LAH, Milena

LAH, Milena, kiparica (Sveti Križ kraj Ajdovščine, 23. V. 1920 — Zagreb, 15. VI. 2003). U Zagrebu diplomirala 1949. kiparstvo na ALU (V. Radauš) i 1949–50. bila suradnica Radauševe Majstorske radionice. Potom djeluje kao samostalna umjetnica (1951. i 1955. na višemjesečnim studijskim putovanjima u Rimu, Firenci i Milanu, 1955. i u Parizu), a 1957–67 (s kraćim prekidima) kao profesorica likovnoga odgoja i povijesti umjetnosti u učiteljskoj školi u Zagrebu. Nadahnuta asirsko-babilonskim i etrurskim nasljeđem, megalitičkom i umjetnošću pretkolumbovske Amerike te narodnom predajom, izvodi statične i rustične figure (Bogumilski svećenik/Gorštak, 1952, bronca, Veli Jože, 1953, gips). Potom pod utjecajem umjetnosti stećaka i H. Moorea pojednostavnjuje, sažima i stilizira formu (Majka i dijete i Galiot na samrti, 1953–54, bronca) te ubrzo dolazi do apstraktnih oblika, kojih je jedan od pionira u hrvatskom kiparstvu. Oblikuje aktove i torza u kamenu i bronci te seriju portreta (Portret A. G., 1952), a do kraja 1950-ih približava se brancusijevski pročišćenoj formi (Stećak, 1956–57, brački kamen, Torzo, 1959, mramor). U pol. 1960-ih počinje se intenzivno baviti motivom ptica te stvara prepoznatljiv umjetnički izraz, posebno vidljiv u seriji Galebovi (1965–67, mramor), u kojoj sublimira svoja razvojna dostignuća: apstraktnu organsku formu glatke površine, ritmiziranu pravilnim izmjenama konveksnoga i konkavnoga. Poslije ga razvija u nizu apstraktnih skulptura u gipsu i bronci, asocijativnost kojih leži u antropomorfnim i zoomorfnim oblicima (Pegaz, 1966, Galebovi, 1967–69, Alkar, 1968). Istodobno, odmičući se od Mooreova utjecaja, izvodi brončanu skulpturu Padajući na školju (1965), izražena ritma i pokreta, te apstraktne oblike u kojima varira i multiplicira temeljni oblik diska (U čast Gospe od Laurane, 1968). God. 1967–73. oblikuje ciklus od 34 gipsane skulpture (Oblik iskustva poslije Ikarova pada), u kojima oblik diska stapa s glavama nalik dječjima; spajajući klasične i nestandardne materijale te umnažajući gotove elemente, stvorila je figure snažne sceničnosti i naglašena onirizma. U ciklusu Vrijeme našeg pamćenja u mramoru i bronci (1978) komponira brončane glave s mramornim postoljima, a pokrenutost masa iz prethodnoga ciklusa zamjenjuje dojmom pročišćenoga, skupocjenoga i simboličkoga. God. 1978–82. stvara ciklus skulptura manjih dimenzija (Ikarov krug) u kojem, posežući za novim materijalom, oblikuje kristalne glave, položene na mramor, te postiže intimne, metafizičke kompozicije. U ciklusu kamenih vertikala Mjesečevi stupovi ili Kozmički miljokazi (1983–88) kamen različitih boja i koso rezanih strana, uglačane površine, dinamizira plastičkim i grafičkim arabeskama. Tijekom 1990-ih bavi se keramikom, u kojoj izvodi oblike bogate dekorativnosti, a 1995. stvara u gipsu svoj amblematski rad Vrata za treće tisućljeće/2000. godina. Sudjelovala je na likovnim kolonijama (Rovinj, 1970. nagrada, 1971. nagrada; Primošten, 1979–85, 1993, 1998) i kiparskim simpozijima, prilikom kojih je izvela djela postavljena na otvorenom: Ležeći galijot (1963, drvo) i Stol mira (1991, kamen) u Kostanjevici na Krki, Galijot (1964, mramor) u Prilepu, Galijot (1967, kamen, I. nagrada) u Bihaću, Pokrenuti oblik (1968, kamen) u dolini Krastal kraj Villacha, Galebovi lete (1970, kamen) u Dubrovi kraj Labina, na Mediteranskom kiparskom simpoziju kojega je suutemeljiteljica, Njih dvoje (1971, kamen) u Sankt Margarethen im Burgenland, Tri galeba (1972, kamen) u Rovinju, Balota (1973, kamen) u kamenolomu Tivoli u Rimu, Krilo galebovo (1973, željezo) u Sisku, Galeb koji hoda (1975, kamen) u Bad Kreuznachu, Skulpturalna kompozicija (1975, granit) i Dva stupa (1975, mramor) u Perchtoldsdorfu kraj Beča, Tri galeba (1976, mramor) u Aranđelovcu, Sjedalica