ILOČKI, Lovro

ILOČKI, Lovro (de Illoch, de Wylak; Laurentius; Újlaky, Lőrinc), herceg iločki (?, između 6. VIII. i 3. IX. 1459 — ?, između 23. V. i 15. VI. 1524). Prvi se put javlja u izvorima 1460. te opet u doba pisanja očeve oporuke 1471. Nakon očeve smrti 1477. naslijedio je sva njegova nepokretna dobra. Više podataka o Lovri potječe iz vremena nakon smrti kralja Matije Korvina 1490, kada je bio na strani slavonskih velikaša koji su podupirali prijestolonasljedničke ambicije njegova nezakonitoga sina Ivaniša. Kada je hrvatsko-ugarskim kraljem ipak postao Vladislav II. Jagelović, Lovro je prešao na stranu rimsko-njemačkoga cara Maksimilijana I. Zahvaljujući velikim posjedima i savezništvu s vranskim priorom i jajačkim banom Bartolom Berislavićem Trogirskim te nekim drugim velikašima, postao je najopasnijim kraljevim protivnikom. Suvremenici su ga sumnjičili da šuruje s Turcima i potiče njihove provale u Slavoniju. Potkraj 1494. kralj je protiv njega pokrenuo rat, pa je transilvanski vojvoda Bartol Dragić opsjeo Ilok u koji je kralj svečano ušao 21. XII. Izgubivši u ratu s Vladislavom II. sva svoja uporišta i gradove, Lovro je zatražio od kralja da se njegova stvar riješi na Ugarskom saboru, što je kralj odbio. Kako nije imao izbora, morao se pokoriti, a svoj položaj pokušao je olakšati prebacivanjem krivnje na Berislavića. Odlukom Državnoga vijeća vraćena su mu 1496. dobra, uz uvjet da nakon njegove smrti, ne bude li imao muškoga nasljednika, pripadnu državi. Kao patron cistercitske opatije u Kutjevu postavljao je opata 1493. i 1509, a 1500. pisao je iz Iloka papi Aleksandru VI. i od njega tražio da kanonizira Ivana Kapistrana te sam dao novac za podmirenje troškova procesa. Lovro je od 1517. vjerojatno do 1523. obnašao dužnost kraljevskoga dvorskoga sudca. God. 1493. sklopio je nasljedni ugovor sa Stjepanom Zapoljom o uzajamnom nasljeđivanju obiteljskih imanja ako bi jedan od njih umro bez muških potomaka. Kada je umro bez muškoga nasljednika, cijelu njegovu baštinu tražio je vojvoda Ivan Zapolja. U Kraljevskom vijeću to su nastojali onemogućiti Zapoljini protivnici pozivajući se na zakon po kojem sva ostavština pripada kraljevskomu fisku, što je poslije potvrdio i najviši kraljevski sud. Kralj je, međutim, uzeo dva Lovrina grada u Ugarskoj, a ostala je imanja ostavio njegovoj udovici Magdaleni. Lovro se ženio dvaput; prvi put s Katarinom, kćeri Ivana Pongraca, i s njom imao sina koji je ubrzo preminuo, a drugi put s Magdalenom Bakoš (Bakovac, poslije se preudala za Ladislava Morea, koji je tako stekao hercegovu baštinu). Pokopan je u iločkoj franjevačkoj crkvi. Na nadgrobnoj je ploči natpis: HIC EST SEPVLTVS ILLVSTRIS D[OMI]N[V]S LAVRE[N]CIVS DVX DE WIILAK FILI[VS] OLIM SERENISSI[MI] D[OMI]NI NICOLAI REGIS BOZNE VNA CVM CO[N]SORTE SVA D[OMI]NA KATHERINA [… PONG]RACZ QVI OBIIT AN[N]O MCCCCC[XXIV] (Ovdje je pokopan znameniti gospodin herceg Lovro Iločki, sin pokojnoga presvijetloga bosanskoga kralja Nikole, zajedno sa svojom suprugom gospođom Katarinom Pongrac, koji je preminuo godine 1524). Njegovom je smrću izumrla obitelj Iločkih. Kao i njegov otac Nikola, svojim posjedima u Slavoniji i južnoj Ugarskoj ide u red najmoćnijih slavonsko-ugarskih velikaša kasnoga srednjega vijeka. Bio je jedna od ključnih figura u dinastičkim zapletima u Ugarskoj nakon smrti kralja Matije Korvina. Tek Lovrinim potpunim porazom u pol. 1490-ih učvrstila se u Ugarskoj vlast kralja Vladislava II.