MAŽURANIĆ, Ivan

traži dalje ...

MAŽURANIĆ, Ivan, pjesnik, pravnik i političar (Novi u Vinodolu, 11. VIII. 1814 — Zagreb, 4. VIII. 1890). Brat filologa Antuna. Nakon završene gimnazije u Rijeci 1833. upisao studij filozofije na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, a završio ga 1835. u Szombathelyu; potom 1837. završio studij prava u Zagrebu. Ondje do 1839. radio kao odvjetnički vježbenik te 1839–40. kao učitelj u gimnaziji. Nakon polaganja odvjetničkoga i ispita iz mjeničnoga prava u Karlovcu je 1840. otvorio odvjetničku pisarnicu, a u jesen 1841. zaposlio se u gradskom magistratu. Djelovao je u krugu liberalno orijentiranih mladih intelektualaca (M. Prica, D. Kušlan, I. I. Tkalac, A. Vakanović), a nakon neuspjele kandidature na izborima za Hrvatski sabor 1847. s Kušlanom radio na osnivanju liberalno usmjerene narodne stranke. U travnju 1848. objavio politički spis Hrvati Mađarom (Hervati Madjarom) na hrvatskom i mađarskom jeziku, u kojem je opširnije razradio postavke iznesene u Zahtijevanjima naroda te se, prema liberalnim načelima, pozvao na prirodno pravo naroda, mjesto na municipalnu pravnu podlogu hrvatske posebnosti na kojoj se dotad temeljio program hrvatskoga nacionalnoga pokreta. U spisu je jasno razložio razlikovanje Ugarske od Mađarske, što je hrvatskoj službenoj politici postalo središnjim argumentom u zahtjevu za ravnopravnošću naroda u Ugarskoj. Istodobno je, na poziv bana J. Jelačića, sudjelovao u radu novoosnovanoga Banskoga vijeća, a zatim postao i zastupnikom općina Cvetković i Draganić u Hrvatskom saboru, gdje se potvrdio kao priređivač gotovo svih spisa, prijedloga i predstavka vladaru. Svoje umijeće oblikovanja temeljnih državnopravnih pitanja posebno je iskazao na početku srpnja 1848. u Manifestu naroda hrvatsko-slavonskoga, u kojem je opisao hrvatsko-mađarske odnose te branio hrvatsko državno pravo pridodavši argumente povijesnoga prava prirodnopravnomu stajalištu, što će postati temeljem njegove politike. Takvo usmjerenje zamjetno je i u Političkim iskricama, koje je u obliku aforizama protiv središnje vlasti nepotpisane objavljivao u Slavenskom Jugu od prosinca 1848. do siječnja 1849. U Banskom je vijeću kao član više odbora izradio različite zakonske osnove, a nakon proglašenja Oktroiranoga ustava u ožujku 1849. bio je u izaslanstvu koje je u svibnju vladaru podnijelo predstavku hrvatskih staleža kojom se tražila potvrda zaključaka Hrvatskoga sabora iz 1848. Kao poznavatelj upravne i sudske tematike, ali i osoba od povjerenja, kako Jelačića tako i dvorskih krugova, imenovan je u srpnju 1849. stručnim savjetnikom vlade u Beču u radu na modernizaciji uprave u Hrvatskoj. Također je sudjelovao u radu povjerenstva za izradbu rječnika pravno-političke terminologije na slavenskim jezicima, a u ožujku 1850. supotpisao je tzv. Bečki književni dogovor. Na Jelačićevu preporuku imenovan je 1850. zamjenikom vrhovnoga tužitelja za Hrvatsku i vijećnikom Banskoga stola, a 1854. državnim nadodvjetnikom. Na tim je položajima, u skladu s postojećim zakonima, ali i okolnostima, nastojao zaštititi hrvatske interese i liberalne zakone nastale 1848; najpoznatiji su primjeri njegova djelovanja izbjegavanje pokretanja sudskoga postupka protiv urednika i izdavača listova Slavenski Jug i Südslavische Zeitung (1850), ali i podizanje optužnice po službenoj dužnosti protiv I. Filipovića i M. Bogovića zbog objavljivanja pjesme Domorodna utjeha (Neven, 1852), što mu je donijelo veliku nepopularnost. S obnovom ustavnosti 1860. postao je, uz J. J. Strossmayera, jednom od vodećih osoba Banske konferencije, za