KNEŽEVIĆ, Petar

KNEŽEVIĆ, Petar (Pavao), vjerski pisac, pjesnik i skladatelj (Kapitul kraj Knina, 5. III. 1701 — Sinj, 18. VI. 1768). U Franjevački red stupio 1719. Humaniora vjerojatno završio na Visovcu, a filozofsko-teološki studij u Šibeniku, gdje je i zaređen. Budući da se u službenim spisima Provincije Bosne Srebrene ne spominje do 1728, kada je imenovan propovjednikom u Makarskoj, pretpostavlja se da je u Italiji učio glazbu. God. 1730. postao je učiteljem gramatike u Šibeniku, od 1732. bio tajnik Provincije, od 1735. tajnik i član novonastale Provincije sv. Kaja, 1738–42. i 1748–51. njezin definitor te 1754–55. kustod, a potom učitelj crkvenoga pjevanja u sinjskom samostanu i ravnatelj zbora u crkvi Gospe Sinjske, gdje je i pokopan. Prvo mu je objavljeno djelo Muka Gospodina našega Isukarsta i plač matere njegove (1753), poznatije kao Gospin plač, svojevrstan religiozni oratorij u tradiciji usmene narodne pjesme (osmerački katreni, s parnom rimom i cezurom iza četvrtoga sloga) i srednjovjekovnih crkvenih prikazanja (dijaloška struktura). Pjevan za korizme po Dalmaciji i BiH, u sljedeća dva stoljeća taj je pasionski spjev postignuo veliku popularnost, o čem svjedoče mnoga izdanja izvornika i njegovih glavnih redakcija, tzv. slavonske (I. Velikanović), bosanske (nepoznati redaktor) i dalmatinske (S. Petrov). Pisme duhovne razlike (1765), najuspjelije njegovo pjesničko djelo, sastavljeno je, uz nekoliko crkvenih himana i kantika prevedenih iz Rimskoga časoslova (1568), od izvornih duhovnih pjesama. Jedna od najpopularnijih, Popjevka na slavni Božić, odn. Veseli se, Majko Božja, koju je već 1763. P. Jurić uvrstio u molitvenik Način pravi kako karstjani imadu Boga moliti, postala je dijelom gotovo svih zbirka crkvenih i duhovnih pjesama te se još pjeva u crkvama hrvatskoga jezičnoga područja. Više od 30 njegovih pjesama uvrstio je M. Čulić u prvu antologiju pobožnih pjesama Pisne duhovne različne (Venecija 1805), a u knjizi Gospa Sinjska (Zagreb 1899) I. Marković objavio je one o Gospi Sinjskoj. Duhovna pivka (1759) također je zbirka himnodijskih pjesama, s osnovnim katehetskim poukama, knjižica Životi četiriju svetaca (1759) sadržava prigodničarsko-hagiografske pjesmotvore, a moralističko-vjerski stihovi Pisma ćudoredna (1766) i praktični savjetnik o služenju mise Nauk mladoga misnika (Mleci 1767), za koji autorstvo nije sa sigurnošću potvrđeno, primjeri su Kneževićeva prosvjetiteljsko-didaktičkoga nastojanja. Pjevajući za »ljude priproste«, uglavnom je stvarao u osmeračkim rimovanim katrenima, a među ostalim primjerima ističe se sapfička strofa (npr. nekoliko pjesama u zbirci Pisme duhovne razlike ili pjesma o sv. Paskalu Baylonskom u knjižici Životi četiriju svetaca). Osmina redovnička zabave duhovne (1766) prvi je priručnik duhovnih vježba na hrvatskom jeziku. Taj slobodni prijevod s latinskoga, popraćen prevoditeljskim bilješkama, prema navodima P. Knezovića (Zbornik o Petru Kneževiću) nastao je prema trećem izdanju djela Octava Seraphica (Augsburg 1736) Ämiliana Nieberlea. Posmrtno objavljen lekcionar Pištole i evanđelja (1773), kojemu je dodano nekoliko himnodijskih pjesama, priređen je prema Misalu po zakonu rimskoga dvora (1483), Rimskom ritualu (1614) i Bandulavićevu lekcionaru (1613). Tako je područje sjeverne i srednje Dalmacije prvi put dobilo svoj štokavski lekcionar, koji je bio u uporabi u Dalmaciji i BiH sve do pojave lekcionara P. Vlašića (1921). K. se okušao i kao glazbenik i skladatelj, pa je veliku pozornost posvetio načinu pjevanja svojih pjesama, crkvenih himana i kantika. U sinjskom samostanu čuvaju se, osim nekoliko rukopisnih pjesama, dva njegova kantuala (tzv. kantuali A i B, oba završena 1767). Izvornu jednoglasnu Missu u harvatski jezik iz kantuala B preradio je za četveroglasni muški zbor i pod naslovom Hrvatska misa 1881. objavio F. K. Kuhač (te su ju godine u Rimu izveli hrvatski hodočasnici prigodom kanonizacije Ćirila i Metoda). Treći ili kantual C (1767–68) čuva se u franjevačkom samostanu na Visovcu. K. je pisao ikavskom novoštokavštinom (»slovinski jezik«) i talijanskom grafijom, a pravopis mu je fonološki, s fonetskim i morfonološkim primjesama. Skrbio je i o leksiku, pa je svojim djelima, ponajprije Gospinim plačem i liturgijsko-biblijskim nazivljem lekcionara, znatno pridonio standardizaciji hrvatskoga jezika. Kao plodan pisac i jedan od boljih franjevačkih duhovnih pjesnika (M. Kombol), osobito marijanske tematike, uz A. Kačića Miošića pripada znamenitim crkvenim i kulturnim djelatnicima iz prve pol. XVIII. st. u Dalmaciji. O njem je 2002. na Visovcu, u Skradinu i Kninu održan znanstveni skup.