za kralja i kraljicu (1978, granit) u Saarbrückenu, Stol mira (1982, mramor, granit) u Kaiserslauternu, Naša stopa (1993, kamen) u Jakovlju. Autorica je i mnogobrojnih skulptura na otvorenom: Spomenik palim borcima u NOB (1952–53, kamen i bronca, Ajdovščina), Omladinsko kolo (1962, beton, Svilajnac), Putokazi (1969, reljefi, kamen i drvo, Turističko naselje Lanterna u Poreču), U spomen djeci žrtvama fašizma (1973, kamen i bronca, groblje Viktorovac, Sisak), Majka Božja Žalosna (1973, bronca, katedrala sv. Bonaventure, Banja Luka), Tri žene idu (1974, mramor, Pirot), Stepenice/Poezija prostora (1978–81, kamen, park Maksimir u Zagrebu), Stup svečanosti (1986, drvo, Grad mladih u Zagrebu), Let u prostor (1987, aluminij, Športsko-rekreacijski centar Šalata u Zagrebu), Porta poetica (1987, granit, Buddusò kraj Cagliarija), Ruka prijateljstva (1988, željezo, ugao Ul. kneza Branimira i Svetica u Zagrebu), Obitelj (1989–90, bronca, Trg J. J. Strossmayera u Jastrebarskom) i Kotač vremena (2000, beton, Savski nasip u Zagrebu). Nacrtala je više ciklusa u tušu (Istarska freska, 1960–75; Mladost Katarine Bernobić, 1968; Istarska žena, 1983–87) te slikala jakim koloritom kompozicije u ulju i temperi uglavnom s motivima ptica stiliziranih oblika, svedenih do simbola (Kretanje u prostoru, 1962). Izlagala samostalno u Zagrebu (1954, 1962, 1966–67, 1969, 1972–73, 1977–80, 1982, 1984–85, 1988–90, 1992, 1994–95, 1997–98, 1999. retrospektiva, 2000), Beogradu (1961, 1989), Poreču (1961, 1965. s M. Kičinom), Dubrovniku (1963–64), Beču (1968, 1970), Labinu (1970, 1971. s I. Kožarićem i A. Paradisom), Puli (1970), Pforzheimu (1973), Velikoj Gorici (1983), Opatiji (1985), Hvaru (1989), Ljubljani i Hannoveru (1990) te Kaštel-Lukšiću (1997), a skupno na izložbama ULUH/HDLU (od 1950), sa skupinom SAMI (S. M. Ćujić, Z. Gábor, Zagreb 1955), na izložbama Porečki annale (1962–63, 1968, 1970, 1991), Izložba portreta (Tuzla 1967, 1971), Zagrebački salon (1968–72, 1974–75, 1978. nagrada, 1979–82, 1984, 1986–90, 1992–93, 1995–96), Bijenale slikarstva, skulpture i grafike (Bolzano 1969), Hrvatsko kiparstvo od 1955. do 1977 (Zagreb 1977), Apstraktne tendencije u hrvatskoj likovnoj umjetnosti 1951–1961 (Zagreb 1981), Triennale hrvatskoga kiparstva (Zagreb 1982–91, 1997), Biennale Internazionale del bronzetto dantesco (Ravenna 1983, 1987), Bijenale male plastike (Ljubljana 1983), Memorijal Ive Kerdića (Osijek 1984, 1998), Svjetsko triennale male keramike (Zagreb 1984, 1990–97), Autoportret u hrvatskom kiparstvu od moderne do danas (Zagreb 1985), Pančevačka izložba jugoslavenske skulpture (1989, 1991), Tisuću godina hrvatske skulpture (Zagreb 1991), In signo terrae (Osijek 1993), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), 50 godina Likuma (Zagreb 1999), Branko Ružić i suvremenici (Slavonski Brod 1999, Zagreb 2000), Motiv konja i konjanika u hrvatskoj skulpturi XX. stoljeća (Klanjec 2001) te na izložbama zbirka Bauer (Zagreb 1989) i Lukin (Zagreb 1997). Posmrtno su joj djela izložena na izložbama Staklo u hrvatskom suvremenom kiparstvu (Zagreb 2004) i Trijenale hrvatskoga autoportreta (Samobor 2008) te na samostalnima u Labinu, Poreču i Puli (2008). Promišljajući skulpturu u prostoru, pisala u Vjesniku (1968, 1972) i Čovjeku i prostoru (1970, 1980) te u katalogu Zagrebačkoga salona (Zagreb 1990). Napisala je scenarij za TV emisiju Spomenici srednjovjekovne umjetnosti za školski program TV Zagreb (1963). Služeći se gotovo svim tehnikama i materijalima, stvorila je golem opus koji čistoćom elementarnih oblika, metaforom i asocijativnošću te snagom i energijom komunikacije u prostoru pripada najautentičnijima u nas. Dobitnica je 1991. nagrade HDLU i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1996. God. 2000. o njoj je B. Žižić snimio TV dokumentarni film.