AUGUSTINČIĆ, Antun

AUGUSTINČIĆ, Antun, kipar (Klanjec, 4. V 1900 — Zagreb, 10. V 1979). Sin zagorskih seljaka Adama i Katarine, rođ. Kralj. Osnovnu je školu završio u Klanjcu, realnu gimnaziju u Zagrebu (1913–1918). Kiparstvo je studirao na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (poslije Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu 1918–1922. u klasi R. Valdeca i R. Frangeša Mihanovića te I. Meštrovića (1922–1924). Sa stipendijom francuske vlade nastavlja školovanje u Parizu (1925/1926) na Školi za primijenjene umjetnosti (École des Arts Décoratifs) i na Akademiji likovnih umjetnosti (Académie des Beaux-Arts) u klasi J.-A. Injalberta. God. 1940. postaje predsjednik Inicijativnog odbora Društva prijatelja SSSR u Zagrebu, te je godine izabran i za dopisnog, a 1947. za redovitog člana JAZU. Zbog suradnje s KPJ Gestapo ga 1941. zatvara i protjeruje u Graz. Vrativši se u Zagreb, djeluje 1942. ilegalno, a 1943. prelazi na oslobođeni teritorij i postaje vijećnik Drugog i Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a, kao i Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, gdje je izabran za potpredsjednika. U proljeće 1944. odlazi u Moskvu, kao član prve jugoslavenske vojne misije, preko Visa, Egipta i Irana. Tamo je radio novčanice i ordene za buduću novu državu. Bio je vijećnik Četvrtog i Petog (1946) zasjedanja Narodnog Sabora Hrvatske (ZAVNOH-a), poslanik Vijeća naroda prvog saziva za razdoblje 1945–1950. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu postaje 1945. redoviti profesor, a od imenovanja majstorom kiparom 1947. vodi majstorsku radionicu. God. 1947. izabran je i za predsjednika Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije. U New Yorku radi 1952. konjanički spomenik Mir pred zgradom UN (poklon Jugoslavije svjetskoj organizaciji), na poziv etiopske vlade gradi 1955–1959. zajedno s F. Kršinićem spomenik Žrtvama fašizma u Addis Abebi, a na poziv vlade Ujedinjene Arapske republike 1963. u Kairu i Port Saidu radi skice i makete za spomenik graditeljima Sueskog kanala. Od 1964. dopisni je član SANU, od 1973. ANUBiH i počasni član Akademije umjetnosti SSSR u Moskvi. Posljednje četiri godine života je bolovao i gotovo ništa nije radio. God. 1976. otvorena je Galerija »Antuna Augustinčića« u Klanjcu. — U Augustinčićevu životu i stvaralaštvu nužno je zamijetiti nekoliko cjelina koje su se i morfološki i sadržajno međusobno diferencirale. Stoga se Augustinčićev opus može podijeliti na nekoliko faza. U mladenačkoj fazi (1916–1923) djela su raznolika i tek se naziru putovi kojima će poslije kročiti; više radova iz te faze nije se sačuvalo. Najranije poznato djelo je slika s likom samostanca (ulje na platnu, oko 1916), koji u tretmanu ukazuje na neke od odlika kasnijih Augustinčićevih kiparskih radova. Portret Nade Mikačić (1921), prvi skulptorski rad, izvanredne je modelacijske i psihološke kvalitete. Skica Napoli (1923) odlikuje se impresionističkom obradom titrajuće površine. U tu najraniju fazu Augustinčićeva stvaralaštva idu i plakete Zlate Broz, Nade Augustinčić i Katarine Augustinčić, kao i figuralna grupa Majka s djecom, povezana valovitim ritmom linija pod utjecajem Meštrovićeva Zdenca života. Meštrovićevska faza obuhvaća razdoblje boravka u Parizu i vrijeme neposredno nakon povratka u Zagreb (1924–1928). Djela iz tog perioda karakterizira naglašena stilizacija i ekspresivnost. Početkom boravka u Parizu sudjeluje na natječajima kozmetičkih firmi (Coty, Lanvin, Worth) radeći nacrte za parfemske bočice. Za boravka u Parizu (1924–1926) nastala su djela Portret gđice X. i Sjedeća figura. Na izložbi jugoslavenske umjetnosti u Parizu 1925, radio je na jugoslavenskom paviljonu ulazni portal s reljefom; lik ratnika koncipirao je analogno likovima ratnika na zabatima grčkih hramova (npr. u Egini). Muški torzo (1927) pokazuje Augustinčićev smisao za pokret i ritmičke odgovore tijela (srodno Meštrovićevu Milošu Obilića iz 1908), dok je Molitva (1923) rađena u duhu meštrovićevske religiozne