STARČEVIĆ, Ante

traži dalje ...

STARČEVIĆ, Ante (Antun), političar i publicist (Veliki Žitnik kraj Gospića, 23. V. 1823 — Zagreb, 28. II. 1896). Nećak gramatičara i vjerskoga pisca Šime. Isprva se školovao u Klancu, u strica u Karlobagu, te u Smiljanu. U Zagrebu polazio gimnaziju 1839–43, odn. studij filozofije na Kraljevskoj akademiji znanosti do 1845. Iz senjskoga je sjemeništa te godine, uz preporuku M. Ožegovića, upućen na studij bogoslovlja u Pešti, odakle se, stekavši na Sveučilištu doktorat iz filozofije 1846, zbog izbijanja revolucije 1848. vratio u Senj. Odustavši od svećeništva, neuspjelo se natjecao za mjesto nastavnika na zagrebačkoj Akademiji i u liceju u Beogradu, a od poč. 1850-ih radio kao perovođa u odvjetničkoj pisarnici L. Šrama u Zagrebu. Prihvativši preporodne ideje, pisao je romantičarske pjesme (Bačka vila, Novi Sad 1845; Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 1845; Zora dalmatinska, 1846), a s vremenom je, uza zaokret prema realizmu, razvio znatnu djelatnost kao prozaik, esejist, feljtonist, kritičar, dramski pisac i prevoditelj te pisac političkih osvrta i jezikoslovnih ogleda. U prvom proznom radu, dokumentarno-literarnome Něšto o pirnih običajih u Lici (Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 1845, 35–37), najavio je prepoznatljiv jezik i stil, novelom Prizor iz života (Neven, 1853, 44–45) svrstao se među rane hrvatske noveliste, a jedina mu se sačuvana drama, Selski prorok (tiskano 1923; izvela Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca u Zagrebu 1936), drži pretečom hrvatskoga pučkoga igrokaza. U Narodnim novinama (1851–52, 1855, 1858) pisao je feljtone i književne kritike, kudeći osobito Kolo i urednika mu A. T. Brlića zbog nepoznavanja hrvatskoga jezika i povijesti; baveći se jezikom, ondje (1851, 281) objavio poziv na pretplatu na svoju nedovršenu gramatiku. Na tvrdnje u Srbskom dnevniku (Novi Sad 1852, 12, 21–22) i Srbskim novinama (Beograd 1852, 92) kojima su se dovodili u pitanje hrvatsko ime i jezik odgovorio je polemički (Narodne novine, 1852, 189, 221), člancima u kojima je pobijao gledišta V. S. Karadžića, srpskomu imenu nijekao etničko obilježje, a jeziku ime, odbacivao tzv. Književni dogovor u Beču i, pišući ekavicom, predlagao etimološki pravopis. Prvi je, na prijedlog Lj. Gaja, objavio transkribirani tekst Istarskoga razvoda s uvodom o diplomatičkoj uporabi hrvatskoga jezika u prošlosti (Arkiv za pověstnicu jugoslavensku, 1852, 2; pretisak u: Lički jezikoslovni trolist. Zagreb 2017). S grčkoga je prevodio Anakreonta (Anakreonove začinke. Neven, 1853, 44–47, 51) i Apijana (Rimska Iliria. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1863, 7). U Matici ilirskoj djelovao je 1852–55. kao odbornik, tajnik, suradnik Nevena (feljtoni u rubrici Tobolac) i njegov urednik 1853, a kraće je bio i član Društva za jugoslavensku povjestnicu i starine. Uredio 1858. Hrvatski kalendar i u njem, idealizirajući muslimansko plemstvo u BiH, afirmativno pisao o islamu i Osmanskom Carstvu. Političke nazore sustavno je počeo izlagati za neoapsolutizma. Iako je u mladosti veličao J. Jelačića (pjesma Odziv od Velebita. Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 1848, 20) i, prema vlastitom navodu, bio »vatreni ilirac«, u 1850-ima postupno se ogradio od pripadnika ilirskoga pokreta, misleći da pogoduju tuđinskim interesima. I njegov odnos prema vladajućoj dinastiji prošao je tijek od prihvaćanja do postupnoga distanciranja. Odbacivši južnoslavenske i slavenske koncepcije, posvetio se isticanju hrvatskoga identiteta, odn. izgradnji moderne nacionalne ideje na temeljima državnoga prava i povijesti. Premda je pritom ostao bez šire potpore – Gaj se javno ogradio od njegova pisanja, a većina negdašnjih iliraca zagovarala je tijesnu suradnju Hrvata i Srba radi stvaranja zajedničkoga kulturnoga prostora – ustrajavao je na oblikovanju i širenju hrvatske nacionalne misli. Time se, donekle usporivši širenje ideje jezičnoga integralizma, sukobio s onima koji su u ime »narodnoga jedinstva« nastavili suradnju s Karadžićem (»vukovci«). Nakon sloma neoapsolutizma, za traženja novih državnopravnih rješenja, u Pozoru je 1860 (suradnik do 1862) objavio članke u kojima je analizirao opće političke pojmove, europsku političku scenu i riječko pitanje. S obnovom ustavnosti na poč. 1861. izabran za velikoga bilježnika Riječke županije, na tom se položaju istaknuo predstavkama u kojima je, među ostalim, zapravo donio programske smjernice buduće stranke. Baveći se položajem Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji, u njima je isticao hrvatsku samosvojnost i težnju za uspostavom uzajamnosti između legitimno izabrana vladara i naroda. Odbacivši prijedloge o realnoj uniji s Ugarskom, sporazume s Austrijom i oslonac na sveslavensku suradnju, zauzeo se za obnovu cjelovitosti Hrvatske na temelju povijesnih ugovora (»zemlja medju Dračem, Sočom, Rabicom i Dunajem«), odn., prema njegovu shvaćanju, za državu u povijesnim granicama – za neke njegove protivnike, a i sljedbenike, zapravo velikohrvatsku koncepciju. Na izborima za Hrvatski sabor 1861. izabran za zastupnika hreljinsko-grobničkoga kotara – uza stanku u 1870-ima – do kraja života bio je zastupnik trećega izbornoga kotara Zagreba (1865), Krapinskih Toplica (1871), Kraljevice (1878), Bakra (1881, 1884), Čabra (1887) i Delnica (1892). Rad mu je postao znamenit zahvaljujući i saborskim govorima, koje je držao u svakoj većoj prigodi. S E. Kvaternikom osnovao je 1861. Stranku prava, u kojoj su, svaki na svoj način, razvijali politička načela s čvrstim osloncem na interpretaciji hrvatskoga državnoga prava. Stranka je odbacivala uže povezivanje Hrvatske s Austrijom ili Ugarskom i zagovarala personalnu uniju, a do kraja 1870-ih okupljala je skupinu istomišljenika neutjecajnu u širim slojevima. Starčević je dosljedno izražavao nesklonost Austriji i uspostavi zajedničkih poslova, što je umnogome bilo posljedica utjecaja neoapsolutizma i centralizma. Kao saborski zastupnik 1861. protivio se slanju predstavnika u Carevinsko vijeće. Djelovao je u Odboru za ukidanje i uređenje Vojne krajine; u prvim raspravama o srpskom pitanju nije sudjelovao, no hrvatsko-srpski odnosi postat će jednim od prepoznatljivih područja njegova djelovanja. U govoru 26. VI. 1861. osudio je »verolomnu« politiku Austrije zbog kršenja ustavnih prava i poticanja na ovisnost hrvatske strane o Ugarskoj te izrekao poslije često ponavljanu tvrdnju, koja će postati pravaškim geslom, kako će hrvatsku budućnost odrediti samo »Bog i Hrvati«. U prigodi posvećenja nove zastave Riječke županije 1862. optužio je bečku vladu za izazivanje protuhrvatskih nereda, pa je 1863. osuđen na mjesec dana zatvora, nakon čega je pravaška ideja nešto šire prihvaćena među studentima. Zahvaljujući amnestiji za političke delikte, izborio 1865. ponovni saborski mandat; na poč. zasjedanja pristupio klubu Narodne liberalne stranke, ali ga je ubrzo i napustio zbog različita tumačenja hrvatskih interesa. Protivio se raspravama zastupnika iz Vojne krajine o temama mimo državnopravnih, držeći da njima manipulira Austrija kako bi onemogućila razvoj ustavnoga života i provela apsolutističke mjere. U saborskom govoru 1866. oštro je osudio prihvaćenu adresu o odnosima u Monarhiji koju je sastavio F. Rački, držeći da je njome iznevjereno načelo slobodne i samostalne Kraljevine Hrvatske pod Habsburgovcima. Istodobno je posve odbacio jugoslavensku ideju, nazore o bezuvjetnoj slozi Hrvata i Srba (»hervato-serbizam«) koja bi vodila stapanju u umjetnu južnoslavensku naciju te program federalizacije Monarhije što ga je zagovarala Narodna stranka. Satirično-političke feljtone i pjesme objavljivao je 1867. u humoristično-satiričnom listu Zvekan, prvom pravaškom glasilu, kojemu je bio pokretač i stvarni urednik te autor većine priloga; u člancima se rugao političkim protivnicima, osobito iz Narodne stranke, te općim manama i porocima, a na naslovnici je bio njegov lik koji kao Diogen svjetiljkom po Hrvatskoj traži čovjeka. Politička je stajališta 1868–71. iznosio i u pravaškim listovima Hervat i Hervatska. Feljtone iz različitih tiskovina skupio je u izdanju Pisma Magjarolacah (1879); komentirajući zbivanja, u toj je političkoj i društvenoj satiri promicao pravašku ideologiju te kritizirao suprotna politička načela i prevrtljivost oporbenih stranaka, malograđanštinu i neškolovanost. Tvorac je kovanica »Slavoserbi« (sastavljena od riječi »sclavus« i »servus«), kojom je označio one koji su držeći da Hrvati ne mogu biti samostalni odlučili služiti strancima (»sužanjska pasmina«), i »Magjarolci« (robovi Mađara i Tirolaca, odn. austrijskih Nijemaca). Protivnike je, najviše J. J. Strossmayera, I. Mažuranića i njihove sljedbenike (»mameluci«, »janjičari«), prozivao za izdaju i nepovoljan položaj Hrvata u Monarhiji, čime je znatno utjecao na političku kulturu svojega doba. Njegov pojam »slavoserbska pasmina« suvremenici i kasniji autori sagledavali su i u kontekstu neodmjerena odnosa prema Srbima, premda se većinom drži da se ne odnosi na pripadnike etnije nego na pojedince koji kao oruđe tuđih vlasti surađuju po potrebi i sa Srbima i s predstavnicima drugih slavenskih naroda (»versta ljudih koji se prodavaju svakomu«). U spisu Ime Serb (1868) srpskomu narodu nijekao je ime, u raspravi Pasmina slavoserbska po Hervatskoj (1876) negirao srpsku nacionalnu misao u kontekstu protuturskoga ustanka kršćanskih naroda u jugoistočnoj Europi. Ipak, članci poput Kneževina Serbia (Hervatska, 1871, 29) pokazuju da je prihvaćao njezino postojanje i pozitivno mislio o knezu M. Obrenoviću, a zabilježeno je i kako je »pred svjedocima hvalio i uzvisivao političke i patriotičke vrline srbskog naroda« (M. Makanec). Odbacivao je i slovensku nacionalnu misao, držeći Slovence dijelom hrvatske političke nacije (»planinski Hrvati«). Bio je izrazito nesklon vodećim osobama iz hrvatskoga javnoga života, napose visokoškolovanima koji su prihvatili ideologiju jugoslavenstva. Na tom je tragu kritizirao djelatnost JAZU i priredbe koje su utjelovile nacionalnu memoriju (obljetnica bitke kraj Sigeta i podizanje spomenika banu Jelačiću u Zagrebu 1866), po njegovu mišljenju u funkciji Narodne stranke. U raspravi Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu? (1867) slavenske je koncepcije, koje je simpatizirao velik dio tadašnje elite, kritizirao kao zanesenosti koje žrtvuju hrvatsko ime. Narodnjački je tisak usporedno stvorio stereotipnu sliku pravaša kao »revolucionaraca« i »komunista«, a on je