MACANOVIĆ

MACANOVIĆ, graditeljska i klesarska obitelj (XVII–XIX. st.). Podrijetlom iz Dubrovnika. Njezini pripadnici zabilježeni su i kao Ma(c)canovich ili Ma(z)zanovich, nosili su imenski dometak Raguseo (da Ragusa, Raguseo da Trau, Raguseus), a od kraja XVII. st. bili su nastanjeni u Splitu i Trogiru, gdje su u Varoši (danas Sinjska, Splitska i Ul. Matice hrvatske) posjedovali, uzimali u zakup, gradili i adaptirali kuće. Djelatnost im je bila i klesarska (nabava kamena, priprema i klesanje gradbenih dijelova) i graditeljska (protomajstori), a radili su na fortifikacijama i drugim javnim, crkvenim i privatnim gradnjama po Dalmaciji. Izričaj im se, nastao pod utjecajem domaće kamenarske tradicije, povezan s talijanskim predlošcima i prilagođen mogućnostima, često na tragu vojnoga graditeljstva (zatvorene i čvrste forme), razvijao kroz nekoliko naraštaja. Prvi im je poznatiji graditelj Frano (Francesco Raguseo, Frano Ivanov; rođ. oko 1626, u. 1697), sin majstora Ivana. Zabilježen je u Splitu 1645. te u Trogiru, gdje je gradski protomajstor – zidar i drvodjelja na javnim radovima. Za Kandijskoga rata časnik udruge trogirskih bombardijera (Klis 1648, Zadvarje 1652), postavljen za zapovjednika u trogirskoj tvrđavi Sveta Barbara 1686. Njegov sin Ivan (Ivan Franov, Zvane; rođ. 1646) naslijedio je obiteljski posao. U Trogiru je 1684. i 1694. biran za alfiera bombardijera, sudjelovao je u radu pučke skupštine (1707–08, pučki branitelj) te bio član Bratovštine Svetoga Duha. Kao zidarski protomajstor sklopio je 1698. ugovor sa sinjskim franjevcima o gradnji crkve, za koju je izradio samo nacrt. Istaknuo se pri dogradnji kninske tvrđave pod nadzorom G. B. Camozzinija. U toj je gradnji iskustvo i ugled stekao i sin mu Ignacije st. (Ignazio; 1675–1720), koji je kraće djelovao s ocem, a potom samostalno. Protomajstor trogirski, zaposlen na javnim radovima u Trogiru i na Čiovu, 1711–13. u Kninu je učvršćivao najniži dio obrambenoga sklopa. Istodobno je radio na gradnji tvrđave u Sinju (kvartir i pomoćne zgrade, sačuvano u izmijenjenu obliku), zidane prema najsuvremenijem, vaubanovskom načinu utvrđivanja. Zapovjednikom trogirskih bombardijera postao je 1716. Djelatan i u pučkoj skupštini, biran je za javnoga branitelja (1718). Posao je nastavio sin Ivan (Zvane; rođ. 1705). U mladosti je iskustvo stjecao radeći s ocem i djedom na utvrdama u Kninu te Zadru (vjerojatno 1726–28), a u Imotski je 1729. upućen kako bi obnovio najniže zidove tvrđave i glavna vrata. Usavršivao se u F. Melchiorija, koji mu je izdao svjedodžbu 1736, pa je imenovan protomajstorom u Trogiru i okolici. Mnoge mu gradnje nisu zabilježene jer kao gradski protomajstor nije sklapao ugovore. Spominje se u Zadru 1738–41, u Trogiru 1739. kao župan Bratovštine sv. Antuna i 1741–42. kao službeni procjenitelj gradnja. Znanjem je nadmašio pretke, a umijeće prenio sinu → IGNACIJU, koji se prometnuo u najpoznatijega graditelja i klesara u obitelji. Osim u Trogiru, Ivan je djelovao i u okolici, a napose na Braču. Gradio je crkvu sv. Marije u Blizni Gornjoj kraj Marine (ugovori i sporovi 1740; gradnja od 1745. do kraja života), izvodio 1740–45. popravke na zvoniku trogirske crkve sv. Mihovila, podignuo 1741. nesačuvani zvonik župne crkve u Kaštel Novom. Istodobno je na Braču gradio župne crkve u Milni (spominje se 1733) i Nerežišćima (podmirenje njegova duga crkvi 1746–47, sačuvan nacrt