koju je sastavio sve glavne akte, od predstavke vladaru koja je formulirala osnovne elemente hrvatske državnopravne ideologije do osnove uređenja županija i gradova. Te je godine imenovan predsjednikom privremenoga Hrvatsko-slavonskoga dvorskoga dikasterija u Beču; razočaran odlukom Franje Josipa I. iz siječnja 1861. o priključenju Međimurja Ugarskoj, ponudio je ostavku, no zbog potpore hrvatske javnosti ubrzo ju je povukao. Tijekom zasjedanja Hrvatskoga sabora 1861. imao je dvojaku ulogu – kao zastupnik izradio je saborsku osnovu i predstavku vladaru o cjelovitosti hrvatskih zemalja, a kao predsjednik Dvorskoga dikasterija posredovao je odluke dvora te bio redaktor vladarova reskripta kojim se odobrilo sudjelovanje zastupnika Vojne krajine u radu Sabora. Zapamćen je i kao kreator koncepta znamenitoga saborskoga članka 42, koji je (s dodatkom I. Perkovca) prihvaćen kao službeno stajalište Trojedne Kraljevine o odnosima prema Ugarskoj i Austriji. Nakon raspuštanja Sabora imenovan je predsjednikom Hrvatske dvorske kancelarije u Beču (1862–65). U tom je razdoblju ostvarenje hrvatskih interesa, prije svega sjedinjenje Vojne krajine i Dalmacije s Banskom Hrvatskom te postizanje šire državnopravne autonomije, držao mogućim jedino uz pomoć Austrije. Takva je politička koncepcija – očuvanje Monarhije i uspostava realne unije s Austrijom – postala službenim programom 1863. osnovane Samostalne narodne stranke, u kojoj je okupio mnogobrojne javne osobe (J. Haulik, I. Kukuljević Sakcinski, Prica, N. Krestić). Zagovaranje državnopravne nagodbe s Austrijom prije nego što to učini Ugarska, ali i provođenje centralističke politike A. Schmerlinga – zabranama novina, raspuštanjem županijskih tijela i progonima nepodobnih osoba – dovelo je do teškoga poraza njegove stranke na izborima za Hrvatski sabor 1865, pa je potkraj godine podnio ostavku na dužnost kancelara te bio umirovljen. Mažuranićeva postignuća na mjestu kancelara – osnivanje Stola sedmorice (1862) kao vrhovnoga sudišta, čime je osigurana samostalnost hrvatskoga sudstva, očuvanje hrvatske autonomije te prevaga javne uporabe hrvatskoga jezika nad njemačkim – došla su do izražaja tek poslije. U politiku se opet aktivno uključio 1871. sudjelujući u pregovorima Narodne stranke i ugarske vlade, a 1872. izabran je za predsjednika kratkotrajnoga Hrvatskoga sabora te člana Kraljevinskoga odbora za reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe 1872–73. Uz potporu Narodne stranke u rujnu 1873. imenovan je banom te je do 1880. proveo mnogobrojne reforme u području uprave, sudstva i školstva utemeljene na liberalnim načelima. U tom je razdoblju uvedena odgovornost bana i vlade Saboru, dioba izvršne i sudske vlasti te neovisnost sudaca, sloboda tiska i pravo na javno okupljanje, izmijenjen je izborni postupak, modernizirano pučko školstvo, osnovano moderno Zagrebačko sveučilište. Ipak, njegovi kritičari, iz oporbe i iz redova Narodne stranke, držali su da previše popušta mađarskoj strani i ne ostvaruje interese Narodne stranke. Sve oštrije kritike javnosti zbog neodlučnosti i oportunizma te sukobi sa Zemaljskom vladom zbog pomaganja bosansko-hercegovačkoga ustanka, kao i nezadovoljstvo zbog neriješenoga pitanja sjedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom te zbog ukidanja vjerskih škola doveli su 1880. do njegova odstupanja s banske dužnosti. U javnosti se potom isticao samo povremeno; 1883. reagirao je prilikom postavljanja nezakonitih dvojezičnih ploča, 1885. kritizirao otpremanje komorskih spisa u Budimpeštu, a 1886–87. bio je zastupnik kotara Novi u Hrvatskom