prikazivan kao neuravnotežen vođa sekte »skrajnjih ljevičara«, »monstrum« bez smisla za realnu politiku, »luđak« i »fantast«. Slikovito je pravaše 1861. opisao M. Piškorec, nazvavši ih bijesnima (»stekliši«); Starčević je pojam prihvatio kao oznaku radikalizma i nepopustljivosti u zagovaranju hrvatskih težnja te ga preuzeo u svoje satirične članke. Pobijao je legitimitet Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868) i kritizirao dualistički sustav, ne i banskoga namjesnika L. Raucha, držeći da su »Slavoserbi« Hrvate već doveli u podređen položaj; uočena je Rauchova potpora pravaškomu tisku, no Starčević, ostavši dosljedno oporben, nije prihvatio mjesto odjelnoga predstojnika. U Nekolikim uspomenama (1870) slikovito je opisao događaje i osobe iz svojega života te se očitovao o nekim književnim radovima suvremenika. Na poč. 1870-ih u Stranci prava došlo je do nesuglasica zbog različitih gledišta o svećeničkom djelovanju; Starčević – u katoličkim ga se krugovima držalo protucrkvenim političarom, a geslo »Bog i Hrvati« tumačilo se odrazom težnja G. Mazzinija za uništenjem »oltara i prijestolja« – mislio je da bi se trebali baviti svojim pozivom, a Kvaternik da imaju pravo djelovati i izvan crkve i škole. Kad je 1871. izbila Rakovička buna, osumnjičen je kao jedan od intelektualnih začetnika, priveden te, nakon što mu odgovornost nije utvrđena, pušten. Opovrgnuo je umiješanost u neuspjelu akciju i javno osudio poticanje pobuna radi postizanja političkih ciljeva, držeći da su za narod »ubitačnije od prestolja«. Nakon dvomjesečna zatvora živio je u neimaštini, pa su za njega skupljani prilozi. Za obustave djelovanja Stranke prava radio 1873–78. u odvjetničkoj pisarnici nećaka D. Starčevića u Jastrebarskom. Uključivši se ponovo u politički život, kritički je reagirao na austrougarsku okupaciju BiH 1878, istaknuvši u saborskoj adresi da se zauzećem pokušava proširiti dualistički sustav i zaobići primjenu hrvatskoga državnoga prava na to područje; te je godine tiskao brošuru o položaju Hrvata i drugih slavenskih naroda u Osmanskom Carstvu i Austro-Ugarskoj Na čemu smo. U Sušaku je 1879. sudjelovao u obnovi Stranke i otad pisao uvodne članke, uglavnom o vanjskopolitičkim temama, za novopokrenuti stranački list Sloboda. Vjerujući da unutarnje snage ne mogu popraviti hrvatski položaj, mogućnost za temeljitije promjene u Monarhiji vidio je samo u međunarodnim sukobima. Potkraj Mažuranićeva banovanja sudjelovao je u skupštinskom pokretu kojim je obnovljena i osnažena uloga pravaša. Na skupštini u Bakru 1879. održao je govor o slobodi tiska, osudivši Mažuranićev represivni odnos prema oporbenim novinama. U to doba pridonosi veličanju Zrinskih i Frankapana, koji su postali simbolom u borbi protiv dinastije. S redakcijom Slobode (od 1886. Hrvatska; suradnik do 1894) 1884. preselio se u Zagreb, nastavio saborsku i spisateljsku djelatnost te većinom izbjegavao javne nastupe. Njegove članke i govore obilježava politika liberalnoga nacionalizma izražena u zagovoru načela narodnoga suvereniteta, uvođenja općega prava glasa, nemiješanja Crkve u politiku i demokratizacije društva u skladu s mjerilima XIX. st. Unatoč tešku spisateljskomu stilu, krug mu je privrženika rastao, navlastito među mladima, a Stranka se prava, postavši vrlo popularnom, počela širiti u Dalmaciju, Istru i BiH. U Saboru se Starčević više nije isticao govorima o velikim temama nacionalne politike, osim o statusu Rijeke, nego većinom socijalnim, gospodarskim i prosvjetnim interpelacijama. U pogledu vanjske politike, koju je detaljno razmatrao na temelju literature i inozemnih novina, taktizirao je u skladu s nadama hrvatske politike o inozemnoj potpori. Među velesilama isticao je Francusku, koja bi, predvođena Napoleonom III, mogla imati ključnu ulogu u rješavanju nacionalnih pitanja u Europi i poduprijeti hrvatsku borbu za neovisnost; u raspravi Ustavi Francezke (1889) pisao o načelima Francuske revolucije i demokratskim vrijednostima nasuprot autokraciji. Odnos mu je prema Rusiji bio podvojen te se, već prema situaciji, mijenjao od oštre kritike do pohvale carske politike. Isprva je kritizirao ruski ustroj utemeljen na apsolutističkom poretku i negativan utjecaj panslavizma na podunavske i balkanske zemlje, a nakon francuskoga poraza kraj Sedana 1870. i Berlinskoga kongresa 1878. zauzeo je rusofilsko stajalište, polažući nadu u cara Aleksandra II. U djelu Ruski odnošaji (1879) u Rusiji je vidio »prijatelja«, a poslije, kad je uvidio da ona ne će voditi aktivniju politiku protiv Austro-Ugarske, opet je zauzeo kritičko stajalište. Za banovanja K. Khuena Héderváryja nastavio je dosljedno zagovarati hrvatsku državnu i narodnu misao. Osuđivao je banovu samovolju, tražio jačanje parlamentarizma, upozoravao na neprihvatljivo trošenje javnih financija, branio građanske slobode, zagovarao sudsku neovisnost i proricao kraj vlasti zasnovane na Nagodbi. Modificirao je dio dotadašnjih pogleda o Austriji kao ključnom čimbeniku nepovoljnih kretanja u Monarhiji, upozorivši i na mađarsku odgovornost u provedbi dualizma. Protivio se mišljenju nekih pravaša (F. Folnegović, E. Barčić) o nužnosti dogovora s oporbenom Neodvisnom narodnom strankom. U izdanju Jubilei (1888) Strossmayera je iznova prozvao krivcem