JANČIKOVIĆ, Tomo

JANČIKOVIĆ, Tomo, političar, odvjetnik i publicist (Vinkovci, 2. XI. 1899 — Srijemska Mitrovica, 30. XI. 1951). Školovao se u Vinkovcima i Zagrebu, gdje je 1917. završio klasičnu gimnaziju te 1923. diplomirao i 1924. temeljem rigoroza doktorirao na Pravnom fakultetu. Nakon vježbeništva u odvjetnika otvorio je 1927. u Zagrebu vlastitu pisarnicu. U pol. 1920-ih djelovao u Akcijonom odboru Demokratske stranke za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, u čijem je neslužbenom glasilu Slobodna tribuna osuđivao socijalnu neosjetljivost (Pred novim zakonom o stanovima, 1926, 682), zapostavljanje hrvatskoga sudstva i nezakonite postupke vlasti (Poništenje mandata zastupnika Nezavisne radničke stranke u zagrebačkom grad. zastupstvu, 1927, 732; Suspenzija nepomičnosti sudaca, 1927, 742; Propadanje našeg pravosuđa, 1928, 763) te – po njegovu sudu – protudemokratske istupe S. Radića (Napadaj na parlamentarizam, 1928, 757). Također je sa sličnih polazišta dokazivao protuustavnost i namjernu nedorečenost tzv. Zakona o zaštiti države (Nova Evropa, 1928, XVIII/7). Nakon atentata u beogradskoj Skupštini pristupio je HSS i s vremenom postao jednim od najistaknutijih članova, pa je 1935. i 1938. biran za zastupnika u novomarofskom kotaru. Kao odvjetnik i javna osoba zauzimao se za ljudska prava i građanske slobode – s I. Politeom još je u svibnju 1929. pokrenuo ekshumaciju Đ. Đakovića i N. Hećimovića kojom je opovrgnuto oružničko izvješće, potpisao je plakat potpore M. Krleži (1933), sudjelovao u sastavljanju tzv. Zagrebačkoga memoranduma (1934) i sa skupinom odvjetnika podignuo tužbu protiv redarstva zbog lošega postupanja s političkim uhićenicima (1936). Te je godine kao jedan od branitelja u tzv. Kerestinečkom slučaju održao znameniti govor – poslije objavljen kao knjižica – u kojem je djelo kvalificirao kao »delikt mase« uvjetovan protuhrvatskom nasilnom vladavinom. Jednako je politički motivirana, ali podatcima bogata njegova rasprava Hrvati u izborima 11. prosinca 1938 (1939). Zabavno-poučnim i enigmatskim prilozima javio se još u Pobratimu (1913–14). O kaznenom je pravu (posebice o istražnom postupku) te odvjetništvu (o neovisnosti, tarifi, nelojalnoj konkurenciji) i I. Pilaru (bio je oženjen njegovom kćeri Verom) pisao u časopisima i novinama Novosti (1928), Mjesečnik (1929, 1933, 1935), Odvjetnik (1930–31, 1935) i Spomenici Kongresa pravnika u Dubrovniku (1932), a u Almanahu savremenih problema (1932) predlagao je da se osim medicinskih ozakone i socijalni te eugenički razlozi za pobačaj. U drugoj pol. 1930-ih svoja je razmatranja proširio na opća pitanja normativne regulacije zajednice, napose u svjetlu očekivanih promjena u političkom i gospodarskom sustavu. U Hrvatskom dnevniku (1936–39) branio je, primjerice, prednosti demokratskih poredaka i njihovu spojivost s »načelom narodnosti«, pri čem je kao uzore postavio Švicarsku te, osobito, američki konstitucionalizam (uvodnik, 1937, 528). Bliži su stranačkomu izbornomu tijelu njegovi članci u listu Seljački dom (1936–40), u kojima je izložio zamisli o borbi protiv alkoholizma, zadružnom povezivanju seljaka i njihovoj zaštiti od ovrhe te djelomičnoj deprofesionalizaciji sudstva (»sudovi dobrih i poštenih ljudi«), ali i na popularan način raščlanio upravni ustroj Banovine, status javnih službenika te pravila o sprječavanju sukoba interesa (Izborni zakon za Hrvatski sabor, 1940, 3). Srodna je shvaćanja iznosio i u časopisima, novinama te zbornicima Hrvatski namještenik (1936), Seljački svijet (1936), Božićnica (1937, 1941), Kultura (1937), Gospodarska sloga (1938, 1940, urednik 1940–41), Hrvatski list (1939) i Hrvatski zadrugar (1941). Nakon uspostave NDH uhićen je s I. Jakovljevićem i Žigom Schollom. Ubrzo je pušten te se sklonio u Crikvenicu, gdje je u srpnju 1941. otklonio poziv Š. Balena na aktivni otpor. U kolovozu te godine za posjeta je Zagrebu opet nakratko zatočen, nakon čega se, ostajući u vezi s Lj. Tomašićem, vratio u Crikvenicu (od prosinca boravi u obližnjoj Svetoj Jeleni). Obišavši u lipnju 1942. mjesne vođe HSS u Ogulinu, Kninu, Splitu, Makarskoj, Trpnju, Dubrovniku i Gospiću, izvijestio je zagrebačko vodstvo o snazi partizanskoga pokreta te o držanju četnika. Nakon povratka pojačao je proturežimsku djelatnost tiskajući Politički vjesnik te, među ostalim, letak Srpska seljačka braćo u kojem osuđuje ustaške zločine. Premda je prema vlastitu iskazu potkraj 1942. odbio poziv na I. zasjedanje AVNOJ-a, na poč. 1943. upućuje vodstvu HSS u Zagrebu opsežni elaborat u kojem zbog skore savezničke pobjede predlaže preustroj stranke te oživljivanje obavještajnoga i promidžbenoga rada. Procjenjujući kako je HSS izgubila pristaše među »srednjim staležom i inteligencijom«, upozorio je i na potrebu da se izbjegne građanski rat i osigura hrvatski suverenitet pa, nasuprot kraljevskoj vladi i četnicima, preporučuje povezivanje sa »stvarnom vladom oslobođene teritorije« i »narodnooslobodilačkom vojskom«. Nakon što je, vjerojatno u lipnju 1943, propao pokušaj da s A. Hebrangom (KPH) i Balenom (ZAVNOH) održi ovlaštene pregovore, pošao je u ponovni obilazak obale i otokâ a zatim odsjeo u Dubrovniku, odakle se – pokrenuvši Hrvatski seljački glasnik – u listopadu prebacio u Bari kako bi J. Krnjeviću prenio stajališta zagrebačkoga vodstva. Budući da su ga neki partizanski izvori optuživali za kolaboraciju, zbog nepovjerenja je britanskih vlasti tek u srpnju 1944. došao u London, gdje je u rujnu te godine imenovan viceguvernerom jugoslavenske Narodne banke, što je nakon prelaska u Beograd u ožujku 1945. potvrdio i Ministarski savjet (Privremena vlada DFJ). Pristajući uz nastojanja I. Šubašića, u kolovozu je 1945 – usprkos protimbi F. Gažija (HRSS) – kao prijeratni zastupnik pozvan u Privremenu narodnu skupštinu, a u rujnu je na konferenciji HSS predlagao da se na izbore za Ustavotvornu skupštinu ipak izađe s HRSS u sklopu Narodne fronte. Međutim, zbog daljnjega je zaoštravanja stanja, a unatoč koalicijskomu sporazumu J. Šuteja i Jančikovića sa srpskim oporbenjacima, prevladalo mišljenje zatočenoga A. Košutića i, kako se čini, izbjegloga V. Mačeka da se od izbora apstinira te da predstavnici HSS – uključujući Jančikovića – u listopadu podnesu ostavke i vrate se u Zagreb. Na tajnom sastanku u studenom 1945. bio je izabran u Odbor za privremeno vođenje stranačkih poslova, u kojem je nastavio promicati prijavu stranke s izmijenjenim programom i sudjelovanje u izborima za Ustavotvorni sabor NRH 1946. Naposljetku nije uspjela ni njegova strategija kompromisne legalizacije HSS ni alternativna politika iščekivanja novoga svjetskoga sukoba. Najposlije je u svibnju 1947. uhićen i u veljači 1948. zbog navodne suradnje s okupatorom te izdajničke djelatnosti osuđen na kaznu od 10 godina zatvora s prisilnim radom, za izdržavanja koje je i umro u nerazjašnjenim okolnostima. — U upitnu je popisu M. Glojnarića 1941. naveden kao član slobodnozidarske lože »Pravednost«. Dnevnik koji je vodio od rujna 1943. do srpnja 1944. čuva se u obitelji, a objavio ga je Lj. Boban u svojoj knjizi 1996.