saboru. — Svojim djelovanjem Mažuranić je odlučno utjecao na ukupni politički, društveni, upravni i gospodarski razvoj Hrvatske. Dok su u Beču i Budimpešti držali da je radikalan, u domovini su mu zamjerali oportunizam i nedovoljnu energičnost; za crkvene je krugove bio odveć liberalan, a za pravaše i ostalu oporbu popustljiv i konzervativan. Unatoč povremenim neuspjesima i sukobima s ugarskom vladom, svojim je političkim idejama i djelovanjem imao bitnu ulogu u procesu izgradnje državnosti u formativnom razdoblju moderne hrvatske povijesti, a političke, socijalne i kulturne reforme »bana pučanina« bile su presudne za modernizaciju Hrvatske. — Iako je kao gimnazijalac napisao nekoliko pjesama, njegov literarni rad datira iz 1835–48, nakon čega je s književnošću povezan uglavnom kao predsjednik Matice ilirske (1858–72). Od kačićevsko-deseteračke Pisme od Vinodolca školana, poznatije po početnom stihu Vinodolski dolče, da si zdravo (1830), ili prve u tisku objavljene pjesme Primorac Danici (1835), njegova će poezija sve više odražavati vlastitu pjesničku osobnost, nadograđenu, uz narodne, i na formalno-stilske te sadržajne odlike klasične književnosti (prigodnice na hrvatskom, mađarskom i latinskom jeziku), moderne europske (talijanske, engleske) i osobito dubrovačke književnosti (Danica Ilirom, danku i vladatelju, 1837). Većinu pjesama tako karakteriziraju jezgrovito izrečene misli i slike, spoj umjetničkoga izraza i narodnoga izričaja, koji se ipak, do dopune Osmana I. Gundulića (1844) te spjeva Smrt Smail-age Čengića (1846), samo ponegdje ostvario u svojoj poetskoj punini (Vjekovi Ilirije, 1838; Javor, 1839–40). Stvarajući u doba snažnih nacionalnih tendencija, tematski je s osobnih čuvstava prešao na angažirano pjesništvo, postavši zapravo »pjesničkim ideologom ilirizma« (A. Barac, 1945). Od 1844. Gundulićev se Osman izdaje s njegovom dopunom (14. i 15. pjevanje), koju je načinio za Maticu ilirsku. Uspjelost stihova potvrdili su čak i njegovi politički protivnici, kojima se dopuna dopala »za neiskazati« (A. Starčević). Ovladavši izvornim stilom i izričajem (s bratom Antunom sastavio iscrpan rječnik epa), stvorio je pjevanja koja snažno odražavaju autorsku individualnost, pa je novija književna povijest (J. Vončina) opovrgnula dotadašnja uvjerenja da se u dopuni služio isključivo Gundulićevim leksikom, dokazujući da ga je prilagođivao svojemu dobu i potrebama, donijevši i mnoge morfološke i sintaktičke inovacije. Godinu poslije završio je svoje remek-djelo, koje je pod naslovom Smert Čengić-age objavio 1846. u almanahu Iskra, a u prvom knjižnom izdanju 1857. kao Smrt Smail-age Čengića. Spjev, ili romantična pjesan (P. Pavličić), ima 1134 stiha u pet nejednakih pjevanja: Agovanje, Noćnik (rkp. naslov Novica, NSK, R 4092), Četa, Harač i Kob, u kojima kroz crnogorsko-turski sukob iz 1840. sa svojih etičkih i moralnih stajališta progovara o kršćansko-turskim sukobima te, na tragu romantičarske poetike i herderovske filozofije povijesti, o slobodi i propasti svake tiranije; novija tumačenja spjeva u narodu kao kolektivnomu junaku, ali i u cjelini Mažuranićeva opusa, vide i isticanje moderne ideološke koncepcije društva, ponajprije filozofsko-pravne koncepcije pravednosti, tj. prirodnoga prava (D. Fališevac, 2003). Napisan je u duhu narodne pjesme, izmjenama osmerca i deseterca (Noćnik i Kob isključivo deseterac), ritmom govornoga jezika, u koji su skladno uklopljene sentencioznost, mnogobrojne stilske figure i bogata frazeologija nasljedovana iz Gundulićeva te, posredno, baroknoga pjesništva T. Tassa, koja u jeziku i