JURAJ SRIJEMAC

JURAJ SRIJEMAC (Georgius Sirmiensis, Szerémi György, Đurađ Sremac), kroničar (Kamenica, danas Srijemska Kamenica, o. 1490 — Beč?, nakon 1548). Sin vlasnik svratišta u Kamenici, školovao se u obližnjem Futogu i, vjerojatno, Erdeljskom Biogradu (danas Alba Iulia), gdje je zaređen za svećenika. Po vlastitoj je tvrdnji s još 10 bogoslova sudjelovao u pogrebnom obredu Beatrice Frankapan (u. potkraj 1509. ili na poč. 1510), udovice Ivaniša Korvina. Kao kapelan Franje Perényija boravio je u Velikom Varadinu (danas Oradea) i upravljao imovinom tamošnje biskupije. Potom je prešao u službu Andrije Báthoryja, koji ga je 1521. s vojskom poslao prema Beogradu, opsjednutu Turcima, ali je grad pao prije njegova dolaska. Zimu 1521/22. proveo je u Srijemu u službi Jakova Bánffyja iz roda Talovaca. Vrativši se u Budim, postao je dvorskim kapelanom kralja Ludovika II. Jagelovića; u Mohačkoj bitki (29. VIII. 1526) nije osobno sudjelovao, a o kraljevoj pogibiji u njoj prenio je karakteristično nevjerodostojnu verziju. Sudjelovao je u prijenosu budimskih relikvija u Požun, a nakon povlačenja vojske Sulejmana II. Veličanstvenoga postao, u jesen te godine, kapelanom vojvode Ivana Zapolje, koji je u studenom okrunjen za ugarskoga kralja. Zapolji je ostao uglavnom privržen sve do njegove smrti. Isprva je zbog sukoba s kancelarom Istvánom Werbőczyjem neko vrijeme služio među Zapoljinim poljskim najamnicima. Bio je očevidac njegova poraza kraj Tokaja 27. IX. 1527, neuspješno nagovarao građane Košica da podupru Zapoljinu stranku, potom s kraljem proveo osam mjeseci u izbjeglištvu u Poljskoj. Vrativši se u Ugarsku, prati Zapoljino učvršćivanje vlasti uz pomoć Turaka, sumnja u njegove glavne službenike i savjetnike (J. Laski, J. Utišinović, Lodovico Gritti) kao u moguće izdajnike te 1530. sudjeluje u obrani Budima od opsade Ferdinanda Habsburgovca. Nakon Zapoljine smrti 1540. svjedok je turskoga osvajanja podunavskih gradova od Pečuha do Budima i Ostrogona (1541–43). U pratnji udovice kraljice Izabele prelazi u Erdelj gdje, vjerojatno 1543–44, na poticaj tamošnjega prepozita A. Vrančića piše djelo Epistola de perdicione regni Hungarorum (tiskano 1857). Nedugo nakon toga odlazi u Beč, gdje je 1548. na Sveučilištu zabilježen kao student iz ugarske »nacije«. — Njegovo djelo (objavljeno kao prvi svezak Monumenta Hungariae historica u seriji Scriptores; za tisak priredio G. Wenzel), spoj kronike i svojevrsnih memoara, sačuvalo se među rukopisima F. Vrančića i jedan je od rijetkih izvora biografskih podataka o autoru. Jedini poznati rukopis danas se nalazi u Nacionalnoj knjižnici u Budimpešti (zbirka latinskih rkp., br. 4020). Obuhvativši događaje od 1484, najopširnije je opisao suvremeno doba nakon Mohačke bitke do 1543. Iz njegove veoma slabe latinštine razabire se da mu je materinski jezik bio mađarski; u latinski tekst mjestimice upleće mađarske izraze i dijaloge, te hrvatske i srpske. Njegova se povjesnica temelji na usmeno posredovanim vijestima, pričama, glasinama i predajama, a zacijelo i na vlastitim konstrukcijama, stoga obiluje urotama, izdajama, uhodama i ubojstvima. U slijed događaja često uvodi dramatske zaplete, uočava nadnaravnu podudarnost i znakove, upleće fantastične pojedinosti i praznovjerna tumačenja, nalazeći pritom potvrde vlastitih predviđanja. Neke povijesne osobe idealizira (Matija Korvin), druge pretjerano ocrnjuje (T. Bakač). Bez stida daje oduška svojoj ksenofobiji i drugim društvenim predrasudama. Premda je njegova slika onoga doba toliko iskrivljena i konfuzna da se, prema S. Ćirkoviću, bez drugih izvora teško može razumjeti ono što Srijemac pripovijeda, ipak je djelo zanimljiv i vrijedan dokument kulturne povijesti i povijesti mentaliteta, rijedak pogled »odozdo« i neobičan spoj osobnoga i »pučkoga« viđenja povijesti.