MATKO, Janko

traži dalje ...

MATKO, Janko (Ivan), romanopisac (Brlenić kraj Krašića, 20. V. 1898 — Zagreb, 2. VIII. 1979). Od 1911. živio u Vukovaru, gdje je završio građansku školu 1915. Ondje izučio urarski, optičarski i draguljarski zanat u J. Peheima te 1916–19. radio u njegovoj radionici. Bio trgovački putnik u Rijeci 1919–21, potom u Zagrebu u Ilici 1921. otvorio urarnicu i draguljarnicu te u njoj radio do kraja života. Cijenjen u svojem zanatu, bio i sudski procjenitelj umjetnina te član utemeljitelj Hrvatskoga numizmatičkoga društva (1928). Aktivan u društvu Hrvatski radiša od 1923 (član Nadzornoga odbora 1930. i Upravnoga odbora 1934–41, voditelj Odsjeka za odgoj privrednog podmlatka 1935–39) te u PD »Zvonimir«, kojega je predsjednik 1932. Suvlasnik lista Hrvatski dnevnik 1936–41, član Uprave Hrvatskoga tiskarskoga zavoda na poč. 1940-ih. Član utemeljitelj Rudarskoga udruženja – Talionice Caprag 1938 (kratko i dioničar); kao član njegova Ravnateljstva osuđen 1945. zbog »suradnje s neprijateljem« na dvogodišnji prisilni rad (dva mjeseca pritvoren), a imovina mu je konfiscirana 1946. Rehabilitiran kao politički zatvorenik odlukom Administrativne komisije Vlade RH 1996. na zahtjev obitelji, koja čuva njegovu ostavštinu i tiska već objavljena i nova djela (Naklada Matko). Nakon prve pripovijetke Doći ću kući, majko, za Božić (Sriemske novine, 1917) u književnosti se javio romanom Žrtva (1942), postavši postupno jednim od najistaknutijih predstavnika popularne književnosti i najčitanijih suvremenih hrvatskih pisaca. Svoj program »pučkoga ruralnog realizma« (K. Nemec) nastavio je za rata i u neposrednom poraću djelima Moć zemlje (1944), Tajna (1945) i Tužim (1946; zabranjeno). Nakon što se dulje nije javljao, u 1970-ima objavio niz ljubavnih i pseudopovijesnih romana kojima je osvojio široku čitateljsku publiku; iako rasprodani u iznimno visokim nakladama, romani su ostali kritički nepopraćeni. Neovisno o tom tematizira li ljubavne veze nedopuštene zbog staleških razlika (Žrtva; Moć zemlje; Dragulji i strasti, 1970) ili drugih društvenih i moralnih zahtjeva (Tužim; Dva života jedne žene, 1971; Bartol Budimgradski, 2015), dogovoreni brak (Sudbine, 1978), tragičnu mladenačku ljubav krvno povezanih (Bez krivnje krivi, 1978), ljubavne tajne i iznenadne susrete (Tajna; Izgubljeni biser, 1995), požrtvovnost i težak život hrvatskoga seljaka (Svjetlo ugaslih očiju, 1970), nepromišljenost dalmatinskoga ribara (Ribar i more, 1971), bezuvjetnu roditeljsku ljubav (Maćeha, 1974; Majka, 1974), tegobe potlačenih žena i nezakonite djece (Služavka, 1974) ili pak život hrvatskih plemenitaša i odnarođenih Hrvata (Plač šume, 1971; Pokajnik, 1971; Krv nije voda, 1978), u djela transponira zbiljske događaje, pri čem mu autentičnost ljudskih sudbina postaje jamstvom estetske vrijednosti. Reproducirajući pripovjedne obrasce iz romana u roman, priče o »malim ljudima« stilizira postupcima i rekvizitima iz tradicije romanse te viteških i pustolovnih romana, ostvarujući visoku predvidljivost. Strukturne elemente podređuje radnji usmjerenoj na apoteozu dobra i osudu zla te na toj karakterističnoj podlozi, s pomoću ograničenoga broja motiva i stilskih sredstava, ponajviše kumulacija i ponavljanja, oblikuje šablonizirane narativne obrate, temeljene na sukobima zlih i dobrih likova, koji na putu do cilja prolaze nebrojena iskušenja. Inzistirajući na atraktivnosti priče, oslikava jednodimenzionalne likove s točno određenom ulogom, pri čem dobri junaci funkcioniraju kao posrednici kršćansko-domoljubnih vrijednosti. Usmjeren na apstraktno i transcendentno, svoj »pastoralni pogled na svijet« (I. Mandić) obogaćuje angažiranom sviješću, osobito moraliziranjem, te djela prilagođuje pučkomu razumijevanju povijesne i društvene pravde, zauzimajući stranu bespomoćnih i u jasnoći pripovjednoga izričaja nastojeći proizvesti što snažniji dojam na čitatelja. Do izražaja pritom dolazi predimenzioniranost osjećaja i sklonost melodramskim prizorima, poglavito u sentimentalnim romanima, u kojima napetost održava sustavnim suprotstavljanjem snage ljubavi i zadanosti društvenoga položaja. Znatan emotivan naboj zamjetan je i u pseudopovijesnim romanima, u kojima pak glavnu pripovjednu liniju o odabranim odsječcima nacionalne povijesti dopunjuje ljubavnim zapletima. Osobitu pozornost javnosti izazvao je posmrtno objavljeni roman o mladenačkim danima A. Stepinca Kardinalova ljubav (1993). Tiskane su mu i Hrvatske priče i legende (1996) te Izabrana djela (1981). U osječkom kazalištu praizvedena mu je Žrtva (1944, dramatizacija i režija M. Fotez; izvedeno i u Povlašćenom kazalištu Društva hrvatskih kazališnih dobrovoljaca u Varaždinu 1945), a na amaterskim pozornicama izvođene su njegove adaptacije Moći zemlje, Tajne i Pokajnika; sve su dramatizacije skupljene u knjizi Drame i igrokazi (2000). Djelo Moć zemlje postavljeno je i u osječkom HNK (2015) te je prema njemu snimljen film Stolen Path (Zlatica Goldie Smitlener, 2015). Materijalno je podupirao stanovnike rodnoga kraja i Hrvate u dijaspori, napose u Gradišću, te školske i crkvene ustanove (financirao izgradnju škole za žene u Krašiću, kapele Srca Isusova u Brleniću i samostana karmelićanka u Brezovici); financirao otkup rukopisne ostavštine P. Preradovića i M. Dežmana za HDA (1944). U Brleniću je 1921. osnovao amatersku kazališnu družinu koja je izvodila njegove poučno-folklorne igrokaze Ostani na selu i Od konoplje do narodne nošnje. Član utemeljitelj Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« (najkasnije od 1938). U literaturi se spominje i kao slobodni zidar. Lik je u romanu D. Jakovca Nikad oprostiti, nikad zaboraviti (1995). — Sin Želimir (Željko; 1929–1977) diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1956. Radio od 1958. u Zagreb-filmu kao voditelj fazerâ te promidžbe, od 1969. direktor izvoza i od 1971. voditelj inozemnih poslova, znatno pridonijevši međunarodnomu uspjehu Zagrebačke škole crtanog filma. U Međunarodnom društvu za animirani film (ASIFA) član IO i rizničar. Sudjelovao u osnivanju Svjetskoga festivala animiranog filma (Animafest) u Zagrebu 1972; direktor Festivala 1972. i 1974. te član Organizacijskoga odbora, zaslužan za njegovo pozicioniranje u svjetskoj animaciji. Njemu u čast nagrade publike za kratkometražni i dugometražni film nazvane su »Mr. M« (2002). Igrao 1946–51. za košarkašku sekciju Fiskulturnoga društva »Sloboda« (KK »Lokomotiva« od 1950) te mu bio tajnik 1946–73. Dio njegove ostavštine čuva se u HDA (fond Svjetski festival animiranog filma).