danas živi u obliku aforizama (»Od sto glasa glasa čuti nije«) ili izdvojenih frazema (»mrijet mu se neće«, »svijeta puci ostali«). Davno odbačena nagađanja da je P. II. Petrović Njegoš autor spjeva pojavljuju se i danas, pisana onkraj znanstveno-kritičkih uzusa. Sažetost i jasnoća odlike su i njegovih proznih sastavaka, koji uglavnom ne pripadaju književnosti u užem smislu riječi (misli, prikazi, kritike, politički i jezikoslovni spisi), a kad su i pripadali (basna Slavulj i kukavica), bile su to intimne refleksije o temama koje su ga zaokupljale i kao političara (narod, nacija, jezik). Najpoznatija njegova proza, brošura Hrvati Mađarom, pripada žanru političke književnosti, odn. refleksivnoj i nacionalno-filozofskoj esejistici; pisana biblijskim stilom (po uzoru na A. Mickiewicza) i bogata citatima, kanonski je primjer moderne hrvatske proze te bitan prinos razvoju jezičnoga književnoga izraza. No Mažuranić jezik nije držao samo estetskim dijelom književnoga stvaralaštava nego i bitnom odrednicom opstojnosti naroda, te je, čakavac rođenjem, prihvatio štokavštinu i obnovu jezika Lj. Gaja. S J. Užarevićem sastavio je Němačko-ilirski slovar (1842), s njemačkom slovnicom preuzetom iz francusko-njemačkoga rječnika G. A. L. Henschela (1840), koji je, ponajprije u cjelovitijem prikazu modernoga jezika, širenju značenjskih polja postojećega leksika te stvaranju stručnoga nazivlja, velik korak u dotadašnjoj leksikografskoj praksi. Poznavao je klasične i više europskih jezika; s latinskoga je preveo Horacijevu odu Melpomena, s poljskoga dijelove Mickiewiczevih Knjiga poljskoga naroda i poljskoga hodočašća, a s talijanskoga odu Peti svibnja A. Manzonija, početak Ovidijeve heroide Leandro Heroni, početak Tassova Oslobođenoga Jeruzalema te priču o Nastagiu degli Onestiju iz Decamerona G. Boccaccia; književnopovijesne je vrijednosti i nedovršeni prijevod romana Milienco e Dobrilla suvremenika M. Kažotića (NSK, R 5864; u suradnji s bratom Antunom). Književne, filološke i pravno-političke tekstove objavljivao je u periodicima Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka (Danica ilirska, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska; 1835–38, 1840–42, 1845, 1847), Der Pilger (1844), Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske (1845; Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske, 1848–49; Narodne novine, 1851, 1860–61, 1863, 1865, 1873–74, 1877, 1879–80), Südslavische Zeitung (1851), Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (1854, 1857, 1869), Neven (1855), Pozor (1860–61, 1885; Obzor, 1879), Wiener Abendpost (1865; hrvatski tekst: Glasonoša /Beč/), Školski prijatelj (1876), a katkad i samostalno u privatnim tiskarama, osobito Gajevoj. Svojim se djelima, iako nastalima u početcima preporodne literature te u ozračju jezično-pravopisne reforme, svrstao u sam vrh hrvatske književnosti. Uvršten je u mnogobrojne izbore kao što su Hrvatska antologija (1892), Ilirska antologija (1934), Antologija hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja XIX stoljeća (1960), Antologija hrvatske poezije od XIV stoljeća do naših dana (1966), Antologija hrvatske poezije od A. Kačića Miošića do A. G. Matoša (1981), Žubor riječi (1992), Kip domovine (1996), Glasoviti govori (1999), Dunav u hrvatskom pjesništvu od srednjovjekovlja do danas (2005), Antologija hrvatskoga pjesništva (2007), 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti (2009), sve tiskano u Zagrebu, Antologija hrvatske književnosti (Budimpešta 2006), Krist u hrvatskom pjesništvu (Split 2007), Svit se konča (Poljica 2007). Njegova Smrt Smail-age Čengića u više je od 40 izdanja prevedena na mnoge svjetske jezike, što ga čini jednim od najprevođenijih autora hrvatske književnosti. Bavio se i matematikom te astronomijom (NSK, R 5841). Potpisivao se i pseudonimima te šiframa, češće kao Budimir M**, I. M., te M.......