BRLIĆ, Ivan

BRLIĆ, Ivan, pravnik, publicist i književnik (Zagreb, 28. IX 1894 — Brežice, 26. IV 1977). Sin Vatroslava Brlića i Ivane Brlić-Mažuranić. Osnovnu školu polazio u Slavonskom Brodu, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu (1906–13). iz koje je 1912. bio isključeti zbog sudjelovanja u đačkom štrajku. Počinje studij prava u Berlinu 1913, a već iduću školsku godinu nastavlja u Zagrebu. Od 1916. do kraja rata nalazi se na talijanskoj fronti, a poslije rata u Zagrebu nastavlja studij, koji 1920. završava u zvanju doktora prava. Bio je odvjetnički pripravnik u Osijeku te odvjetnik u Brodu i od 1923. dvadesetak godina u Zagrebu. Od početka rata više boravi u Jesenicama na Dolenjskom baveći se i poljodjelskim gospodarstvom. U časopisu Liga naroda, kome je i odgovorni urednik, redovito 1929–32. izvješćuje iz Ženeve o radu organa Lige naroda, pišući i o drugim međunarodnim organizacijama i skupovima održavanim u drugim evropskim centrima. Pravne priloge, političke uvodnike, članke, rasprave i eseje, članke o zadrugarstvu, nebeskim tijelima i svemiru, kulturnim i povijesnim događajima u Zagrebu te članovima obitelji Brlić i Mažuranić, zatim kazališne kritike i prikaze domaćih i stranih pisaca objavljivao je dugi niz godina i prije i poslije rata u periodicima Mjesečnik, Novosti (Zagreb), Liga naroda, Nova Evropa, Jutarnji list, Obzor, Zadrugar, kalendar (Zagreb), Hrvatski zadrugar, Književni tjednik, Liječnički vjesnik i dr. Često se potpisivao inicijalima I. B. i Dr. I. B. Pisao je o Brlićima enciklopedijske biografije u Hrvatskoj enciklopediji i Leksikonu pisaca Jugoslavije, a o Mažuranićima u znanstvenim časopisima, objavljujući i građu o nekima od njih, a o Matiji i Franu i kritičku biografiju, te Franovu književnu ostavštinu, zatim bibliografiju izvornika i prijevoda Smrti Smail-age Čengića I. Mažuranića (Zašto je Antun Mažuranić otklonio članstvo u Jugoslavenskoj akademiji, O braći Mažuranićima, Matiji i Ivanu, Građa za povijest književnosti hrvatske, 1962, 28; 1953, 24; Dokumenti o životu i ličnosti Vladimira Frana Mažuranića, Rad JAZU, 1965, 341). U Republici (Zagrcb 1965, 2–3) kritički se obračunao s izmišljotinama o podrijetlu Mažuranića dokazujući njihovu vrlo staru prisutnost u Novom Vinodolskom. Kao posebne publikacije objavio je, uz publicističke i književne, Ignjat Alojzije Brlić: Pisma sinu Andriji Torkvatu, 1 i 2 (Zagreb 1942–43), i 1960. dio dokumenata o Franu Mažuraniću. Uz građu je objavljivao vlastite predgovore i bilješke. Neki su mu prilozi objavljeni u zbornicima Za prava čovjeku (Zagreb 1931), Zbornik naučnih i književno-umjetničkih priloga bivših đaka i profesora zagrebačke Klasične gimnazije (Zagreb 1957), Bijelo biserje Jugloslavije (Zagreb 1965). U rukopisu je ostala građa iz obiteljskog arhiva Brlić. Uz novinske kazališne i književne recenzije, objavio je prije rata u vlastitoj nakladi priče za djecu Dobrome i dobra kob, a poslije dječje pjesmice o domaćim životinjama Moji prijatelji i bajku o životu leptira Lepirka. Publicistički mu je rad u kritici često sporan, a književni ne nadilazi jednostavnost dječjeg doživljaja. Predgovori i bilješke o Mažuranićima i Brlićima, pisani znanstvenom akribijom, doprinos su povijesnom i književnom osvjetljenju tih dviju porodica. Prevodio je s ruskoga, francuskog i slovenskog jezika. a zajedno s N. I. Fedorovom na ruski je preveo Priče iz davnine I. Brlić-Mažuranić.