DJELA: Žrtva. Zagreb 1942 (9 izd. do 2014), Zagreb—Opatija 1986. — Moć zemlje. Zagreb 1944 (7 izd. do 2014), Zagreb—Opatija 1986. — Tajna. Zagreb 1945 (8 izd. do 2014), Zagreb—Opatija 1986. — Tužim. Zagreb 1946 (6 izd. do 2014). — Dragulji i strasti, 1–2. Zagreb 1970 (7 izd. do 2014), Zagreb—Opatija 1986. — Svjetlo ugaslih očiju. Zagreb 1970 (7 izd. do 2014), Zagreb—Opatija 1986. — Dva života jedne žene. Zagreb 1971 (5 izd. do 2014). — Plač šume. Zagreb 1971 (5 izd. do 2014). — Pokajnik. Zagreb 1971 (5 izd. do 2014). — Ribar i more. Zagreb 1971 (5 izd. do 2014). — Maćeha. Zagreb 1974 (4 izd. do 2015). — Majka. Zagreb 1974 (4 izd. do 2015). — Služavka. Zagreb 1974 (4 izd. do 2015). — Bez krivnje krivi. Zagreb 1978, 1994, (2015). — Krv nije voda. Zagreb 1978, 1994, 2015. — Sudbine. Zagreb 1978, 1994, 2015. — Izabrana djela, 1–12. Zagreb 1981. — Kardinalova ljubav. Zagreb 1993, 1995, (2014). — Izgubljeni biser. Zagreb 1995, 1996, 2016. — Hrvatske priče i legende. Zagreb 1996. — Drame i igrokazi. Zagreb 2000. — Bartol Budimgradski. Zagreb 2015.
 
LIT.: (O izvedbi drame Žrtva). Hrvatsko jedinstvo, 8(1945) 67, str. 4. — B. Donat: Pučki roman ili Arijadnina nit za naivne čitatelje. Republika, 29(1973) 4, str. 345, 348–354. — I. Mandić: 101 kratka kritika. Zagreb 1977, 262–266. — (Nekrolozi): V. Rabadan (V. R.), Marulić, 12(1979) 5, str. 466–467. — V. Kopač, Obol, 18(1980) 32, str. 26. — D. Abramović: (O knj. Kardinalova ljubav). Književna revija, 34(1994) 3/4, str. 185–186. — Z. Crnković: Pučki romanopisac Janko Matko. Vijenac, 5(1997) 89, str. 36. — (Uz obljetnice): M. Hanzlovsky, Matica, 48(1998) 10, str. 34–36; Večernji list, 42(1998) 23. VIII, str. 17. — M. J., Ibid., 9. VI, str. 31. — M. Marčinko, Marulić, 31(1998) 4, str. 746–750. — V. Pajtlar: Hrvatski pisac Janko Matko dioničar Talionice Caprag. Novi sisački tjednik, 2(1999) 12, str. 19. — K. Nemec: Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine. Zagreb 2003. — M. Kolar-Dimitrijević: Hrvatski radiša 1903–1945 (2003). Zagreb 2004, 121, 132, 164, 170, 187, 189, 192–193, 207, 209, 216–217, 223, 240, 245, 389–390, 483. — A. Stipčević: Socijalna povijest knjige u Hrvata, 3. Zagreb 2008. — J. Pavičić: Kraj novina. Dnevnik 1976/1977/1978. Zagreb 2010. — T. Šarić: Djelovanje Agitpropa prema književnom radu i izdavaštvu u NRH, 1945–1952. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 2010, 42, str. 409. — (Razgovori s M. Matkom): L. Kovačević, Večernji list, 55(2014) 2. VII, Pr., str. 32. — I. Šojat, Osječka pozornica, 2015, 1, str. 10–12. — Lj. Stanojević: Prisjeti na Žrtvu Janka Matka. Ibid., str. 13. — Ljepota – biografski leksikon slobodnih zidara Hrvatske. Zagreb 2017. — Želimir. — (Nekrolozi): M. B., Vjesnik, 38(1977) 27. XII, str. 13. — S. Ostojić, Politika, 74(1977) 22. XII, str. 17. — Zagrebački krug crtanog filma, 1. Zagreb 1978. — Z. Kovačević: Pola stoljeća Vukova iz Tuškanca. Zagreb 1996, 11–12, 14–16, 19, 21–23, 25–27, 35–36, 45–48, 336. — Z... znači Zagreb. Priručnik za sjećanje 1972–2002. Zagreb 2002. — N. Pata: Iz dana u dan u Zagreb filmu. Zagreb 2006. — S. Green: Once Upon a Yugoslavia. Williamstown 2015. — L. Zore, N. Kolar i M. Burić: Kako je Zagreb dobio Animafest (katalog izložbe). Zagreb (2022).
 
Ema Bakran i Redakcija (2023)

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

MATKO, Janko. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 15.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/12116>.