JOVANOVIĆ, Ljubiša

traži dalje ...

JOVANOVIĆ, Ljubiša (Ljubomir), glumac (Šabac, 1. X. 1908 — Beograd, 15. VII. 1971). U Šapcu od 1925. nastupao u amaterskom kazalištu »Dobrica Milutinović« i 1927. završio učiteljsku školu, a 1928. studirao glumu u Pragu u Ane Suhankove. God. 1929. u Beogradu nastupa s kazališnom trupom Mike Ristića i u Narodnom pozorištu (NP), a od te jeseni do 1940. u stalnom je angažmanu u zagrebačkom HNK. Kratko glumi u beogradskom NP te se 1941. kao gost vraća u HNK i igra glavne uloge. Potom nastupa na ljubljanskoj Veseloj sceni, a 1943. iz Splita odlazi u partizansko Kazalište narodnoga oslobođenja. Od 1945. stalni je član beogradskoga NP, od 1961. do kraja života Jugoslovenskoga dramskoga pozorišta. U zagrebačkom se razdoblju razvijao u široku rasponu uloga klasičnoga repertoara od Gennara (V. Hugo, Lucrezia Borgia, 1930), Florinda i Arlecchina (C. Goldoni, Sluga dvaju gospodara, 1937. i Lažac, 1940) te Vilima (J. W. Goethe, Egmont, 1938) do likova suvremenih dramskih autora poput Vasje (V. P. Katajev, Kvadratura kruga, 1930), Ostapa Bendera (I. A. Iljf i J. P. Petrov, Dvanaest stolica, 1934), Jakova (V. V. Škvarkin, Tuđe dijete, 1935) i Vaske (M. Gorki, Na dnu, 1936) te odigrao zapažene uloge u dramama i komedijama hrvatskih autora, među ostalim, Adu (J. Kosor, Požar strasti, 1934), Vuku (I. Vojnović, Na taraci, 1934) i Andriju Miljevića (J. Freudenreich, Graničari, 1940) te 1938. Popivu u prvoj izvedbi Fotezove obradbe i režije Držićeva Dunda Maroja. U njegovu su se glumačkom temperamentu skladno isprepleli intuicija i intelekt, posebice u oblikovanju psihološki iznijansiranih dramskih i tragičnih likova poput onih u dramatizacijama romana F. M. Dostojevskoga, u kojima je ostvario antologijske uloge Razumihina, Rogožina i Dmitrija Karamazova (Zločin i kazna, 1934, Idiot, 1936. i Braća Karamazovi, 1938), te Nikite u Tolstojevoj Moći tmine (1939). Istodobno je na zagrebačkoj sceni prirodno i s lakoćom ostvario galeriju Nušićevih komičnih likova: Miću (Ožalošćena porodica, 1934), Spasoja (Pokojnik, 1938), Viću (Sumnjivo lice, 1938) i Savu (Protekcija, 1939), a njegova Sretu iz Narodnoga poslanika kritika je 1933. nazvala remek-djelom karakterne komike. Najčešće je nastupao u režijama K. Mesarića, T. Strozzija, B. Gavelle, I. Raića i S. Batušića. Ulogom Fortinbrasa iz Hamleta započeo je 1929. dojmljiv niz kreacija Shakespeareovih uloga. Većinu epizodnih, kao što su II. gospodin (Otelo, 1930), Filon i Skar (Antonije i Kleopatra, 1931), Lisandar (San ljetne noći, 1932), Rosse i Nym (Macbeth i Vesele žene windsorske, obje 1933), Kaska (Julije Cezar, 1934), Edmund i Rosenkranz (Kralj Lear i Hamlet, 1935), Autolik (Zimska priča, 1939) i Tobija (Na Tri kralja ili kako hoćete, 1939), odigrao je u HNK, a glavne i veće, poput Klaudija i Polonija u Hamletu, Falstaffa u Henriku IV, Antonija u Mletačkom trgovcu, Bruta u Juliju Cezaru, Prelca u Snu ljetne noći te Otela, u NP i Jugoslovenskom dramskom pozorištu. U beogradskom je razdoblju osim velikih uloga iz europskoga repertoara, kao što su Nesretnikov (A. N. Ostrovski, Šuma), Cyrano (E. de Rostand, Cyrano de Bergerac) i Danton (G. Büchner, Dantonova smrt), odigrao i uloge hrvatskih dramatičara, poput Krležinih Lenbacha, Ignjata Glembaja i Barona van der Blutena (U agoniji, Gospoda Glembajevi i Aretej), Vojnovićeva Nike (Ekvinocij) te Matkovićevih Herakla i Zrinskoga (Heraklo i General i njegov lakrdijaš). Nastupao je na Dubrovačkim ljetnim igrama 1952–65. odglumivši, uglavnom u režijama M. Foteza i Gavelle, Shakespeareova Klaudija (Hamlet), Goetheove Arkada (Ifigenija na Tavridi) i Fausta te Sofoklova Edipa. Kritičari su naglašivali njegovu izrazitu sposobnost transformacije u različite tipove ljudskih karaktera u rasponu od tragičnih do komičnih uloga, podjednako snažno uživljavanje u različite likove, moćni i izražajni bas-bariton baršunasta timbra, odličnu dikciju te izrazitu sugestivnost njegove jake umjetničke ličnosti koja je oduševljavala publiku i poticala ansambl. Glumio je u igranim filmovima Slavica (V. Afrić, 1947), Poslednji dan (V. Pogačić, 1951), Rat (V. Bulajić, 1960) i Mačak pod šljemom (Ž. Skrigin, 1962). Jedan je od utemeljitelja Dramskoga studija pri zagrebačkom HNK 1932. te beogradskoga satiričnoga kazališta »Kišobranci« 1940. U Beogradu je 1995. objavljen zbornik radova Ljubiša Jovanović.