ć. — Mažuranićev život i djelovanje nadahnuće su različitim umjetničkim ostvarenjima: za života pjesme su mu posvetili Gaj, I. Trnski, F. Livadić, nadgrobnice J. Hranilović, R. Katalinić Jeretov i H. Badalić, pozitivno ga je portretirao I. Supek u drami Biskup i ban (Republika, 1995), a negativno M. Krleža u Baladama Petrice Kerempuha. Smrt Smail-age Čengića predložak je za dramu Poturica Kukuljevića Sakcinskoga (1867; s posvetnom pjesmom Mažuraniću), travestiju A. Kovačića (Sušak 1880), dijelom i V. Korajca (Pozor, 1866, 41), scensku adaptaciju M. Ogrizovića (1919) i glazbenu rugalicu J. Gotovca (1939), a ilustrirali su ga J. Kljaković, Lj. Babić, B. Dogan, Ž. Haramija i dr. Njegova poprsja izradili su I. Rendić (oko 1888, Rijeka, vila Ružić), R. Valdec (1911, Zagreb, Trg N. Šubića Zrinskoga), V. Matković (1954, Novi Vinodolski, Park Ivana Mažuranića, 2010. novi odljev; 2011. replika u Cetinju), K. Kovačić (1998, Zagreb, predvorje Velike vijećnice Hrvatskoga sabora), a portrete M. Canzio, T. da Rin i F. Beda (1873, Zagreb, Pravni fakultet), B. Jakac i V. Ružić (1935, vila Ružić) te V. Potočnjak (1952, Novi Vinodolski, Narodni muzej i galerija). Lik mu se također nalazi na slikama V. Bukovca Hrvatski narodni preporod (1896, zastor zagrebačkoga HNK) i Razvitak hrvatske kulture (1913, HDA), na poštanskim markama SFRJ (1965), Crne Gore (2010) i RH (2014, serija Znameniti Hrvati) te na novčanici RH od 100 kuna (1993, dizajn M. Šutej). O njem su snimljeni dokumentarni filmovi Ivan Mažuranić – pjesnik i političar (J. Marušić i V. Gotovac, 1964) i Čovjek od kamena (B. Modrić i G. Ježić, 2005) te održani znanstveni skupovi u Zagrebu 1965. i 2014, Zagrebu i Novom Vinodolskom 1990, Cetinju 2009. te Novom Vinodolskom 2015. Ostavština mu se većim dijelom čuva u Zagrebu (NSK, Arhiv HAZU) i Rijeci (Spomenička knjižnica i zbirka Mažuranić–Brlić–Ružić u vili Ružić).

DJELA: Deutſch-iliriſches Wörterbuch. Nĕmačko-ilirski slovar (suautor J. Užarević). Agram 1842. — Hervati Madjarom. Odgovor na proglase njihove od ožujka mieseca i travnja 1848. Karlovac 1848, 1994 (pretisak). — Smrt Smail-age Čengića. Zagreb 1857 (više od 140 izd. do 2014). — Pjesme. Zagreb 1895, Sušak 1924². — Djela. Zagreb 1958, 67–149. — Smrt Smail-age Čengića. Stihovi. Proza. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 32. Zagreb 1965, 7–171. — Sabrana djela, 1–4. Zagreb 1979. — Izabrani politički spisi. Zagreb 1999. — Gnijezdo vrh timora. Zagreb 2008.

 

LIT.: A. Starčević: Nekolike uspomene. Zagreb 1870, 4–7. — H. Badalić: Kako je Gundulićeva Osmana popunio Sorkočević, a kako Mažuranić? Velebit (Beč), 1874, str. 235–246. — F. Marković: O »Čengijić-agi« Ivana Mažuranića. Vienac, 7(1875) 50, str. 821–822; 51, str. 835–836; 52, str. 849–853. — A. Šenoa (A. Š.): Novica Cerović. Ibid., 10(1878) 7, str. 107–111. — F. Marković: Čiji je Čengić-aga? Ibid., 24(1892) 44, str. 697. — T. Smičiklas i F. Marković: Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Zagreb 1892, 96–137. — M. Šrepel (M. Š.): Improvizacija Ivana Mažuranića. Vienac, 24(1892) 2, str. 26–27. — V. Gudel: Ima i prije Mažuranićeve pjesni štampana narodna pjesma o Smail-agi Čengijiću. Ibid., 27(1895) 22, str. 342–344. — M. Polić: Parlamentarna povjest kraljevinâ Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1860–1880, 1. Zagreb 1899, str. 3–5, 12, 52–53, 110–111, 134–137, 140–142, 175–176, 210, 268–269; 2. 