KOKŠA, Đuro

KOKŠA, Đuro (Juraj, Georgius, Giorgio), biskup, crkveni i kulturni povjesničar, kolekcionar (Molve, 17. V. 1922 — Zagreb, 26. XI. 1998). U Zagrebu 1941. završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i na Bogoslovnom fakultetu počeo studij filozofije i teologije, koji je 1944. odn. 1948. dovršio licencijatima na Papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu, na kojem je postignuo i licencijate iz crkvene povijesti 1951. i crkvenoga prava 1964. te 1952. doktorirao iz teologije tezom Die Lehre der Scholastiker des XVI. und XVII. Jahrhunderts von der Gnade und dem Verdienst der alttestamentlichen Gerechten (prošireno tiskano kao knjiga u Rimu 1955). Zaređen 1947. za svećenika, bio je 1957–59. vicerektor te – postavši 1958. papinskim komornikom – 1959–78. rektor Zavoda sv. Jeronima u Rimu, koji je njegovim nastojanjem 1971. i službeno dobio pridjevak hrvatski. Nakon što je 1978. imenovan naslovnim biskupom Grumento Nove kraj Potenze s odredbom da služi kao pomoćni zagrebački biskup, 1980. vratio se u domovinu. Do umirovljenja 1998. u Zagrebačkoj nadbiskupiji obnašao službe generalnoga vikara te vikara za vjerski tisak i za odgoj svećeničkih pripravnika, a bio je i sudac predsjednik Drugomolbenoga ženidbenoga suda od 1983. te od 1985. predsjednik njezina Vijeća za ekumenizam (od 1987. i za dijalog) i od 1989. istovrsnoga tijela Biskupske konferencije Jugoslavije, odn. 1993–97. Hrvatske biskupske konferencije. U njima je bio i predsjednik odbora ili povjerenstava za pravo (od 1983. za zapadno crkveno pravo, od 1989. jedini predsjednik; sudjelovao u prevođenju Zakonika kanonskoga prava. Zagreb 1988, 1996) i kulturu (od 1984) te od 1989. za umjetnost, arhive i knjižnice. God. 1984. imenovan kanonikom magistrom, 1987. velikim prepoštom Zagrebačkoga kaptola; arhiđakon gorički 1984–92. i gorsko-dubički 1987–98. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predavao 1978–96. hrvatsku crkvenu povijest. Bio je član Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« od 1990. te od 1996. prvi pokrovitelj Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić«. Poznat je i kao dobrotvor. — Propovijedi i druga obraćanja vjernicima, praktično-teološki osvrti, predavanja i posmrtni govori objavljeni su mu u publikacijama Hrvatska revija (Buenos Aires 1957, München—Barcelona 1981), L’Osservatore romano (1960), AKSA (1978, 1982–83, 1985, 1987–91), Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke (1978–97), Bogoslovska smotra (1980), Glas Koncila (1980–85, 1987, 1989–90, 1993, 1996), Kačić (1982), Mirogoj (Zagreb 1987), Franjini dani (Split 1988), Chiesa Sistina, 1–2 (Rim 1989–1990), Službeni vjesnik Hrvatske biskupske konferencije (1992), Križarska straža (1993), Dobri otac Antić (1994) i Sv. Cecilija (1995), radovi o povijesti Crkve u Hrvatskoj, BiH, Ugarskoj i susjednim područjima u skupnim djelima Sacrae Congregationis de propaganda fide memoria rerum, I/2, II, III/2 (Rim—Freiburg—Beč 1972, 1973, 1976), Dizionario degli istituti di perfezione, 2–3 (Rim 1976), Katolička crkva i Hrvati izvan domovine (Zagreb 1980), Storia religiosa dei popoli balcanici (Milano 1983), Katolička crkva u Bosni i Hercegovini u XIX i XX stoljeću (Sarajevo 1986) i Za kraljevstvo Božje. Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule (Mostar 1991) te u časopisu Croatica Christiana periodica (1983), a razgovori o položaju Crkve u SFRJ i drugim socijalističkim zemljama, njezinim arhivima i medijskoj zastupljenosti, značenju A. Stepinca, odnosu prema pravoslavlju te, najposlije, hrvatskoj borbi za neovisnost i provedbenim potankostima školskoga vjeronauka u periodicima i knjigama Kana (1978), Il Regno (Bologna 1981), Ecclesiam suam (Brescia 1982), Jesus (Alba—Cuneo 1984), Giovanni Battista Montini (Brescia 1985), Storia illustrata (Milano—Segrate 1986), Danas (1989, 1993–94), Avvenire (Rim 1990), Il Sabato (Milano 1990), Start (1990), Studio (1990), Globus (1991, 1993–94), La Nación (Buenos Aires 1991), Aftenposten (Oslo 1993), Slobodna Dalmacija (1995) i Zora (1995). Poezijom, prikazima te razmatranjima o klasicizmu, realizmu i političkim smjernicama u hrvatskoj književnosti, upozoravajući na nedostatnu nacionalnu izgrađenost intelektualaca, javljao se 1940–42. u periodicima Glasnik sv. Ante, Hrvatski glas, Omladina, Hrvatska prosvjeta, Hrvatska smotra, Hrvatski narod, Nedjeljne vijesti i Ustaša te u Križu 1941–43. Priredio je te metodološki utemeljenim uvodnim studijama i biobibliografskim bilješkama opremio antologije Hrvatska duhovna lirika (Rim 1968) i Zapadna duhovna lirika (Rim 1970; djelomice i preveo), a sastavio je i omalen izbor srodne tematike XX. st. Pjesme hrvatskih nepjesnika (Zagreb 1994, 1995²). Među ostalim, u uvodima pjesničkim zbirkama I. Poljaka (Zagreb 1983) i J. Hranilovića (Zagreb 1986) zauzeo se za prevrjednovanje katolički nadahnutoga stvaralaštva, koje je držao organskim dijelom pluralistički shvaćenoga nacionalnoga književnoga sustava. Posebno se zanimao za likovnu umjetnost, na kojoj je naglasak već u njegovoj monografiji o bratovštini, kaptolu i crkvi sv. Jeronima u Rimu (S. Girolamo degli Schiavoni. Rim 1971; skraćeno hrv. izd. Hrvatska crkva svetog Jeronima. Zagreb 2001), gdje je počeo stvarati i zbirku od približno 700 umjetnina (pretežno slika), uglavnom temeljenu na donacijama. Isprva su ju tvorila djela sakralne tematike, potom i svjetovne, razvrstana u četiri osnovne cjeline: zbirka starih majstora, u kojoj je zastupljena većina talijanskih slikarskih škola XVI–XVII. st. (A. Carracci, L. Giordano, G. B. Piranesi, J. Bassano, S. del Piombo), dio nizozemskih i engleskih, zbirka stranih autora XIX. i XX. st. (E. Barlach, H. Matisse, J. Cocteau, M. de Vlaminck), osobitost koje su djela talijanskih futurista (M. Sironi, G. Balla, G. Severini) i vrhunska djela mađarskih autora, zbirka hrvatskih slikara i kipara XX. st. (E. Vidović, J. Kljaković, V. Becić, M. Rački, Z. Šulentić, I. Dulčić, O. Gliha, Z. Prica, C. Medović, T. Krizman, A. Augustinčić, V. Radauš, B. Ružić, I. Meštrović) te ona hrvatskih naivnih umjetnika (I. Generalić, I. Rabuzin, M. Virius, I. Večenaj, M. Kovačić, I. Lacković Croata, M. Skurjeni). Njezini dijelovi izlagani su 1983. i 1989. u Zagrebu (1989. i u Osijeku) te 1996. u Ozlju i Požegi, a danas je u posjedu Zagrebačke nadbiskupije. Knjižnica mu se čuva u Metropolitanskoj knjižnici, a rukopisna ostavština (uključujući dnevničke bilješke 1942–50) u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu.