JEŽIĆ, Radojko

JEŽIĆ, Radojko, redatelj i glumac (Novi u Vinodolu, 20. VII. 1920 — Zagreb, 8. XII. 1992). Glumom se počinje baviti 1936. u kazališnoj družini »Janković—Pisek«. God. 1938–41. volonter je zagrebačkoga HNK, 1941–43. član drame Hrvatskoga državnoga kazališta u Banjoj Luci, gdje 1942. završava gimnaziju. Nastupao, među ostalim, u ulozi Jožeka u Gospodskom djetetu K. Mesarića i Milera u Schillerovoj drami Spletka i ljubav. Iz Zagreba 1943. odlazi u partizane i djeluje kao glumac i redatelj u Centralnoj kazališnoj družini »August Cesarec«, kazališnoj družini brigade »Braća Radić« i naposljetku u Centralnoj kazališnoj družini pri ZAVNOH-u, gdje režira Jazavca pred sudom P. Kočića. God. 1945–48. glumac je u zagrebačkom HNK; 1946. polazi Zemaljsku glumačku školu. S Đ. Petrovićem 1948. utemeljuje Zagrebačko dramsko kazalište na Kaptolu, u kojem, posvećujući se sve više režiji (D. Gervais, Reakcioneri i P. Rismondo, Iza maske, obje 1950), djeluje do prestanka rada kazališta 1950. Od 1951. do umirovljenja 1984. na Radio-Zagrebu radi kao glumac, organizator i redatelj radio-drama (D. Rubin, Nikola Tesla, 1953), od kojih neke i piše (Vatroslav Lisinski, 1954). Istodobno režira, ponajviše komedije i povijesne komade, u Karlovačkom kazalištu (S. Sremac i B. Kosar, Pop Ćira i pop Spira, 1947; L. de Vega, Dosjetljiva djevojka, 1950; B. Nušić, Gospođa ministarka, 1951), Studentskom kazalištu »Ivan Goran Kovačić« u Zagrebu (M. Držić, Dundo Maroje, 1950; B. Kreft, Celjski grofovi, 1952), Istarskom narodnom kazalištu u Puli (Z. Skowroński, Žongleri, 1964; A. Casona, Sančo Pansa na svome otoku, 1966), varaždinskom Narodnom kazalištu »August Cesarec« (A. Šenoa i R. Ježić, Čuvaj se senjske ruke, 1965; K. Š. Gjalski, Pod starim krovovima, 1971) te predstave Dramskoga studija slijepih i slabovidnih »Novi život« (Molière, Tartuffe, 1973; M. Feldman, Iz mraka, 1975; Nušić, Ožalošćena porodica, 1978). Glumio u Bauerovu filmu Ne okreći se sine (1956).