za proglašenje Hrvatske zemljom ugarske krune, zbog čega je dio primorskih pravaša napustio Stranku. Unatoč tomu, Stranka prava ulazila je u izborne sporazume s Neodvisnom narodnom strankom, saborskim klubom Centrum i Srpskom samostalnom strankom, što nije donijelo rezultata, a Khuen Héderváry slomio joj je moć kombinacijom represije i prozivanjem za veleizdaju. Starčevićev susret sa Strossmayerom 1893. u oporbenom se tisku tumačio krajem animoziteta i uskladbom političkih koncepcija, no događaji su to opovrgnuli. Podupro je 1894. program Stranke prava koji je tražio sjedinjenje svih hrvatskih zemalja u samostalno državno tijelo u okviru Monarhije te zatražio isključenje D. Starčevića, koji je taj program zbog umetanja »okvira« tumačio odbacivanjem borbe za samostalnu državu. Nakon govora u zastupstvu grada Zagreba u kojem je predsjednik stranačkoga kluba Folnegović u listopadu 1895. osudio demonstracije prigodom dolaska Franje Josipa I. u Zagreb, najavio je istup iz kluba. Uslijedio je raskol, u kojem je, uz J. Franka, E. Kumičića i nećaka M. Starčevića, osnovao Čistu stranku prava. Većina je ostala lojalna matici Stranke, ali je izbjegavala prozivati Starčevića, držeći glavnim krivcem Franka. Vodstvo je Stranke upravo na Frankovu inicijativu 1892. odlučilo započeti izgradnju Starčevićeva doma u Zagrebu, financirana dobrovoljnim prilozima, koji mu je predan na korištenje 1895. Nasljedstvo je ostavio nećaku Mili. Njegov sprovod u Zagrebu fotografirali su L. Breyer i R. Mosinger (reprodukcije u: Dom i sviet, 1896, 6), a pokopan je na groblju u Šestinama. Članci, govori i pisma – javio se i u Slavenskom Jugu (1848), Obćem zagrebačkom koledaru (1850) i Hrvatskom pravu (1895) – pretiskivani su mu za života i poslije u mnogobrojnim novinama i časopisima te tiskani kao p. o. Većina radova objavljena je u Djelima dra Ante Starčevića (1893–1894) i uvrštena u izbore (Izabrani spisi, 1943; Misli i pogledi, 1971; Politički spisi, 1971; Govori, 1995; Književna djela, 1995; Govori u Hrvatskom saboru, 1996; Izabrani politički spisi, 1999; Izbor iz djela, 1999). Potpisivao se inicijalima, šiframa x., Σ, A. S-ć. i S-č-ć te anagramom A. V. Rastevčić. Dijelovi njegove pisane ostavštine čuvaju se u HDA, Arhivu HAZU i NSK u Zagrebu, dio predmeta u HPM. — Od mladosti je nosio široko prihvaćen nadimak »Stari« (katkad i »Starac«). Posvećene su mu Slobodarke (1883) A. Harambašića, koji je spjevao Starčevićevu himnu (1895, glazba F. S. Vilhar), te Kumičićeva Urota zrinsko-frankopanska (1892), u kojoj je prozvan »ocem domovine«. Osobit je utjecaj u književnosti imao na A. Kovačića i A. G. Matoša. Po njem su nazivane mnogobrojne tiskovine i udruge, osobito do 1945. Za života pozitivno su ga ocjenjivali pripadnici Stranke prava i javnost sklona pravaštvu, a protivnici su ga oštro i pogrdno napadali ili nastojali stručno opovrgnuti. Općenito ga se držalo dosljednim političarom koji je ispunio svoje »deržanstvo«. Nakon smrti zanimanje za njega nije oslabilo, a česti pravaški raskoli poticali su rasprave o njegovim pogledima. Pritom se nastojalo odvojiti autentično starčevićanstvo od frankovačkih nasljednika, koji su oslonac tražili u savezništvu s austrijskim političarima te krugom oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Uoči I. svjetskoga rata počinju ga prihvaćati i pobornici jugoslavenskoga integralizma; pridaje mu se osobito mjesto u »srpsko-hrvatskom nacionalizmu« i naziva ga se jugoslavenom (J. Skerlić). Refleksi njegova utjecaja snažno su izraženi između dvaju svjetskih ratova u pripadnika različitih ideoloških skupina, od ljevice do desnice. S. Radić je, unatoč predratnim objekcijama o pravaškom zanemarivanju puka, na Starčevićevu grobu 1922. izrazio poštovanje njegovu radu i povezao ga s načelom narodnoga samoodređenja. Snažnije zanimanje za njega u 1930-ima za diktature i krize jugoslavenske države obilježeno je ideološkim tumačenjima. Ljevica je načelno isticala socijalnu pozadinu njegova djela; držalo ga se našom »najlucidnijom glavom« proročke snage (M. Krleža) te kao njegova glavna obilježja isticalo »slobodarstvo i demokratičnost« (V. Bogdanov), pri čem se nastojalo pobiti pozivanje hrvatskih nacionalista na njegovu baštinu. Desnica je naglašavala njegove državnopravne poglede, a neki su ga njezini malobrojni pripadnici od 1930-ih povezivali i s rasnim teorijama. Pristaše nacionalnoga pokreta obilježavali su njegove obljetnice i imendan (13. lipnja), a posebnu ulogu u organizaciji tih zbivanja imala je Hrvatska prosvjetna i pripomoćna zadruga »Ante Starčević«. Za NDH ustaški se pokret temeljno pozivao na državotvornu mu misao, obljetnice su i dalje obilježavane, ali u državnoj organizaciji, prava na Starčevićeva djela podržavljena su, radi promicanja ciljeva ustaškoga pokreta osnovana je Zaklada oca domovine dr. Ante Starčević te su osnivane organizacije i građena po njem nazvana radnička naselja. U svezi s idejom o viševjerskoj hrvatskoj naciji, ali i s položajem BiH u NDH, istican je i Starčevićev odnos prema muslimanima. Premda, primjerice, i u rezoluciji I. zasjedanja ZAVNOH-a ubrojen među svijetle likove hrvatskih rodoljuba, stanovitu cezuru ukupnoga zanimanja za njega i pravaštvo od kraja II. svjetskoga rata do poč. 1970-ih prekidali su