1900, str. III–V, 167–169, 173, 194–196, 205, 210, 212, 214–218, 230–232, 234–236, 238–239, 241–243, 247–258. — R. Bujas: Tumačenje nekih mjesta u »Smrti Smail-age Čengića«. Vienac, 34(1902) 33, str. 526–527. — K. Kovačić (S.): Travestija Mažuranićevog eposa. Savremenik, 7(1912) 2, str. 136. — Đ. Grubor: Smrt Smail-age Čengića. Nastavni vjesnik, 26(1917–18) 9, str. 553–563. — J. Pasarić: Preradović i Mažuranić o promjeni pravopisa god. 1851. Savremenik, 13(1918) str. 201–202. — D. Prohaska (Dr. D. P.): Milan Ogrizović, Smrt Smailage Čengića. Jugoslavenska njiva, 3(1919) 51, str. 819–820. — V. Lunaček: O Mažuranićevom »Čengić-agi«. Kritika, 3(1922) 10/12, str. 453–468. — S. Banović (S. B.): Netemeljitost nekih prigovora Rusa P. A. Lavrova Mažuranićevu eposu »Smrt Smail-age Čengijića«. Nastavni vjesnik, 36(1927–28) str. 52–61. — F. Mažuranić: Kod strica Ivana. Mladost, 6(1927–28) 10, str. 217. — F. Šišić: Korespondencija Rački–Strossmayer, 1–4. Zagreb 1928–1931. — M. Ujević: Ivan Mažuranić (1814–1890). Mladost, 7(1928–29) 6, str. 161–163. — A. Barac: Kaćanski prema Mažuraniću. Riječ, 25(1929) 42, str. 28–30. — R. Horvat: Ban Ivan Mažuranić. Hrvatsko kolo, 11(1930) str. 41–84. — M. Nehajev: O Ivanu Mažuraniću, kancelaru i banu. Hrvatska revija, 3(1930) 10, str. 525–536; 12, 637–651. — V. Nazor: O hrvatskom jedanaestercu (1838–1900). Rad JAZU, 1935, 252, str. 73–80. — V. Dukat: Rječnik Mažuranića i Užarevića. Ibid., 1937, 257, str. 83–132. — Lj. Jonke: Mažuranićev ep i narodne pjesme koje pjevaju o smrti Smail-aginoj. Ibid., 1938, 264, str. 97–122. — A. Barac: O rukopisu Smrti Smail-age Čengijića. Hrvatska revija, 13(1940) 8, str. 393–404. — Isti: Žena i ljubav u poeziji Ivana Mažuranića. Napredak (kalendar), 31(1941) str. 47–54. — D. Ćepulić: Mažuranići u hrvatskoj književnosti. Zagreb, 11(1943) 10/12, str. 368–369. — A. Barac: Mažuranić. Zagreb 1945. — Isti: Mažuranić prema Puškinu. Slavistična revija (Ljubljana), 3(1950) 1/2, str. 35–38. — F. Marković: »Smrt Smail-age Čengijića«. U: Hrvatska književna kritika, 1. Zagreb 1950, 229–260. — I. Brlić: O braći Mažuranićima, Matiji i Ivanu. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1953, 24, str. 109–214. — V. Pavletić: Postanak »Smrti Smail-age Čengijića«. Polet, 3(1955) 4, str. 226–233. — B. Gavella: Pjesnička građa Mažuranićeva Smail-age. Književnik, 3(1961) 24, str. 644–652. — I. Frangeš: Mažuranićev spis »Hrvati Mađarom«. Forum, 2(1963) 1, str. 72–91. — J. Horvat: Povijest jednog prijateljstva. Pisma Imbre Tkalca Ivanu Mažuraniću. Riječka revija, 12(1963) 10, str. 790–799. — M. Živančević: Ka autorstvu »Političkih iskrica« god. 1848/49. Historijski zbornik, 16(1963) 1/4, str. 367–369. — S. Dvoržak: Postanak epa »Smrt Smail-age Čengića«. Riječka revija, 13(1964) 11, str. 828–841. — I. Frangeš: Mažuranićeva umjetnost. Forum, 3(1964) 7/8, str. 75–95. — V. Bazala: Preteče, osnutak i razvoj Sveučilišta u Zagrebu do 1918. godine. Zbornik za historiju školstva i prosvjete, 1965, 2, str. 51–81. — I. Brlić: Porijeklo i životni prostor roda Mažuranića. Republika, 21(1965) 2/3, str. 77–81. — T. Čubelić: Zakonitosti usmenog narodnog stvaralaštva u poetskom izrazu Ivana Mažuranića i Petra Petrovića Njegoša. