KARŠULIN, Miroslav (Karschulin), kemijski inženjer (Przemyśl, 4. IV. 1904 — Zagreb, 12. II. 1984). Završio gimnaziju u Traiskirchenu kraj Beča 1921, studirao elektrotehniku u Beču 1921–23, diplomirao 1928. kemiju te 1932. doktorirao tezom Istraživanja o Becquerel-efektu na Tehničkom fakultetu (TF) u Zagrebu. Radio kao ugovorni asistent 1928–32. na Medicinskom fakultetu i 1932–37. u Kemičko-inženjerskom odjelu TF, gdje je od 1937. asistent. Habilitiravši se 1941, prelazi u Rudarski odsjek TF i ondje je od 1942. docent. Od 1945. je izvanredni i od 1952. redoviti profesor fizikalne kemije Kemijsko-tehnološkoga odsjeka TF, odn. od 1956. do umirovljenja 1977. Tehnološkoga fakulteta. Od 1945. bio predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju, 1961. pokrenuo poslijediplomski studij korozije i zaštite materijala i 1963. kemije i tehnologije silikata. Na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju predavao je fizikalnu kemiju, fizikalnu kemiju silikata, teorijske osnove korozije, termodinamiku i kinetiku korozijskih procesa, reakcijske mehanizme u silikatnim sustavima, termodinamiku i kinetiku silikata pri visokim temperaturama. Znanstveno se bavio širim područjem fizikalne kemije – fotokemijom i fotobiologijom, elektrokemijom, korozijom i zaštitom materijala, fizikalnom kemijom silikatnih materijala. Posebni su mu prinosi proučavanju periodičnih kemijskih reakcija željeza i kositra u kiseloj okolini, proučavanju ponašanja silikata pri povišenim temperaturama te u spoznavanju mehanizma korozije i pasivacije. Surađivao u zbornicima i periodicima Zeitschrift für Physik (Berlin 1926), Vjesnik ljekarnika (1927), Zeitschrift für Electrochemie (Weinheim 1927, 1934–38, 1943), Arhiv za hemiju i farmaciju (1928–29, 1931–36, 1938–40; Kemijski vjestnik, 1943), Biochemische Zeitschrift (Berlin 1929–31), Godišnjak Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu 1924/25–1928/29 (Zagreb 1929), Farmaceutski vjesnik (1933), Radiologica (Berlin 1937), Arkiv för Kemi, Mineralogi och Geologi (Uppsala 1939), Fresenius’ Zeitschrift für analytische Chemie (Wiesbaden 1940), Glasnik Hemiskog društva (Beograd 1940–47, 1953), Priroda (1943), Rad JAZU (1949, 1953, 1957, 1961, 1982), Kolloid Zeitschrift (Dresden 1951), Nafta (1952), Bulletin de la Société française de minéralogie et de cristallographie (Pariz 1953), Kemija u industriji (1953, 1983, 1985), Monatshefte für Chemie (Beč 1954), Werkstoffe und Korrosion (Weinheim 1955–56), Zaštita materijala (1958), Informativni bilten Društva za zaštitu materijala (1959–60), Spomenica JAZU u počast 40. godišnjice osnivanja SKJ 1919–1959 (1960), Pomorski zbornik, 2 (Zagreb 1962), Zeitschrift für anorganische und allgemeine Chemie (Leipzig 1967), Travaux du Comité international pour l’étude des bauxites, des oxydes et des hydroxydes d’aluminium (1969), Elektrohimija (Moskva 1977), Abhandlungen der Sächsischen Akademie der Wissenschaften (Leipzig 1979), Glasnik Društva hemičara i tehnologa SRBiH (1979), Corrosion Science (Oxford 1981), Vodoprivreda (1981), Electrochimica acta (Oxford 1984) te u zbornicima znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Napisao udžbenik Fizikalna kemija, 1 (Zagreb 1962), poglavlja Sastav, struktura i tehnologija neolitičke keramike u Grapčevoj spilji na otoku Hvaru u G. Novak, Prethistorijski Hvar (Zagreb 1955) i Das Verhalten des Kaolinits und des Halloysits bei hohen Temperaturen u Dechema-Monographie (Weinheim 1956) te kao suautor poglavlje u knjizi Passivity of Metals and Semiconductors (Amsterdam 1983). Suosnivač je Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu, Metalurškoga fakulteta u Sisku i Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu, Zavoda za zaštitu materijala od korozije i za desalinaciju HAZU u Dubrovniku, Internacionalnoga komiteta za boksite, okside i hidrokside aluminija, Saveza društava za zaštitu materijala Jugoslavije te osnivač i prvi predsjednik Društva za zaštitu materijala SRH. Bio je urednik Ljetopisa JAZU 1961–71. i od 1965. glavni urednik časopisa Travaux, od 1948. dopisni i od 1952. redoviti član JAZU (glavni tajnik 1961–72) te član Faraday Society (London), Deutsche keramische Gesellschaft (Bonn), Sächsische Akademie der Wissenschaften (Leipzig) i Makedonske akademije nauka (Skoplje). Dobio Nagradu za životno djelo 1970.
LIT.: Miroslav Karšulin. Ljetopis JAZU, 1949, 54, str. 247–249. — (Nekrolozi): Borba, 62(1984) 14. II, str. 4; Politika (Beograd), 81(1984) 14. II, str. 9; Vjesnik, 45(1984) 15. II, str. 7. — H. Iveković, Travaux du Comité international pour l’étude des bauxites, de l’alumine et de l’aluminium, 1983, 18, str. 567–569. — Isti, Ljetopis JAZU, 1984, 88, str. 343–344. — B. Kunst, Croatica chemica acta, 57(1984) 2, str. C1–C2. — Isti, Kemija u industriji, 33(l984) 3, str. 154–156. — H. Berg, Jahrbuch 1985–1986. Sächsische Akademie der Wissenschaften zu Leipzig. Berlin 1989, 221–222. — Miroslav Karšulin 1904–1984 (s bibliografijom). Spomenica preminulim akademicima, 1985, br. 29. — M. Kaštelan-Macan: Počeci kemijsko-tehnološkog studija u Hrvatskoj. Zagreb 1989, 33–34. — Kemijsko-tehnološki studij 1919–1989. Zagreb 1989, 73–82. — V. Gržetić: Bibliografija objavljenih radova djelatnika Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije 1919–1993. Zagreb 1995. — Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu 1919–1999. Zagreb 1999, 44. — 140 godina Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Zagreb 2001, 79, 213, 257. — N. Trinajstić: 100 hrvatskih kemičara. Zagreb 2002, 86–87. — Miroslav Karšulin. O stotoj obljetnici rođenja. Zagreb 2004. — M. Kaštelan-Macan: Vizionari kemijsko-inženjerskoga studija (s bibliografijom). Zagreb 2004, 136–152.
Branko Kunst (2009)