rijetki autori (Bogdanov, J. Šidak, A. Flaker, Ljerka Kuntić), a interes je oživio s Hrvatskim proljećem i navlastito u samostalnoj RH. Recepcija Starčevićeva djela u novije je doba pretežno povoljna, čemu je pridonijela raščlamba njegova ideološkoga sustava s idealom samostalne hrvatske države u djelu o Stranci prava Mirjane Gross (1973), a od 1990-ih većina ga autora svrstava među glavne državotvorne borce i graditelje suvremene hrvatske nacije. S druge strane, uz tendenciozne zastranke – među ostalim, bio bi zagovornik rasističkoga nacionalizma (V. Novak) ili misaoni začetnik ustaškoga pokreta (V. Krestić) – držalo se i da »nije shvatio što je to uopće stvarno hrvatski narod i što je to doista (s etnointegracijskog gledišta) moderna hrvatska nacija« (I. Karaman) te da je imao veliku ulogu u »formiranju hrvatske monološke svijesti« (S. Lasić). — Književno su ga među ostalima obradili J. Kapić (Pjesma o Antunu Starčeviću, 1896), F. Binički (Ante Starčević, 1900), A. Cesarec (lik u drami Sin domovine, 1940) i M. Došen (Dr. Ante Starčević, 1943). Portretirali su ga F. Quiquerez (1886, izgubljeno), O. Iveković (Ante Starčević na odru, 1896, NMMU) i B. Selmanović (1938, MH). Na natječaju za nerealizirane mu spomenike u Zagrebu i Banjoj Luci 1941–42 (izložba u Umjetničkom paviljonu, modeli u Gliptoteci HAZU) sudjelovali su A. Augustinčić, F. Cota, D. Filipović, R. Ivanković, I. Kerdić, F. Kršinić, I. Lozica, D. Penić, V. Radauš i R. Švagel Lešić. Skulpture odn. spomenici postavljeni su mu u Zagrebu 1999 (J. Poljan), Osijeku 2007 (M. Vuco), Gospiću 2017 (A. Pađen i P. Dolić, Lički jezikoslovci) i dr., poprsja su mu među ostalima načinili I. Rendić (1903, Šestine, nadgrobni spomenik), Filipović i Ivanković (1941, NMMU), Kerdić (1941, postavljeno u Slavonskom Brodu 1997), Kršinić (1941, NMMU), Radauš (1942), A. Starčević (1995, Klanac), S. Divković (1999, Hrvatski sabor), Dolić (2006, Veliki Žitnik) i A. Jurkić (2006, Zadar), plakete s njegovim likom R. Spiegler (1930-ih) i I. Paleka (1941–42), medalju Radauš (1943). Lik mu je na poštanskim markama NDH (1942, M. Baldasar i M. Vulpe) i RH (1992, serija Hrvatski velikani, R. Labaš i M. Šutej; 1996, Nevenka Arbanas) te na negdašnjoj novčanici RH od 1000 kuna (1993, Šutej i V. Žiljak). Za prinos »održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države« u RH od 1995. dodjeljuje se Red Ante Starčevića (K. Bošnjak). Nadnevak njegova rođenja proglašen je 1994. Danom Ličko-senjske županije. U Gospiću njegovo ime od 1995. nosi Pučko sveučilište (Pučko otvoreno učilište od 1997) te se od 2001. održava skup Dani Ante Starčevića (Dani Šime i Ante Starčevića od 2012), a u rodnom mu je mjestu otvoren spomen-dom 1998. Posvećeni su mu skupovi u Zagrebu 1996 (HAZU), 2003 (Hrvatska čista stranka prava), 2016 (DHK) i 2021 (Fakultet hrvatskih studija) te izložbe u Gradskoj knjižnici u Zagrebu i DA u Gospiću 2016. O njem su snimljeni igrano-dokumentarni TV film (Ante Starčević, 1996, Mira Wolf) i emisija u serijalu Hrvatski velikani (2018, R. Knjaz). Njegovo ime danas nose mnogobrojne političke, kulturne, školske, športske i vojne ustanove, organizacije i udruge u RH i u svijetu. — Starčevićeva je ukupna baština iznimna. Uza znatne prinose historiografiji, jeziku i osobito književnosti te odjeke i na područjima filozofije prava i države, morala i odgoja najpoznatija je ipak po izravnu i neizravnu utjecaju u hrvatskoj politici. U Kraljevstvu/Kraljevini SHS djelovala je Hrvatska stranka prava koja se oslanjala na starčevićansku tradiciju povezujući je s idejom republikanizma, a sa samostalnošću RH i obnovom demokracije u 1990-ima u nekim je stranačkim programskim načelima najavljeno djelovanje prema njegovim postavkama ili pak prihvaćanje »pozitivne tradicije starčevićanskoga hrvatskoga povijesnoga državnoga prava«. Dalekosežnošću utjecaja Starčević pripada glavnim hrvatskim političkim misliocima druge pol. XIX. st. te je, unatoč nevelikim uspjesima u praktičnoj politici, najzaslužniji za snaženje hrvatske nacionalne i državnopravne svijesti. Uza sva kritička propitivanja, znamenit je jer je prvi jasno definirao potrebu Hrvata za samostalnom državom i time presudno utjecao na njihov politički razvoj, pa i u kulturi sjećanja zauzima mjesto najistaknutijega borca za hrvatsku nacionalnu ideju.

DJELA: Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu? Zagreb 1867, (1924). — Ime Serb. Zagreb 1868. — Nekolike uspomene. Zagreb 1870. — Pasmina slavoserbska po Hervatskoj. Zagreb 1876. — Na čemu smo. Zagreb 1878 (i njem. izd.). — Pisma Magjarolacah. Sušak 1879. — Ruski odnošaji. Sušak 1879. — Nagodbe. Sušak 1880. — Jubilei. Zagreb 1888. — Ustavi Francezke. Zagreb 1889. — Djela dra. Ante Starčevića, 1–3. Zagreb 1893–1894 (1896!). — Iztočno pitanje. Zagreb 1899, Sarajevo 1936², Zagreb 1992³ (Istočno pitanje). — Selski prorok. Zagreb 1923. — Govori. Zagreb (s. a.). — Izabrani spisi. Zagreb 1943. — Misli i pogledi. Zagreb 1971. — Politički spisi. Zagreb 1971. — Djela dr. Ante Starčevića, 1–8. Zagreb 1995 (pretisci). — Govori. Zagreb 1995. — Književna djela. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1995. — Govori u Hrvatskom saboru. Zagreb 1996. — Izabrani politički spisi. Zagreb 1999. — Izbor iz djela. Vinkovci 1999.