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 7(1965) str. 71–84. — Kolo, 3(1965) 9/10 (tematski broj). — R. Bogišić: O hrvatskim starim pjesnicima. Zagreb 1968. — V. Ciliga: O političkoj opoziciji u vrijeme banovanja Ivana Mažuranića. Historijski zbornik, 21–22(1968–69) 1/4, str. 145–169. — J. Šidak i dr.: Povijest hrvatskog naroda g. 1860–1914. Zagreb 1968. — I. Frangeš: Mažuranićeva »Starodavna lipa«. Slavistična revija, 17(1969) 2, str. 75–83. — I. J. Brlić: Vjerska izgrađenost Ivana Mažuranića. Marulić, 3(1970) 4, str. 1–21. — I. Slamnig: Ivan Mažuranić i dubrovačko jezično i književno nasljeđe. Dubrovnik, 13(1970) 1, str. 5–11. — M. Grčić: Eksperiment Ivana Mažuranića. Forum, 10(1971) 4/5, str. 636–643. — I. Frangeš: Klasično i romantično u Smrti Smail-age Čengića. VII međunarodni kongres slavista – Warszawa. Prilozi. Zagreb 1973, 71–81. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća. Zagreb 1973. — M. Živančević: »Danica ilirska« i njeni anonimni suradnici. Croatica, 4(1973) 5, str. 83–84. — V. Ciliga: O političkim koncepcijama i djelatnosti Samostalne narodne stranke 1863–1865. Časopis za suvremenu povijest, 7(1975) 2, str. 37–60. — M. Despot: Industrija građanske Hrvatske za banovanja Ivana Mažuranića 1873–1880. Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, 2(1975) str. 97–116. — M. Živančević: Ilirizam. U: Povijest hrvatske književnosti, 4. Zagreb 1975. — J. P. Krokar: Liberal Reform in Croatia, 1872–1875. The Beginnings of Modern Croatia under Ban Ivan Mažuranić (disertacija). Indiana University, Bloomington, 1980. — W. Kessler: Krokar, James P., Liberal Reform in Croatia 1872–75. Südost-Forschungen (München), 43(1984) str. 456–458. — J. Vončina: Ilirizam i Gundulićev Osman. Umjetnost riječi, 29(1985) 1, str. 49–76; 2, str. 159–184. — I. Frangeš: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb—Ljubljana 1987. — A. Szabo: Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860–1873, 1–2. Zagreb 1987–88. — M. Živančević: Ivan Mažuranić. Novi Sad—Zagreb 1988. — P. Korunić: Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835–1875. Zagreb 1989. — D. Fališevac: Frangešov Mažuranić. Croatica, 21(1990) 33, str. 19–23. — I. Frangeš: Mažuranić danas. Dubrovnik, 1(1990) 1/2, str. 23–36. — A. Kadić: Povijesna pozadina i etičko značenje svećenikova govora u Mažuranićevoj »Četi«. Marulić, 23(1990) 2, str. 205–213. — T. Kren: Ivan Mažuranić, pjesnik, političar i zaljubljenik u zvijezde. Čovjek i svemir, 33(1990–91) 2, str. 8–9. — M. Tomasović: Recepcija Torquata Tassa u Ivana Mažuranića i drugih hrvatskih romantika. Dubrovnik, 1(1990) 1/2, str. 58–68. — Ivan Mažuranić – ban pučanin (katalog izložbe). Zagreb 1990. — N. Batušić: Ivan Mažuranić i kazalište. Republika, 47(1991) 7/8, str. 162–175. — J. Magnuszewski: Od Nabuchodonozora do Smail-agi Czengicia. Most, 1991, 1/2, str. 198–223. — M. Moguš: O leksikografskoj obradi Mažuranićeva spjeva »Smrt Smail-age Čengića«. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 26(1991) str. 1–13. — P. Pavličić: Kojoj književnoj vrsti pripada Smrt Smail-age Čengića? Umjetnost riječi, 35(1991) 3, str. 187–201. — D. Babić: Ivan Mažuranić i novljanske narodne pjesme. Zbornik Pedagoškog fakulteta u Rijeci, 12(1992) str. 7–20. — M. Gross i A. Szabo: Prema hrvatskome građanskom društvu. Zagreb 1992. — C. Jelavich: Južnoslavenski nacionalizmi. Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914. Zagreb 1992. — A. Menac: Frazeologija Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića. Forum, 31(1992) 1/2, str. 261–269. — H. Sirotković: Uloga vinodolske obitelji Mažuranić u pravnoj, te političkoj i kulturnoj povijesti hrvatskog naroda. Rad HAZU, 1993, 465, str. 151–170. — V. Brešić: Novija hrvatska književnost. Zagreb 1994. — I. Horvatić: Mažuranićev zakon o školstvu i razvoj športa u Hrvatskoj. Povijest športa, 25(1994) 101, str. 22–26. — T. Markus: Ivan Mažuranić, Hervati Madjarom. Časopis za suvremenu povijest, 26(1994) 3, str. 541–542. — M. Kolar-Dimitrijević: Kako su narodnjaci pobijedili na izborima 1871? (Nepoznata brošura Ivana Mažuranića?). Povijesni prilozi, 14(1995) str. 163–207. — T. Markus: Četiri pisma Franje Račkoga Ivanu Mažuraniću 1863–1874. godine. Časopis za suvremenu povijest, 27(1995) 2, str. 347–359. — I. Vidan: Engleski intertekst hrvatske književnosti. Zagreb 1995. — M. Mišković: »Pjesan o srdžbi, stradanju, (ne)junaštvu i domoljublju«.Dometi, 6(1996) 1/6, str. 7–22. — I. Pederin: Politička djelatnost Ivana Mažuranića 1860-ih godina u Beču. Hrvatska obzorja, 4(1996) 3, str. 605–612. — D. Jelčić: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb 1997. — M. Šicel: Hrvatski književni obzori. Rijeka 1997. — D. Dukić: Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici. Zagreb 1998, 136–156. — T. Markus: Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća 1848–1850. Zagreb 1998. — Z. Kravar: Stih i kontekst. Split 1999. — S. Lukač: Tko je prevoditelj spisa »A’ Horvátok a’ Magyaroknak«. Jezikoslovlje, 2(1999) 2/3, str. 127–146. — D. Pavličević: Ivan Mažuranić – život, politički pogledi, državnička djelatnost. U: I. Mažuranić, Izabrani politički spisi. Zagreb 1999, 9–56. — D. Čepulo: Ivan Mažuranić (1814–1890). U: Liberalna misao u Hrvatskoj. Zagreb 2000, 49–68. — I. Perić: Hrvatski državni sabor, 1–2. Zagreb 2000. — Hrvatski državni sabor 1848, 1–2, 4. Zagreb 2001–2008. — D. Župan: Utjecaji Mažuranićeve reforme školstva na pučko školstvo u Slavoniji (1875–1885). Scrinia Slavonica, 2(2002) str. 277–292. — D. Čepulo: Prava građana i moderne institucije. Europska i hrvatska pravna tradicija. Zagreb 2003. — D. Fališevac: Kaliopin vrt II. Split 2003. — M. Moguš: O imenima u Mažuranićevoj pjesmi Smrt Smail-age Čengića. Folia onomastica Croatica, 2003–04, 12/13, str. 387–396. — S. P. Novak: Povijest hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas. Zagreb 2003. — T. Cipek i J. Vrandečić: Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj. Zagreb 2004. — M. Gross: Vijek i djelovanje Franje Račkoga. Zagreb 2004. — M. Šicel: Povijest hrvatske književnosti XIX. stoljeća, 1. Zagreb 2004. — B. Modrić i G. Ježić: Ivan Mažuranić – čovjek od kamena. Scenarij igrano-dokumentarnog filma. Rijeka, 10(2005) 1, str. 59–79. — Lj. Butković: Život i književni rad Ivana Mažuranića. Vinodolski zbornik, 11(2006) str. 236–240. — T. Cipek i S. Matković: Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842–1914. Zagreb 2006. — V. Švoger: Zagrebačko liberalno novinstvo 1848–1852. i stvaranje moderne Hrvatske. Zagreb 2007. — T. Kren: Astronomska, mitološka i biblijska raščlamba Mažuranićeva epa. Gazophylacium, 15(2010) 3/4, str. 73–87. — N. Stančić: Godina 1848. u Hrvatskoj. Zagreb 2010, 87–88, 92–93, 95, 97, 99–104, 106, 109, 111. — Ivan Mažuranić (1814–1890) i Crna Gora (zbornik). Cetinje—Osijek 2011. — L. Dobrica: Vjerni unuci slavnih pradjedova. 150. obljetnica Sabora 1861 (katalog izložbe). Zagreb 2011. — D. Čepulo: Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu od srednjeg vijeka do suvremenog doba. Zagreb 2012. — Blago Ivana Mažuranića (katalog izložbe). Zagreb 2014. — D. Fališevac: Život i djelo Ivana Mažuranića. Kolo, 24(2014) 3, str. 165–185. — Mažuranićev zbornik. Zagreb 2015.
 
Iva Mandušić i Ankica Šunjić (2015)

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

MAŽURANIĆ, Ivan. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 4.11.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11878>.