IVŠIĆ, Radovan

IVŠIĆ, Radovan, pjesnik i dramatik (Zagreb, 22. VI. 1921). Sin Stjepana, lingvista. U Zagrebu 1940. završio klasičnu gimnaziju te 1953. na Filozofskom fakultetu diplomirao francuski i talijanski jezik. Od 1937. član je kazališne družine Francuskoga instituta u Zagrebu (od 1939. Družina mladih). S V. Habunekom 1945. suosnivač je Kazališta lutaka Družine mladih, čiji je organizacijski voditelj, potom direktor Zemaljskoga kazališta lutaka u Zagrebu 1948. Iste je godine smijenjen te se bavi književnim prevođenjem do 1954, kada odlazi u Pariz. Ondje 1957–69. sudjeluje u manifestacijama nadrealističkoga pokreta, od 1972. suuređuje književnu seriju Éditions Maintenant te radi kao leksikograf u izdavačkoj kući Larousse. Pjesme, kritike, eseje i prijevode objavljivao u novinama i časopisima Ilustrirani vjesnik (1946), Kulturni radnik (1948, 1951–52, 1954–55), Izvor (1950), Republika (1950, 1954–55), Krugovi (1952–54), Mlada kultura (Beograd 1953), Narodni list (1953, 1955), Novine mladih (1953), VUS (1953, 1955), Vidici (1955), Čovjek i prostor (1956), 15 dana (1963), Prolog (1975–76, 1984), Studentski list (1976), Gordogan (1979, 1985), Most (1991), Dubrovnik (1993), Rival (2000) te u razdoblju 1957–69. u pariškim publikacijama Le Surréalisme, même, Bief, La Brèche, L’Archibras. Javio se 1940. aforističnim stihovima u duhu P. Reverdyja Trideset i šest njezinih čuda. Poema Narcis (1942), kojoj je naklada zaplijenjena zbog »negativne specifične razlike prema prihvaćenom pojmu poezije« i »opasnog odstupa od standarda«, koncipirana je kao partitura zborne recitacije, a obilježava je otklon od gramatičke forme i težnja k sažimanju. »Poetski redukcionizam i apojmovnost govorenja« (B. Donat) značajke su zbirke od 58 petostihova Tanke (1954), s formom preuzetom iz japanske prozodije. Slična su poetička ishodišta i ciklusa pjesama u prozi Sanjao sam (Krugovi, 1954) i zbirke Bunar u kuli (1981). Značajniji je Ivšićev dramski opus. Njegove rane drame Daha (napisana 1940/41, objavljena u knjizi Teatar 1978, izvedena na Radio Zagrebu 1980) i Kralj Gordogan (napisana 1943, objavljena u Prologu 1975, praizvedena na francuskom radiju 1956, u Hrvatskoj u Teatru &TD 1979) nastale su u oprjeci prema prevladavajućoj realističkoj dramaturgiji. Sudbina likova u Dahi, koja strukturom podsjeća na japansku dramu nô, uvjetovana je jezikom, a dekonstrukcija klasične dramske forme nastavlja se u Kralju Gordoganu, prvoj farsi u modernoj hrvatskoj drami. Potomnje je djelo neposredno nadahnuto dramom Kralj Ubu A. Jarryja, a s aluzijama na elizabetinsku dramu, markiza de Sadea, M. Maeterlincka i R. Wagnera, središnje ostvarenje Ivšićeva dramskoga opusa. Kazališna iluzija transponirana je u idiom i prostor bajke koji se destruira nepredvidljivošću fabule i ponašanja likova; vodeća su načela strukture iracionalno i alegorijsko, a jezična je stilizacija zaoštrena do groteske i opscenosti s višesmislenom onomastikom. Kritičnost prema tradicionalnom kazališnom govoru, nedogađajnost, ludizam i uporaba eliptičnih, fragmentarnih, negramatičkih rečenica naglašene slikovitosti također obilježavaju igrokaz za kazalište lutaka Vane (napisan 1943, objavljen u Teatru 1978, praizvedba Studentskoga teatra »Lero« u Dubrovniku 1980), korsku recitaciju Sunčani grad (napisana 1943, praizvedba Družine mladih u Zagrebu 1945, objavljena u Teatru 1978), u kojoj evocira epske i ritualne izvore kazališta, dramu Kapetan Oliver (napisana 1944, objavljena u Teatru 1978, izvedena u Dramskom kazalištu »Gavella« u Zagrebu 1985), strukturiranu kao egzotičnu vilinsku igru, s parodijom priče o Tristanu i Izoldi u formi kazališta u kazalištu, te burlesku Vodnik pobjednik (napisana 1944, praizvedba Družine mladih u Zagrebu 1945, objavljena u Teatru 1978), blisku kodu crtanoga filma i temeljenu na antitezi idiličnoga pastoralnoga svijeta i nasilja koje projicira naslovni lik. Akvarij (napisan 1956, objavljen u Teatru 1978, praizvedba Studentskoga kazališta »Ivan Goran Kovačić« i Kazališne grupe Krugovi u Zagrebu 1982), strukturiran načelom ponavljanja, po autorovu iskazu zapis je njegova sna, od Ivšićevih drama najbliži kazalištu apsurda, a Aiaxaia ili Moći reći (napisana 1982, praizvedena u zagrebačkom HNK 1983, objavljena u Prologu 1984), »drama poetske slike« (Z. Mrkonjić), sintetizira nadrealističko poistovjećivanje ljubavi i slobode. Istaknuti nasljedovatelj nadrealizma, unutar hrvatske dramatike zauzima posebno mjesto dosljednim određivanjem dramskoga prostora jezikom, u temelju čega leži vjera u poetsku djelotvornost riječi. Memoarske zapise dijelom je skupio u knjizi U nepovrat (1990). S francuskoga je preveo Nesahranjene mrtvace i Obzirnu bludnicu J. P. Sartrea (Zagreb 1951), Ispovijesti J.-J. Rousseaua (Zagreb 1953, 1982, 1999), Za Lukreciju J. Giraudouxa (Zagreb 1956), Stolice E. Ionesca (Zagreb 1959), Antigonu J. Anouilha (Zagreb 1963) i Molièreova Škrca (Zagreb 1974, 1993). Poezija mu je uvrštena u antologije Antologia de la poesia surrealista (Buenos Aires 1962), La poésie surréaliste (Pariz 1964), Suvremeno hrvatsko pjesništvo (Zagreb 1971), Naša ljubavnica tlapnja (Zagreb 1992), 60 hrvatskih emigrantskih pisaca (Zagreb 1995), Antologija suvremene hrvatske poezije (Zagreb 1997), Antologija francuskoga pjesništva (Zagreb 1998).