KNEŽEVIĆ, Joko

traži dalje ...

KNEŽEVIĆ, Joko (Ivan), slikar (Lokva Rogoznica, 23. VIII. 1907 — Split, 17. I. 1988). U Splitu 1927. maturirao u Klasičnoj gimnaziji, u Zagrebu 1928–32. studirao na Pravnom fakultetu, 1935. upisao se na ALU te 1939. diplomirao slikarstvo (M. Tartaglia). Od 1946. u Splitu bio nastavnik crtanja u Klasičnoj gimnaziji, 1947–56. profesor u Školi primijenjenih umjetnosti; 1947. scenograf u Lutkarskom kazalištu »Pionir«. Radio isprva portrete i karikature olovkom, ugljenom i akvarelom (ciklus Šibenske ličnosti, 1935) te izlagao 1932. u Omišu i 1935. u Šibeniku. U II. svjetskom ratu za Agitprop grafički obrađivao tisak i plakate te ilustrirao prve brojeve partizanskih novina i Slobodne Dalmacije (Prvi mosorski odred, 1943), pri čem je posebno dolazila do izražaja njegova sklonost satiri i humoru, psihološkoj karakterizaciji i socijalnomu angažmanu. U ulju je slikao isprva krajolike, mrtve prirode i portrete pod utjecajem impresionizma (Cvijeće na prozoru, 1939) i ekspresionizma (Moja mati, 1940; Kolovrat, 1949; Radno odijelo II, 1954), potom uglavnom motive rodnoga kraja, svodeći krajolik na ritam obojenih ploha. Meandre i raspukline u stijenama oblikovao širokim potezima i suženom tamnom paletom (Zavičaj V, 1961; Rogozničke stijene i Priča u kamenu, 1962; Krajna brda i Modre stijene, 1963; S Obriži, 1964) te stvorio prepoznatljiv stil gradnjom kompozicija u kojima strukture kamena i hridina ispunjaju cijeli prostor slike, čime se približio slikarima strukturiranoga krajolika. Na poč. 1980-ih slika i u akrilu, povezujući motiv kamena s ljudskim likom (Kamenjar, 1982). Prvi je naš umjetnik koji se sustavno bavio mozaikom, u kojem je stvorio stotinjak portreta i znatan broj velikih kompozicija. Već u prvim radovima rabio je prirodni kamen (Autoportret, 1936), kojim je postizao visok stupanj gradacije svjetla i prostorne iluzije, a eksperimentirao je i kazeinom, starom rimskom tehnikom mozaika (Na prijelomu vjekova, 1954). Isprva se služio slikarskom modelacijom i opisnim linearizmom (Moj otac, 1955; Sestra Mande, 1957; Vanja, 1959), a potom prešao na plošno, sumarno prikazivanje likova (Jure Franičević Pločar, 1967; Nikola Tesla, 1976). Naposljetku je apstrahirao figure ističući u prvi plan strukturu kamena (Autoportret II, 1976; Mater i kćer, 1980). U prvom mozaiku velikih dimenzija Bitka pod Sinjom 1715 (Muzej Cetinske krajine u Sinju, 1953) izveo je dinamičnu kompoziciju naglašujući pokrenutost likova. U velikim kompozicijama iz 1960-ih (Spomenik palim borcima, Mimice, 1963) napušta prostornu iluziju, a površinu obrađuje kao pravilan geometrijski raster sa statičnim likovima lišenima voluminoznosti. Izveo je i mozaik Žene u borbi (1973) za osnovnu školu u Gospiću, a na poč. 1980-ih spomenike u mozaiku Biranje poljičkoga kneza u Gatima i Prvi mornarički odred u Podgori. Skulpturom se počeo baviti izrađujući alraune i kamene reljefe te oblikujući u glini portretnu plastiku (Autoportret, 1929). Izradio je u drvu Prvi juriš/Partizanski brod (1962), spomeničku skulpturu u bronci (Spomenik palim borcima, 1953, Lokva Rogoznica) i kamenu (reljef Spomenik NOB za Dom kulture u Kaštel-Sućurcu, 1956), brončana poprsja (Ante Marasović – Mirko, 1964, Split; Vojislav Ivetić, 1965, Crni Lug; Renko Šperac, Kaštel-Gomilica; Dr. Ljubo Buljević, Omiš) te medalje (brončana plaketa 20 godina Slobodne Dalmacije, 1963). God. 1965. za Vojnu bolnicu u Splitu (danas Bolnica Križine) oblikovao je kompozicije u mozaiku (Partizani i Obnova), kovanom željezu (Život bolnice) i kamenom reljefu (Rađanje ratne mornarice). Pomagao J. Kljakoviću 1936–37. u izradbi freska u crkvi sv. Marka u Zagrebu, a sam je među ostalim izveo fresku Prvi solinski odred (1957, upravna zgrada Tvornice cementa u Solinu), mural u ulju Sanitet u NOB (1967, Medicinski centar u Guadalajari) te 1969. u crkvi sv. Nikole u Pittsburghu restaurirao oštećene freske M. Vanke, dodajući i svoju fresku Oproštaj. U goblenu je oblikovao stiliziranu, apstraktnu kompoziciju Zavičaj (1959), a u intarziji Lučki život za argentinski brod »Lago Lacar« (1960), gdje je izlomljene plohe doveo do gotovo kubističke raščlambe. Samostalno izlagao u Zagrebu (1958, 1965, 1980, 1983), Puli (1959, 1968), Rijeci (1959, 1965, 1968), Zadru (1959), Omišu (1960, 1967, 1975, 1982, 1984, 1989–90), Splitu (1961–62, 1964, 1967, 1976, 1979–80, 1989), Šibeniku (1963), Beogradu (1965), Komiži (1968), New Yorku i Pittsburghu (1969), Pagu (1983) i Gospiću (1983, 1989), a skupno na Izložbi umjetnika partizana (Zagreb 1945), izložbama ULUH-a za Dalmaciju (od 1946), Plavom salonu (Zadar 1960, 1962, 1966, 1974), na Zagrebačkom salonu (1965, 1971, 1973–75), izložbama portreta u Tuzli (1967, 1971, 1976, 1979), Međunarodnoj izložbi slikara i kipara u Amiensu (1969), Splitskom salonu (1973, 1977, 1984, 1986), izložbama Likovna umjetnost u NOB-i Hrvatske (Zagreb 1974) i Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Zagreb—Osijek 1977) te na Ličkom likovnom analu u Gospiću (1985, 1989), a posmrtno su mu djela izlagana na izložbama Partizanska karikatura 1941–45 (Zagreb 1989), zbirke Lukin (Zagreb 1997, 2004) i Antologijska djela Galerije umjetnina (Split 2001). Objavljivao likovne osvrte, prikaze i polemike u Mogućnostima (1959–60, 1964) i Slobodnoj Dalmaciji (1968, 1975–80). Impresije o boravku u Parizu 1953. iznio u knjizi Mali razgovori (Split 1964), a dnevničke zapise o boravku u SAD i Kanadi 1969–70. u knjizi Moj put u Ameriku (Split 1979). Posmrtno mu je objavljena knjiga autobiografskih zapisa Moja sjećanja (Zagreb 1996). God. 1977. dobio je Nagradu za umjetnost Slobodne Dalmacije, a o njegovu radu snimljeni su TV dokumentarni filmovi Iskre u kamenu (Ivica Katušić) i Skamenjena žud (J. Marušić, 1982). Glumio u filmu Prometej s otoka Viševice (V. Mimica, 1964). Od 1988. u njegovoj je kući podno Lokve Rogoznice otvorena galerija »Gandalj« s njegovim radovima.

