KAMENAR, Zvonimir

KAMENAR, Zvonimir (Funči), kipar (Sušak, 4. V. 1939). U Zagrebu 1960. završio Školu primijenjene umjetnosti, 1964. ALU (V. Radauš). Od 1967. djeluje u Rijeci kao samostalni umjetnik. Isprva oblikovao u drvu reljefe s metalnim aplikacijama (Reljef XI i Reljef XV, oba 1969) i skulpture antropomorfnih oblika, bliske Vulasovim totemima (Otočanka i Razgovor, obje 1969). U drugoj pol. 1970-ih izvodi brončane skulpture nemirnih, razvedenih obrisa te grubo obrađene površine naglašujući njihovu ekspresivnost i dinamičnost (Vaša cijenjena kičma i Školjka, obje 1977; Bez naslova, 1981, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, MMSU). Inspiriran istarskim narodnim glazbalima, 1980-ih u kamenu oblikuje skulpture zatvorenih, zaobljenih obrisa i valovito modeliranih površina, ritam kojih asocira na stvaranje zvuka (ciklus Hommage à I. Matetić Ronjgov, 1984; Mijeh se zatvara i Val, obje 1986; Dodirom i dahom, 1988). Na istu temu potom oblikuje skulpture od puhanoga stakla (Krećem se!, 1988; Motovun, 1992; Panopticum Croaticum, 1992, MMSU; Mih I, 1993) uz koje izlaže akvarele, uglavnom s motivima lokacija s kojih ta glazbala potječu (Labin grade, 1992). U novije doba kombinira kamen i staklo (Adam i Eva i David, obje 2000) te radi objekte (Bumbar, 2001). Izlagao samostalno u Rijeci (1969, 1972, 1974. s Hedom Pavičić i Boženom Vilhar, 1977–78, 1980–81, 1982. s Rankom Dokmanovićem i Ljubom Stefanovićem, 1983, 1986, 1988. sa Zdenkom Silom i Vladijem Bralićem, 1994–95, 2004), Delnicama (1974. s Miomirom Miloševićem), Zagrebu (1977–78, 1995, 2001), Ljubljani (1977. s I. Kalinom), Bakru (1978. s Nenadom Petronijem), Banjoj Luci (1979. sa Sonjom Braović i E. Bobanovićem Ćolićem), Senju (1982), Parizu (1984), Grobniku (1999), Koprivnici (2001) i Novom Vinodolskom (2002) te skupno na izložbama ULUH/HDLU (od 1968), Biennalu skulpture u metalu (Varšava 1968, medalja), na izložbi Suvremena jugoslavenska umjetnost (Kairo 1969), na Ličkom likovnom annalu (1972–73, 1975–76), Triennalu hrvatskoga kiparstva (Zagreb 1985–91, 1997), Zagrebačkom salonu (1990, 1993), Hrvatskom triennalu akvarela (Karlovac—Slavonski Brod 1998, 2001), Međunarodnoj izložbi crteža (Rijeka 2001), Memorijalu Ive Kerdića (Osijek 2004) i izložbi Staklo u hrvatskom suvremenom kiparstvu (Zagreb 2004). Sudjelovao na Mediteranskom kiparskom simpoziju u Dubrovi kraj Labina (1993), gdje je izveo skulpturu Kralj i kraljica, te u međunarodnoj likovnoj radionici Sinji Vrh u Sloveniji (2000). Oblikovao je portretnu skulpturu u bronci (I. G. Kovačić, 1973–74; Rikard Benčić, 1977; S. S. Kranjčević, 1978), reljefe s portretima S. Schöna i F. Glavinića (crkva Gospe Trsatske u Rijeci, 1991), memorijalne kompozicije na temu II. svjetskoga rata (Senj 1975, Kostrena 1976, Punat 1979), monumentalnu skulpturu Krista u Svetom Vidu kraj Malinske (1999) te J. P. Kamova (2000) na Titovu mostu u Rijeci. Sudjelovao je u natječaju za idejno rješenje riječkoga Korza (1988, I. nagrada, suautor). Ilustrirao je zbirke pjesama F. Švoba Franine (Življenje. Rijeka 1985), s kojim je objavio i dvije mape (I to smo mi, 1992, suautorica B. Vilhar; Drhtaj zemlje, 1998). Autor je grafičke mape u svilotisku (Dubrova, 1994). Bavio se restauracijom (reljef na Gradskom tornju u Rijeci, 1979), a 1977–79. surađivao s riječkim Lutkarskim kazalištem.