 
LIT.: M. Bogović (M. B.): Několiko iskrenih rěčih. Neven, 1(1852) 47, str. 741–745. — Lj. Gaj: Izjavljenje radi Starčevićevih članakah o Sèrbima i sèrbskom jeziku. Narodne novine, 18(1852) 4. XI, str. 1. — Prozess Starčević. Agramer Zeitung, 38(1863) 9. VI, str. 2. — (O knj. Ime Serb): Narodne novine, 36(1868) 2. VI, str. 1. — S. Novaković, Vila (Beograd), 4(1868) 15, str. 357–359. — M. Brašnić, Zatočnik, 2(1870) 7. III, str. 1–2; 8. III, str. 1–2; 9. III, str. 1–2. — (O knj. Pasmina slavoserbska): M. Makanec, Primorac, 4(1876) 114, str. 1. — (M. Polić), Ibid., 113, str. 1–2. — I. Milčetić (I. M.), Obzor, 7(1877) 4. IV, str. 3. — Dvie tri rieči o adresi dra. Antuna Starčevića. Branislav, 1(1878) 57, str. 1. — (O knj. Na čemu smo). Kroatische Post, 1878, 7. II, str. 2–3; 20. II, str. 3; 27. II, str. 3–4; 2. III, str. 3–4. — M. Pavlinović: Hrvatski razmišljaji. Zadar 1884, 9, 24–33. — Viktor Hugo i Antun Starčević. Narodne novine, 51(1885) 5. VI, str. 1. — Gj.: O Pismih Magjarolacah. Hrvatska, 1(1886) 15. V, str. 1–2; 22. V, str. 1; 24. V, str. 1; 27. V, str. 1–2; 10. VI, str. 1–2; 15. VI, str. 1; 18. VI, str. 1–2. — A. Trumbić: Dr. Ante Starčević. Hrvatska, 1891, 13. VI, Pr., str. 3. — (F. Supilo): Dubrovnik, 13. juna. Crvena Hrvatska, 1(1891) 19, str. 1–2. — M. Derenčin: Birokratičke uspomene. Obzor, 35(1894) 24. XII, str. 2–3. — A. Starčević i »stranka prava«. Narodne novine, 61(1895) 20. VII, str. 1. — (Uza smrt): Agramer Zeitung, 71(1896) 28. II, str. 1–4; Hrvat, 1896, 5, str. 1–4, 6, str. 1–3; Hrvatsko pravo, 2(1896) br. 98–105; Narodne novine, 62(1896) 28. II, str. 2; Obzor, 37(1896) 28. II, str. 1–2; Srbobran, 13(1896) 21, str. 1; Starohrvatska prosvjeta, 2(1896) 2, str. 126–128. — V. Michieli Tomić: Starčevićanstvo i pravaštvo. Spljet 1896. — D. Politeo: Dr. Ante Starčević. Vienac, 28(1896) 10, str. 153–155; 11, str. 170–172; 12, str. 184–187; 13, str. 201–203; 14, str. 216–218; 15, str. 233–238; 16, str. 248–250. — J. Frank: (Govor uz obljetnicu smrti). Hrvatsko pravo, 3(1897) 397, str. 1. — M. Drinković: Starčevićanstvo. Novi viek, 2(1898) 1, str. 31–39; 2, str. 93–102; 3, str. 153–160; 4, str. 213–216; 5, str. 285–287; 6, str. 351–361; 7, str. 406–410; 8, str. 474–478; 9, str. 542–548; 11, str. 669–678; 12, str. 725–733; 3(1898) 2, str. 83–89. — J. Holeček: Hrvatski Mommsen. Dubrovnik, 8(1899) 44, str. 2–3. — M. Polić: Parlamentarna povjest kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1860–1880, 1. Zagreb 1899, str. 3–5, 24, 27, 29, 31–32, 34–35, 41, 44–46, 48–49, 54, 61, 72, 76–78, 90, 92, 116–117, 121, 123, 163–164, 167–168, 171, 183–184, 206, 218–220, 240, 242, 246, 271, 289; 2. 1900, str. 98–99, 109–111, 149, 155–156, 188, 241, 243. — D. Lopašić: Uspomene. Svjetlo, 15(1900) 26, str. 3; 27, str. 3; 28, str. 3; 29, str. 3; 30, str. 3–4; 31, str. 3–4; 32, str. 3–4. — Slava Anti Starčeviću. Spomen-listak povodom odkrića njegovog nadgrobnog spomenika u Šestinah 11. X. 1903. Zagreb 1903. — (D. Politeo): Rački i Starčević. Prava hrvatska misao, 1(1903) 3, str. 77–92. — M. Šarić: Mladost dr. Ante Starčevića. Osiek 1903. — (Isti): Starčevićev pseudonim za ilirizma. Obzor, 44(1903) 231, str. 1. — F. Iveković: Dr. Ante Starčević. Zagreb 1905. — Isti: Osvrt na pisanje o Starčeviću. Katolički list, 57(1906) 6, Pr., str. 1–8. — V. Lunaček: Eduard Gregr und Anton Starčević. Agramer Zeitung, 82(1907) 9. IV, str. 2–3. — J. Poduje: Pater patriae. Mlada Hrvatska, 4(1911) 3/4, str. 65–66. — K. Šegvić: Dr. Ante Starčević, njegov život i njegova djela. Zagreb 1911. — J. Skerlić: Ante Starčević. Srpski književni glasnik (Beograd), 1912, XXVIII/1, str. 56–61; 2, str. 136–141; 3, str. 212–218. — B. Vodnik (B. Drechsler): Ante Starčević: književna studija iz doba apsolutizma Bachova. Zagreb 1912. — B. Stopar: Kvaternik, Starčević i Strossmayer o jugoslavenskom problemu. Zagreb 1917. — M. Kumičić: Govor u spomen stogodišnjice rodjenja dra Ante Starčevića. Zagreb 1923. — Lj. Maštrović: Književni rad dra. Ante Starčevića. U: Selski prorok. Zagreb 1923, 5–21. — A. Starčević: Uspomene iz obiteljskog života dra. Ante Starčevića. Jutarnji list, 12(1923) 24. XII, str. 20–23. — K. Šegvić: Ante Starčević. Hrvatski list, 4(1923) 20. V, str. 2–3; 23. V, str. 1–4; 25. V, str. 2–3; 26. V, str. 2–3; 27. V, str. 2–3; 29. V, str. 2–3; 30. V, str. 2–3. — (O knj. Selski prorok): B. Vodnik, Jugoslavenska njiva, 7(1924) 1, str. 40–41. — Lj. Maraković, Hrvatska prosvjeta, 23(1936) 3, str. 108–111. — S. Buć: Kako je Ante Starčević gledao na Rusiju. Slobodni dom, 18(1924) 25, str. 2. — M. Došen: Ante Starčević za ujedinjenje balkanskih i podunavskih naroda. Lički Hrvat, 3(1924) 31, str. 1. — J. Ibler: Knez Miloš i A. Starčević. Obzor, 66(1925) 24. XI, str. 4; 27. XI, str. 4; 29. XI, str. 5; 30. XI, str. 4; 2. XII, str. 4; 3. XII, str. 4; 4. XII, str. 4; 5. XII, str. 4. — F. Šišić: Ante Starčević protiv Strossmayera. Riječ, 22(1926) 7. XI, str. 6–7. — Isti: Korespondencija Rački–Strossmayer, 1–4. Zagreb 1928–1931. — M. Krleža: Predgovor. U: K. Hegedušić, Podravski motivi. Zagreb 1933, 20–21. — J. Makanec: Starčević i Strossmayer na saboru 1861. Hrvatska revija, 8(1935) 