LIT.: J. Horvat (jh.): Lucrezia Borgia. Jutarnji list, 19(1930) 1. III, str. 9. — Isti: Narodi poslanik. Ibid., 22(1933) 3. V, str. 9. — M. Begović (B. M.): Kralj Lear. Novosti, 29(1935) 9. VI, str. 11. — J. Horvat (jh): Idiot. Jutarnji list, 25(1936) 27. IX, str. 8. — Isti: Pokojnik. Ibid., 27(1938) 16. I, str. 6. — V. Kovačić: Braća Karamazovi. Hrvatski dnevnik, 3(1938) 25. III, str. 15–16. — J. Horvat (jh): Zimska priča. Jutarnji list, 28(1939) 6. VI, str. 11. — Isti: Moć tmine. Ibid., 26. XI, str. 11. — O. Božičković: Tri decenije na sceni. Književne novine, 9(1958) 21. XI, str. 9. — S. Batušić: Trojica umjetnika Šapčana na hrvatskoj pozornici. Ustvari, 9(1967) 32, str. 36–38, 56–60. — M. Jovanović-Nikolić i A. Ujes: Prilog za izučavanje umetničkog rada i života Ljubiše Jovanovića 1908–1971. Scena (Novi Sad), 7(1971) 6, str. 17–63. — F. Pašić: Sa Ljubišom Jovanovićem. Ibid., str. 64–87. — S. Batušić: Zagrebačka decenija. Teatron (Beograd), 1975, 3, str. 9–12. — M. Belović: Od Dantona do Zrinjskog. Ibid., str. 25–28. — B. Borozan: Glumac u ulozi glumca. Ibid., str. 16–24. — D. Mihailović: 27 Šekspirovih likova. Ibid., str. 33–50. — M. Milošević: Na istoj sceni. Ibid., str. 13–15. — B. S. Stojković: Istorija srpskog pozorišta od srednjeg veka do modernog doba (drama i opera). Beograd 1979. — Isti: Velikani srpskog pozorišta. Beograd—Valjevo 1983, 334–364.
 
Jasna Ivančić (2005)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

JOVANOVIĆ, Ljubiša. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/8756>.