pročelja, dovršio sin), dekorativnih pročelja koja spajaju barokne konkavno-konveksne oblike s inventarom starijih razdoblja (rozete). S obzirom na osebujan pristup gradnjama, možda je sa sinom radio kulisno pročelje nedovršene župne crkve u Drveniku Velikom te u Trogiru na crkvama sv. Petra, sv. Nikole i Gospe od Karmela te zvonicima crkava sv. Dominika i sv. Lazara. Povezivalo ga se i s nacrtom za splitsku baroknu crkvu sv. Filipa (1735) te s nekim kućama na Braču. I drugi sin Ignacija st., Vicko (Vicenzo, Visko; 1718?–1787), nastavio je graditeljsku i kamenarsku djelatnost. U trogirskim dokumentima 1737–81, bio je član bratovština Gospe od Karmela i sv. Barbare, u kojoj je obnašao i dužnost poručnika bombardijera. U zakupu je imao kuću blizu Bratovštine Svetoga Duha, u Ul. sv. Dominika, gdje mu je bilo skladište, a imao je i obradivu zemlju (Okruk). U trogirskim je kamenolomima radio (1742) i nadzirao (1744) branje kamena te je trogirski kamen nabavljao i dostavljao po Dalmaciji. Klesao je kamenu opremu za crkve i građanske kuće. Zabilježen je u Zadru 1741, kad je za P. L. Pellegrinija isporučio 11 dovrataka ili doprozornika od trogirskoga kamena, te u Trogiru 1747. i 1749. u ugovorima za dogradnju palače Buffalis (nije utvrđeno je li joj bio i protomajstor). Radio je na župnim crkvama, klesao za onu u Kaštel Štafiliću (1753. vrata i dugo temeljno kamenje, 1757. zidne vijence, 1758. priredio kamen za rozetu pročelja, 1772–74. isplaćen za klesane glavice, dijelove ogradica, zidne ormare i vijence, akroterij i dijelove novoga oltara; protomajstor Ignacije), popravljao grobišni zid u Kaštel Novom (1765–66, 1779) te sudjelovao u gradnji crkve Gospe od Zdravlja u Splitu (1767. priskrbio kamenu građu). Istaknuo se kao klesar i graditelj zvonika uobičajenih oblika, jednostavne masivne forme, sa zatvorenim podankom i lođama samo na gornjem dijelu te piramidom na vrhu. Klesao je kamene dijelove za zvonik župne crkve sv. Mihovila u Svetom Filipu i Jakovu (1749) te fino obrađene komade kamena za najviši kat zvonika i završnu lanternu crkve Muster u Komiži (1771), gradio zvonik župne crkve u Vodicama (1752–72) i crkve Gospe od Pojišana u Splitu (ugovor 1775, dovršeno 1782). Dobavljao je trogirski kamen za oltare, među ostalim G. Mazzoniju 1771–72. za oltare župnih crkava u Sutivanu, šibenskoj Rogoznici i Kaštel Štafiliću te M. Costi 1777–78. za zadarske dominikance. Istodobno je dobivao narudžbe za javne radove, poput popločenja javnih površina (nesačuvani gat negdašnje zgrade trogirskoga saniteta 1779), a 1757–85. spominje se kao procjenitelj vrijednosti građevina i radova (crkva u Kaštel Novom, procjena građevnoga materijala 1780). Poznat je i Ignacijev sin Frano (Francesco, Franjo), koji je 1772–74. rušio staru i gradio novu apsidu župne crkve u Kaštel Štafiliću (protomajstor otac, isplaćeni 1775) te kao javni graditelj popločao šibenske ulice 1793. U vrelima su zabilježeni i Mihovil (Mihovil Franjin, Lallos), koji je u Trogiru radio na palači Dragač te na crkvama u gradu i okolici potkraj XVII. i na poč. XVIII. st., te Nikola, koji je načinio konzolu za oltar sv. Nikole u crkvi Muster u Komiži 1785. U kontinuitetu domaće klesarske i graditeljske tradicije jedna od najaktivnijih obitelji u srednjoj Dalmaciji od XVII. do XIX. st., Macanovići su širinom djelovanja pridonijeli i formiranju zajedničkih značajka dalmatinske graditeljske škole.