KONJOVIĆ, Petar

KONJOVIĆ, Petar, skladatelj, dirigent i glazbeni pisac (Čurug kraj Žablja, 5. V. 1883 — Beograd, 1. X. 1970). U Somboru završio 1902. učiteljsku školu, u kojoj je dobio glazbenu izobrazbu u Dragutina Blažeka. Kompoziciju studirao 1904–06. u K. Steckera i K. Knittla na Konzervatoriju u Pragu. Do 1914. učitelj glazbe i zborovođa u Zemunu i Beogradu, 1918. i 1921. vodi Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu, 1921–26. ravnatelj je i dirigent Opere HNK u Zagrebu, intendant 1927–33. spojenih kazališta Osijeka i Novoga Sada te HNK u Zagrebu 1933–35. Od 1939. do umirovljenja 1950. profesor na Muzičkoj akademiji u Beogradu, 1947. utemeljitelj i do 1954. ravnatelj Muzikološkoga instituta SAN. Dopisni član Akademije znanosti i umjetnosti u Pragu od 1937, redoviti član SAN od 1946. — U Zagrebu je 1917. priređen njegov prvi skladateljski koncert (I. gudački kvartet, solo-popijevke) i u HNK praizvedena prva opera Vilin veo (inačica Ženidba Miloševa, 1922). Razvijao se pod utjecajima čeških i ruskih skladatelja (L. Janáček, M. P. Musorgski), pa je nakon romantičkih prvijenaca prešao na glazbenu dramu s realističnom, ekspresivnom deklamacijom i simfonijski razrađenim orkestrom (opera Koštana, praizvedba u Zagrebu 1931; Triptihon, plesovi iz Koštane, praizvedba u Zagrebu 1958). U solo-popijevkama na stihove hrvatskih (D. Domjanić, V. Vidrić, M. Nikolić, J. Benešić) i srpskih pjesnika, pa i vlastite, mjestimice postignuo impresionističke ugođaje (zbirka Lirika. Beograd 1948). Nadahnjujući se folklorom, vokalnu melodiku, a katkad i instrumentalne teme, oblikovao prema zvučnim fleksijama govora. Folklorna su mu obilježja izraženija u skladbama za zborne sastave, među kojima su osobito uspjeli ženski zborovi uz pratnju glasovira, poput suite Zagorski pejzaži na stihove Domjanića (zbirka Horovi. Beograd 1967). Skladao je više od 90 djela, među kojima su opere Knez od Zete (1926), Seljaci (1951) i Otadžbina (vlastiti libreto prema drami Smrt majke Jugovića I. Vojnovića, 1960), Simfonija u c-molu (1907), simfonijska poema Makar Čudra (1944), Jadranski capriccio za violinu i orkestar (1937), komorna djela (dva gudačka kvarteta, dvije suite za puhački kvintet) te crkvena glazba (zbirka Muzika duhovna. Zagreb 1938). Proučavajući narodnu baštinu, obradio je 100 južnoslavenskih narodnih pjesama u zbirci Moja zemlja, 1–5 (Beograd 1921–1956). U Hrvatskoj je predstavio nekoliko svojih najvrjednijih skladba, debitirao kao operni dirigent (G. Verdi, Otelo, zagrebačko HNK 1922) i redatelj (M. Krleža, Gospoda Glembajevi, osječki ansambl 1929). S Benešićem je napisao Projekat zakona o pozorištima (Kazališni list, 1928, 39). Kao ravnatelj Opere i intendant HNK proširio je i osuvremenio repertoar djelima francuskih, ruskih i čeških skladatelja te nizom praizvedba djela hrvatskih autora, među kojima su opere Hasanaginica (1924) L. Šafraneka Kavića, Dubrovački diptihon (1925) i Udovica Rošlinka (1934) A. Dobronića, Dorica pleše (1934) K. Odaka, baleti Sjene (1923) B. Širole, Licitarsko srce (1924) i Imbrek z nosom (1935) K. Baranovića. Preveo je 14 opernih libreta prema kojima su u hrvatskim kazalištima izvođene opere R. Wagnera (Lohengrin, Majstori pjevači, Walküra), C. Gounoda (Faust), C. Debussyja (Pelleas i Melisanda), Musorgskoga (Hovanščina, Soročinski sajam), C. Saint-Saënsa (Samson i Dalila), B. Smetane (Dvije udovice, Libuša, Poljubac), N. Rimskoga Korsakova (Carska nevjesta, Priča o nevidljivom gradu Kitežu). U hrvatskim periodicima Obzor (1917), Savremenik (1917–18), Hrvatska njiva (1918), Književni jug (1918), Riječ (1921, 1923), Knjiga. Muzika (1923), Teater (1923–24), Der Morgen (1925), Hrvatska pozornica (1925–26), Naša sloga (1929), Novo doba (1932), 15 dana (1933), Morgenblatt (1934), Jutarnji list (1935) i Večer (1935) pisao je glazbene i kazališne rasprave i kritike, dio kojih je objavio u knjizi Ličnosti (Zagreb 1919). Kasnije priloge tiskao u Knjizi o muzici (Novi Sad 1947) i Ogledima o muzici (Beograd 1965).