeset godina temeljem nastave i proučavanja talijanskoga jezika i kulture u Hrvatskoj. Od 1938. surađuje s M. Deanovićem na području leksikografije, prvo u izradbi talijansko-hrvatskoga, zatim hrvatsko-talijanskoga rječnika, kojega je hrvatski dio poslužio pri nastanku Deanović-Dayre-Maixnerova hrvatsko-francuskoga rječnika. Napisao je Tumač talijanskoj gramatici P. Mixa (1940), sastavio Fonetica dell’italiano moderno con riferimento alla pronunzia e alla grafia del croato o serbo (1948), izradio nekoliko inačica Talijanske gramatike (za škole, početnike, konverzacijska gramatika; od 1950. više izd.), a s profesorom M. Regulom iz Graza napisao psihološki i povijesno utemeljenu opisnu gramatiku talijanskoga jezika Grammatica italiana descrittiva su basi storiche e psicologiche (1965), koja uvodi važne teoretske inovacije (pojam taksema s decimalnom klasifikacijom, pojam objektoida i tzv. slobodnoga predikativa) i u mnogočem se približava današnjoj pragmalingvistici te postaje standardnim sveučilišnim udžbenikom talijanskoga jezika. Tim i drugim sintaktičkim problemima posvetio je J. radove Sintassi della proposizione (1965), Elementi di lessicologia e semantica (1965), Esercizi di grammatica e di lessicologia italiana (1967), Talijanska konverzacija u razredu (Strani jezici, 1972), Osservazioni sulla pausa sintattica i Oggetti diretti e indiretti in italiano (Linguistica, Ljubljana 1985, 1999), I tassemi nominali della frase (Studi contrastivi serbocroato-italiani, 1986) te u Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (SRAZ) rasprave I complementi nominali della frase (1966), Tassemi e sintagmi (1967), I due tipi del predicativo in italiano (1970–71), Classificazione decimale dei costituenti funzionalli della frase (1976), Reggenze sintattiche e dizionari (1983), Intorno alle reggenze aggettivali dell’italiano (con raffronti contrastivi) (1994). Pisao je također o talijanskom leksikografu Jakovu Mikalji (Micaglia) i njegovu rječniku (Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1951–55), o kalkovima iz njemačkoga i talijanskoga (Suvremena lingvistika, 1996), o talijanskim jezičnim elementima u hrvatskom jeziku (SRAZ, 1956), o jezičnim interferencijama na istočnojadranskoj obali (Bollettino dell’Atlante linguistico mediterraneo, Firenca 1968–70; Jezici i kulture u doticajima, zbornik, Pula 1989). Sudjelovao je u izradbi talijanskoga tečaja na gramofonskim pločama (1957–72). S Deanovićem i I. Frangešom priredio Izbor iz talijanskih pisaca, 1–5 (Zagreb 1951–1952) i La critica letteraria italiana, 1–2 (Zagreb 1952–1953). Član je Società di linguistica italiana (Rim).