LIT.: K. Prijatelj: Obrada jedne historijske teme. Borba, 18(1953) 25. X, str. 6. — R. Putar: Joko Knežević. Čovjek i prostor, 5(1958) 73, str. 7. — T. Slavica: Kamen i raskol Joke Kneževića. Mogućnosti, 12(1965) 7, str. 772–775. — (Predgovori katalozima izložba): N. Bezić-Božanić, Komiža 1968. — K. Prijatelj, New York—Pittsburgh, 1969. — K. Prijatelj i M. Prelas, Split 1976. — J. Kaštelan, Split 1977. — Z. Tonković, Osijek 1977. — K. Prijatelj, Zagreb 1983. — I. Raos: Iseljenička simfonija. Vjesnik u srijedu, 19(1970) 9. XII, str. 30–31. — M. Mimica: I kamen se rađa, živi i umire. Politika (Beograd), 70(1973) 29. IX, str. 14. — T. Čović: Kako govoriti o umjetnosti. Slobodna Dalmacija, 42(1984) 9. VI, str. 6. — J. Depolo: Kamen kao sudbina i umjetnost. Vjesnik, 47(1987) 29. VIII, str. 9. — G. Benić: Okamenjena legenda. Slobodna Dalmacija, 45(1988) 21. X, str. 13. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, 2. Zagreb 1988. — D. Kečkemet: Blago pod Ivan-kukom. Vjesnik, 48(1988) 12. XI, str. 9. — (Nekrolozi): N. Bezić-Božanić, Slobodna Dalmacija, 45(1988) 19. I, str. 10. — J. Depolo, Večernji list, 30(1988) 19. I, str. 11. — D. Kečkemet, Vjesnik, 48(1988) 19. I, str. 7. — M. P., Slobodna Dalmacija, 45(1988) 20. I, str. 28. — Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. — J. Depolo: Ivan Joko Knežević (s potpunijom bibliografijom). Split 1995. — D. Kečkemet: Slikar buntovnik Ivan Joko Knežević. Slobodna Dalmacija, 53(1995) 3. X, str. 4–5.
 
Davorin Vujčić (2009)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

KNEŽEVIĆ, Joko. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/9526>.