BRANIŠ, Vojta

BRANIŠ, Vojta, kipar, pedagog (Bzenec, Češka, 2. II 1893 — Zagreb, 29. XI 1983). Nakon završene osnovne i građanske škole u rodnome mjestu, doselio 1906. s roditeljima u Zagreb. Tu je izučio kiparsko-dekorativni zanat i studirao na kiparskom odjelu Više škole za umjetnost i umjetni obrt kod R. Frangeša Mihanovića i R. Valdeca (1911–15). God. 1919. usavršava drvorezbarstvo kod Františeka Bileka u Pragu, a 1920. kod Franza Barwiga u Beču. Od 1920. nastavnik je drvorezbarstva u Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, od 1924. profesor, a 1932–39. i direktor u Državnoj obrtnoj školi. Baveći se kućnom radinošću, 1928. vodi drvorezbarske tečajeve u Brestovcu i Klenovniku, 1930. u Brodu na Kupi, 1937. predlaže osnutak domaćinske škole na Pelješcu, 1939. piše Prijedlog nacrta o organizaciji Zavoda za unapređivanje kućne industrije i kućnog umjetnog obrta. Nakon što je 1939. s grupom naprednih profesora udaljen iz Obrtne škole i umirovljen, odlazi u Beograd gdje je 1941–45. profesor, a po oslobođenju direktor Škole za primenjenu umetnost. Vrativši se u Zagreb, upravlja 1945–48. Zemaljskim zavodom za kućnu radinost, a od 1948. do umirovljenja 1958. direktor je Škole za primijenjenu umjetnost. — Braniševa pedagoška djelatnost u Državnoj obrtnoj školi uspoređuje se po kvaliteti i dosezima s onom njezina utemeljitelja H. Bolléa: otvorio je nove odjele, povećao školski prostor, nabavio nove strojeve i materijale. Zajedno s nastavnicima i učenicima izlaže i svoje radove u svjetskim središtima: Svjetska izložba u Parizu 1925 (Grand prix za hrastov portal jugoslavenskog paviljona rezbaren prema narodnim motivima), izložba na Sveučilištu u Pittsburghu 1930 (nagrađen njegov projekt za jugoslavensku sobu), Svjetska izložba u Parizu 1937. i New Yorku 1939 (uređenje jugoslavenskog paviljona u suradnji sa slikarom Lj. Babićem i arhitektom E. Weissmannom). Nakon II svjetskog rata rad Škole za primijenjenu umjetnost prilagođuje odgoju novih profila stručnjaka te modernizira nastavu. Istodobno posebno podupire razvitak kućne radinosti (lončarstva u Hrvatskom zagorju, čipkarstva u Lepoglavi, Pagu, Primoštenu, Cavtatu i Dubrovniku, koraljarstva u Zlarinu). Iz toga područja objavio je više članaka u dnevnom tisku. — Branišev nevelik kiparski opus nastao je uglavnom između 1916. i 1938. Nakon prvih rustičnih figura (Veseli seljak, 1918; Kumek s ovcom, 1922) nastavio je raditi plastiku komornog obilježja zatvorenih stiliziranih linija. To su ženske i muške figure (Karijatida, 1932; Majka, 1936), portreti (Stjepan Radić, 1928/29; Moj sin, 1932), aktovi i svetački likovi (Molitva, 1925; Marija, 1937; Krist, 1937). Bavio se i medaljarstvom (Nikola Faller, 1937). Samostalnu izložbu imao je 1932. s M. Trepšeom u Zagrebu. Izlagao je na skupnim izložbama: školskoj izložbi 1916. u Zagrebu, s društvom »Lada« 1918. u Rijeci i 1921. u Osijeku, na V i VI jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi 1922. u Beogradu i 1927. u Novom Sadu, te u Zagrebu na Proljetnom salonu 1923, na izložbama »Djela« 1927. i 1930, Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938/39, na Prvomu zagrebačkom bijenalu 1955. i Izložbi primijenjene umjetnosti 1958. — Kao Frangešov đak B. je slijedio njegove stilske osobine nastojeći produbiti ekspresivnost portreta unutarnjom izražajnošću. Drvorezbarski radovi temeljeni su na oblicima i ornamentici pučkoga likovnog izraza. — Za suradnju na razvitku kućne radinosti i narodne umjetnosti odlikovala ga je Vlada ČSSR 1965. Zlatnom medaljom s vrpcom.