ekspresije i primjerena njegovoj »gotičkoj obnovi« lika. U to razdoblje spadaju i reljefi Otmica i Kompozicija, te Portret V. I., Portret M. I., Klečeća figura. Ta djela ukazuju na izvanredne realističke detalje i poznavanje materije do najvažnijih pojedinosti, Meštrovićev utjecaj je očit u suzdržanosti geste i određenoj sakralizaciji gotički osjećane forme (Klečeća figura). Izvanredno je modeliran Glazbenik (Mladić s gitarom, 1925), linije tijela tvore s finom i mekom draperijom jedinstveni valoviti ritam krivulja te ističu Augustinčićev smisao za modeliranje i delikatnu obradu mase. Iz tog razdoblja su i dva reljefa: Ljubavnici (1925) i Melodija (1927), nemirnih kontura i linija. Ovamo se može ubrojiti i Sarkofag bl. Ozane Kotarske, premda je nastao 1929, formalno i sadržajno koincidira s djelima tog razdoblja; tu je pomirena ekspresivnost gotike i prirodni osjećaj ritma u plastički izbalansiranu i uravnoteženu cjelinu. Monumentalna faza obuhvaća razdoblje izrade velikih spomeničkih plastika od 1929. do 1940. Kao jedan od osnivača napredne likovne grupe Zemlja (1929–1935) A. je shvatio da je skulptura više od slikarstva u funkciji socijalne misije. Na izložbama grupe izlaže uz ranije nastale skulpture i crteže (Iz povorke, 1932) na kojima je vidljivo skulptorsko tretiranje forme i težnja k jednostavnim oblicima. Tematski ostaje blizak Postružnikovoj i Tabakovićevoj društvenoj kritici. Prvi Augustinčićev spomenik, u nizu monumentalnih spomenika, bio je Spomenik palim Šumadincima u Kragujevcu (1928, s J. Kljakovićem; prva nagrada) koji tektonski predstavlja jedinstvenu zamisao. Slijedi Spomenik Petru Kočiću u Banjoj Luci (1929, s V. Radaušem), Spomenik oslobodiocima Niša (1930, prva konjanička skulptura), spomenik u Splitu (1932, prva nagrada), Varaždinu (1934, prva nagrada) i Sušaku (1934, s F. Kršinićem, prva nagrada), spomenik Šleskom ustanku u Katowicama (1937, s arhitektom D. Galićem, prva nagrada), Spomenik Skenderbegu u Tirani (1937, prva nagrada). Dvije konjaničke statue za most cara Dušana u Skoplju (1937, s D. Galićem, prva nagrada) i maketa za spomenik Joseu Justu Urquizi u Buenos Airesu (1937, s D. Galićem, prva nagrada) te Rudar u Ženevi (1939) i Spomenik streljanim radikalima u Zaječaru (1940). Ti spomenici pokazuju jedinstvenost arhitektonskog i skulptorskog sklopa, a odlikuju se uravnoteženim ritmom pokreta figura, odsutnošću patetike, simbolike i scenografske teatralnosti. Međutim, u figuri Ikar na zagrebačkom groblju Mirogoj (1936), A. pomiruje simboliku i realizam oblika. Iz tog razdoblja datira i karikatura Joze Kljakovića (1930) te portreti Ive Raića (1932), Hrvoja i Mladena Ivekovića (1932), Rafaela Dolinšeka, Luje Novaka (1933) i Stjepana Radića (1937). U tom razdoblju izradio je nekoliko sjedećih i poluležećih figura (Zaspala djevojka, Odmor) čulnih i kompaktnih volumena, kao i nekoliko plaketa i medalja (medalja u spomen 65-godišnjice Benka Horvata) u kojima u malim dimenzijama postiže monumentalnost. U ratnoj i poslijeratnoj fazi (1941–1975) ističe se na početku Ženski torzo (1941), Raspeće (1941) te maketa za spomenik Anti Starčeviću (1942). Sudjelujući u NOB-u, A. nalazi mogućnosti i u teškim ratnim uvjetima za stvaralački rad. Iz ratnog razdoblja datiraju dva portreta Maršala Tita (jedan uništen), reljef članova CK (izgubljen) te skice za prve medalje i odlikovanja (s D. Andrejevićem Kunom). U Moskvi radi Nošenje ranjenika (1944). Premda ne spada u ratno razdoblje, Spomenik Maršalu Titu u Kumrovcu iz 1947. može se shvatiti djelom ratnog vremena. To je lik misaonog vođe čelične volje u kojem je izražen Augustinčićev osjećaj za psihološku i fizičku snagu lika. Iz poslijeratnog razdoblja datiraju i mnogobrojni monumentalni spomenici: Spomenik Crvenoj armiji u Batinoj Skeli (1947), spomenik Mir u New Yorku (1952–1954), Spomenik žrtvama fašizma u Addis Abebi – s F. Kršinićem (1955–1959), Spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima kod Banje Luke (1948–1962, nagrada »Vladimir Nazor« 