9, str. 449–455. — Dr. Ante Starčević. O 40. godišnjici smrti. Zagreb 1936. — S. Buć: Temeljne misli nauke dra. Ante Starčevića. Zagreb 1936. — K. Gujić (K. G.): (O knj. Iztočno pitanje). Obzor, 76(1936) 27. V, str. 2. — I. G. Kovačić: Dvije knjige o Anti Starčeviću. Hrvatska revija, 9(1936) 11, str. 607–608. — M. Marjanović: Ličnost i mentalitet Ante Starčevića. Javnost (Beograd), 2(1936) 10, str. 217–220; 11, str. 252–255. — A. Oršanić: Dr. Ante Starčević 1896–1936. Jastrebarsko 1936.M. Starčević: Dr. Ante Starčević i Srbi. Zagreb 1936. — K. Šegvić: Ante Starčević i njegovo doba. Hrvatska smotra, 4(1936) 1, str. 3–12. — J. Šimrak: Ante Starčević i Eugen Kvaternik uoči rakovičke bune. Hrvatska straža, 8(1936) 28. II, str. 3–4. — M. Ujević: Ante Starčević. Hrvatska prosvjeta, 23(1936) 3, str. 89–95. — V. Bogdanov: Ante Starčević i hrvatska politika. Zagreb 1937. — Isti: Ante Starčević i socijalna pravda. Zagreb 1937. — F. Lukas: Dr. Ante Starčević. Jastrebarsko 1937. — I. Milićević: Nekoliko uspomena. Napredak (kalendar), 27(1937) str. 23–32. — J. Nagy: Pucić i Starčević o istočnom pitanju. Hrvatsko kolo, 18(1937) str. 171–178. — I. Špoljarić: Nepoznati dokumenat iz dana tamnovanja dra Ante Starčevića. Hrvatski Zagorac, 4(1937) 156, str. 3. — E. Bauer: Der kroatische Politiker dr. Ante Starčević und die Serben. (Leipzig 1938). — M. Hanžeković (M. Gabrijel): Otac domovine dr. Ante Starčević. Zagreb (1938). — V. Bogdanov: Starčević i današnji »starčevićanci«. Pečat, 1939, I/5–6, str. 368–373. — S. Buć: Ličnost Ante Starčevića. Nezavisnost, 2(1939) 21, str. 1. — J. Dayre (C.): Ante Starčević et la Révolution française. Annales de lʼInstitut français de Zagreb, 3(1939) 11, str. 239–240. — M. Puk: Ante Starčević i muslimani. Hrvatski narod, 1(1939) 9. II, str. 3. — P. Skok: Ante Starčević i Balkan. Vidici (Beograd), 2(1939) 6/7, str. 157–162. — J. Horvat: Ante Starčević. Kulturno-povjesna slika. Zagreb 1940. — M. Kumičić: Komemorativni govor u spomen 45. obljetnice smrti Oca domovine dra Ante Starčevića. Zagreb 1941. — I. Milićević: Starčevićanstvo u Bosni i Hercegovini. Napredak, 16(1941) 4/5, str. 39–41. — Ante Starčević. Zagreb 1942. — M. Šeper (M. Š.): Izložba modela za spomenik Ocu domovine dru Anti Starčeviću u Zagrebu i Banjoj Luci. Hrvatski narod, 4(1942) 27. I, str. 7. — B. Jurišić: Pogovor. U: Izabrani spisi. Zagreb 1943, 515–558. — E. Laszowski: Dr. Ante Starčević i Kukuljevićev »Arkiv«. Hrvatski narod, 5(1943) 12. VI, str. 5. — J. Makanec: Veliko razkršće. Zagreb 1943, 8–17. — S. Marković Štedimlija: Srbsko tumačenje Ante Starčevića i Antuna Radića. Hrvatski narod, 5(1943) 12. VI, str. 4–5. — M. Kumičić: Posljednji časovi Ante Starčevića. Hrvatska smotra, 12(1944) 3/4, str. 114–123. — K. Šegvić: Dr. Ante Starčević prema Slovencima. Hrvatska misao, 2(1944) 2/3, str. 66–67. — B. Jurišić: Starčević i program od 1894. Hrvatski narod, 7(1945) 25. II, str. 4. — M. Nehajev: Djela, 12. Zagreb 1945, 97–107, 133–173. — V. Novak: Magnum crimen. Zagreb 1948. — V. Bogdanov: Starčević i Stranka prava prema Srbima i prema jedinstvu južnoslavenskih naroda. Zagreb 1951. — A. Flaker: O pravaškom radikalizmu 80-ih godina XIX. stoljeća. Historijski zbornik, 7(1954) str. 85–101. — Isti: Pravaštvo i Rusija. Ibid., 11–12(1958–59) str. 105–119. — Lj. Kuntić: Slovenija u političkom programu Stranke prava do 1871. Jadranski zbornik, 3(1958) str. 113–134. — Ista: Vanjskopolitički pogledi pravaša od godine 1858. do 1871 (disertacija). Filozofski fakultet u Zagrebu, 1961. — M. Hadžijahić: Jedan neostvareni nacionalno-politički projekt u Bosni iz g. 1853. Historijski zbornik, 19–20(1966–67) 1/4, str. 87–102. — Starčević – otac hrvatske domovine. Madrid 1968. — I. Babić: Ante Starčević »hrvatskoga prava zatočnik« i klasik hrvatske političke znanosti. Hrvatsko sveučilište, 1(1971) 4, str. 11. — T. Ladan: Ante Starčević. U: Politički spisi. Zagreb 1971, 7–75. — J. Šidak: Starčević, Ante. Enciklopedija Jugoslavije, 8. Zagreb 1971. — M. Gross: Ante Starčević. Naše teme, 16(1972) 7/8, str. 1149–1167. — V. Oštrić: Misli i pogledi i Politički spisi A. Starčevića i novija literatura o njemu. Časopis za suvremenu povijest, 4(1972) 1, str. 201–210. — J. Šidak: Prilozi povijesti ranog pravaštva. Historijski zbornik, 25–26(1972–73) str. 281–303. — M. Gross: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973. — A. Kadić: Matoš i Krleža o Starčeviću. Hrvatska revija (München), 23(1973) 4, str. 517–527. — A. G. Matoš: Sabrana djela, 1–20. Zagreb 1973. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća. Zagreb 1973. — M. Spalatin: The Croatian Nationalism of Ante Starčević, 1845–1871. Journal of Croatian Studies (New York), 16(1975) str. 19–146. — W. D. Behschnitt: Nationalismus bei Serben und Kroaten 1830–1914. München 1980. — D. Pavličević: Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj. Zagreb 1980. — J. Šidak: Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti. Zagreb 1981. — A. Cesarec: Sabrana djela, 20. Zagreb 1982. — D. Horvatić: Starčević i Hrvatska stranka prava prema likovnim umjetnostima. Život umjetnosti, 1983, 36, str. 28–41. — M. Gross: Počeci moderne Hrvatske. Zagreb 1985. — A. Szabo: Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860–1873, 1–2. Zagreb 1987–1988. — D. Žanko: Svjedoci. Barcelona—München 1987, 65–102. — M. Ekmečić: Stvaranje Jugoslavije 1790–1918, 2. Beograd 1989, 245–248, 424–427. — I. Banac: Hrvatsko jezično pitanje. Zagreb 1991, 63, 69–71, 74–80, 87–89, 115–116, 124. — Z. Posavac: Novija hrvatska estetika. Zagreb 1991. — M. Gross i A. Szabo: Prema hrvatskome građanskom društvu. Zagreb 1992. –– M. Diklić: Mladi Ante Starčević i Zora dalmatinska. Zadarska smotra, 44(1995) 3/4, str. 95–106. — D. Jelčić: Politika i sudbine. Zagreb 1995. — Isti: Predgovor. U: Književna djela. Zagreb 1995, 11–34. — V. Krestić: Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848–1914. Beograd 1995. — P. Barišić: Filozofija prava Ante Starčevića. Zagreb 1996. — Z. Derossi: Pjesme Ante Starčevića 1823–1896. Senjski zbornik, 23(1996) str. 209–228. — C. Milanja: Književno djelo Ante Starčevića. Republika, 52(1996) 5/6, str. 5–24. — Ante Starčević i njegovo djelo. Zagreb 1997. — M. Bratanić: Odgojnost Starčevićeve misli. Jastrebarsko 1997. — T. Markus: Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća 1848–1850. Zagreb 1998. — I. Banac: Starčević, Ante. Krležijana, 2. Zagreb 1999. — Ž. Holjevac: Jezik i nacija u hrvatskim i srpskim nacionalnim ideologijama: Starčevićeva polemika iz 1852. godine. Migracijske teme, 15(1999) 3, str. 289–321.I. Petrinović: Mladenačko razdoblje i političko sazrijevanje Ante Starčevića. Rad HAZU, 1999, 478, str. 25–40. — J. Turkalj: Zvekan – humor, satira i karikatura kao sredstvo pravaške političke propagande. Povijesni prilozi, 18(1999) str. 121–160. — M. Gross: Izvorno pravaštvo. Zagreb 2000. — I. Karaman: Hrvatska na pragu modernizacije (1750–1918). Zagreb 2000. –– S. Lasić: Autobiografski zapisi. Zagreb 2000. — I. Perić: Hrvatski državni sabor, 1–2. Zagreb 2000. — Starčević, Ante. Encyclopedia of Nationalism, 2. San Diego 2001. — V. Brešić: Teme novije hrvatske književnosti. Zagreb 2001. — S. Matković: Čista stranka prava 1895–1903. Zagreb 2001. — T. Markus: Predstavke županija i gradova Banske Hrvatske 1861–1867. Zagreb 2002. — I. Peršić: Kroničarski spisi. Zagreb 2002. — D. Slavić: Stilski aspekti Starčevićeva teksta Pisma Magjarolacah. Forum, 41(2002) 10/12, str. 1424–1447. — S. P. Ramet: Ante Starčević – liberalni zagovornik građanske države. U: Hereditas rerum Croaticarum ad honorem Mirko Valentić. Zagreb 2003, 194–198. — Starčević. Zagreb 2004. — S. Antoljak: Hrvatska historiografija. Zagreb 2004. — T. Cipek i J. Vrandečić: Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj. Zagreb 2004. — M. Gross: Vijek i djelovanje Franje Račkoga. Zagreb 2004. — N. Pavešković: Ante Starčević. Mostar 2005. — Külföldi hallgatók magyar felsőoktatási intézményekben, 1. Budapest 2006, 159. — P. Bagarić: Ante Starčević između ustaša i komunista. Pro tempore, 2006, 3, str. 103–108. — T. Cipek i S. Matković: Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842–1914. Zagreb 2006. — S. Sršan: Život i djelo dr. Ante Starčevića – oca hrvatske domovine. Osijek 2006. — M. Diklić: Dr. Ante Starčević. U: Pravaška misao i politika. Zagreb 2007, 17–27. — M. Jareb: Hrvatski nacionalisti i djelo Ante Starčevića od atentata u Marseilleu do uspostave Nezavisne Države Hrvatske (1934–1941). Ibid., str. 277–298. — S. Lipovčan: Relevantnost Matoševih sudova o Anti Starčeviću. Ibid., str. 245–261. — Z. Hasanbegović: Muslimani u Zagrebu 1878–1945. Zagreb 2007. — A. Bežen i I. Mataija: Ante Starčević. Gospić 2009. — T. Markus: Društveni pogledi Ante Starčevića. Časopis za suvremenu povijest, 41(2009) 3, str. 827–848. — I. Perić: Politička oporba u Banskoj Hrvatskoj 1880–1903. Zagreb 2009. — J. Turkalj: Pravaški pokret 1878–1887. Zagreb 2009. — M. Artuković: Ante Starčević i Židovi (prema pisanju lista Sloboda). Časopis za suvremenu povijest, 42(2010) 2, str. 483–511.M. Šišak: Živo Starčevićevo nasljeđe. Vijenac, 20(2012) 479/481, str. 8–9. — J. Turkalj: Oblikovanje pravaške nacionalno-integracijske ideologije do hrvatskoga Sabora 1861. godine. U: Pravaštvo u hrvatskome političkom i kulturnom životu u sučelju dvaju stoljeća. Zagreb 2013, 19–67. — M. Melem Hajdarović: Starčević, Ante. Leksikon Antuna Gustava Matoša. Zagreb 2015. — M. Gross: Starčevićansko nadahnuće u djelima Ante Kovačića. Pro tempore, 2016, 10/11, str. 427–439. — Ante Starčević. Zagreb 2017.I. Marković: Bilješke o jeziku Ante Starčevića. Filologija, 2018, 71, str. 75–114. — Isti: Još bilježaka o jeziku Ante Starčevića. XIV. međunarodni kroatistički znanstveni skup. Pečuh 2019, 69–89. — D. Balić: Iskazi Miroslava Krleže o Anti Starčeviću. Kroatologija, 12(2021) 2/3, str. 143–160. — T. Jonjić: Ante Starčević očima Ive Pilara. Politički zatvorenik, 32(2021) 286, str. 34–40. — I. Pilar: Južnoslavensko pitanje i svjetski rat. Zagreb 2021. — P. Barišić: Ante Starčević. Ideali slobode i prava. Zagreb 2022.
 
Stjepan Matković (2023)

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

STARČEVIĆ, Ante. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.5.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/12114>.