1961), Spomenik žrtvama fašizma u Sisku (1965), Spomenik seljačkoj buni 1573. u Donjoj Stubici (1973). Ti spomenici udovoljavaju tematskim i faktografsko-povijesnim zahtjevima, a manje se uklapaju u pejzaž. Istodobno nastalo je i nekoliko varijanti Nošenja ranjenika (Krapinske Toplice, Derventa, Livno, Klanjec i dr.), figuralna grupa od tri lika sugestivne dramatike pokreta i ekspresivnosti lica boraca. U nagim ženskim likovima i torzima (Torzo 1952, Torzo 1953, Brijunski akt 1952. i dr.) nastalim u to vrijeme A. naglašava lirizam i meku putenost tijela. Osjećaj za narodno i pučko iskazuje u spomenicima Marinu Držiću (1963) i Martinu Pusteku (1970). Radio je i brojne skice za izvedene i neizvedene javne spomenike (Figura s puškom, skica za Nikolu Teslu, skica za Miroslava Krležu, skicu za Dachau) te portrete (Andrija Štampar, 1952; Ismet Mujezinović, 1952; Moša Pijade, 1954; Bojan Stupica, 1955; Lepa Perović, 1960; Ivo Vojnović, 1972; Branko Gavella, 1974). »…S prirođenom lakoćom neposrednih skica dao je čitavu malu galeriju portreta koji će nesumnjivo ostati među najboljim ostvarenjima ovog žanra kod nas« (M. Krleža). Samostalno je izlagao u Splitu (1927), Beogradu (1964, 1965), Zagrebu (1975, 1979), a Memorijalna izložba bila je 1980. u Zagrebu i Gornjoj Stubici. Sudjelovao je i na skupnim izložbama od kojih su važnije: Salon des Artistes français, Pariz 1925; Grafička izložba šestorice, Zagreb 1926; Salon des Independants, Pariz 1926; XXVI Proljetni salon, Zagreb 1928; Izložbe Zemlje, Zagreb 1929, 1931, 1932, 1934, Pariz 1931; II proletnja izložba, Beograd 1930; Exhibition of Yugoslav Sculpture and Painting, London 1930; I izložba zagrebačkih umjetnika 1934; Izložba hrvatskih umjetnika, Varaždin 1936, Zagreb 1937, 1941; Izložba modela za spomenik A. Starčeviću, Zagreb 1942; Ausstellung kroatischer Kunst, Beč, Berlin 1943; Izložba umjetnika partizana, Zadar—Šibenik 1945; Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX i XX stoljeća, Beograd 1946, Lenjingrad, Ljubljana, Moskva, Zagreb 1947; Prag, Krakow, Varšava 1948; Izložbe ULUH-a od 1946. do 1979; XXV Biennale, Venecija 1950; 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj, Zagreb 1961; I trienale likovne umetnosti Jugoslavije, Beograd 1961; Plakete i medalje, Vukovar 1962; Likovna umjetnost u NOB-i, Zagreb 1965, 1966; Izložbe Zagrebačkog salona, Zagreb 1966, 1971; Suvremena hrvatska umjetnost, Zagreb 1967/68; Umetnici XX veka – Akademici, Beograd 1968; 1929–1950 Nadrealizam, Socijalna umetnost, Beograd 1969; NOB u djelima likovnih umjetnika, Čačak i Vukovar 1971, Split 1972, Rijeka 1973; Kiparstvo Hrvatske XIX i XX st., Zagreb 1974; Hrvatska likovna umjetnost 1945–1955, Zagreb 1974; Jugoslavenski umjetnici XX veka, Beograd 1975; 20 godina hrvatskog kiparstva, Zagreb 1979. Djela mu se čuvaju u galeriji »Antun Augustinčić« u Klanjcu, Gliptoteci JAZU, Modernoj galeriji u Zagrebu, u muzejima (Muzej AVNOJ-a u Bihaću, Muzej savremene umetnosti u Beogradu i dr.) te u privatnim zbirkama. Nagradu grada Zagreba dobio je 1954. i 1964, a Nagradu AVNOJ-a 1966. — Augustinčićevo djelo je kroz dugi vremenski period bilo različito vrednovano. Na prvim pariškim izložbama zamijećena je njegova emancipacija od učitelja I. Meštrovića, njegovo izvanredno poznavanje anatomije, kao i analitički pristup djelu – svaki je njegov rad jedan zaseban problem-zadan i riješen, što je uz umjetničku značilo i potvrdu modelacijske korektnosti. Razvijajući izvanredni smisao za omjere, harmoniju, anatomiju i sklad dijelova, A. je istovremeno otkrivao i zakone monumentalizma i unutrašnju dinamiku oblika unutar kompaktnih i kondenziranih volumena. Oslanjajući se na principe klasičnih djela, ostaje vjeran realizmu, stoga su i klasični principi skulpture (materijal, masa, površina, tema) za njega važni. »Ne puštajući ni trenutka iz vida da je igra mramornih sjenki i svjetlosti jedina magija koja treba vladati skulpturom, dao je i u kamenu i u bronci nesumnjive dokaze neposredne kiparske vještine« (M. Krleža).