BRLIĆ-MAŽURANIĆ, Ivana

BRLIĆ-MAŽURANIĆ, Ivana, književnica (Ogulin, 18. IV 1874 — Zagreb, 21. IX 1938). Kći Vladimira Mažuranića, pravnika, književnika i povjesničara. Osim dvaju razreda javne škole, ostalo je školovanje završila privatno; govorila je njemački, francuski, ruski te engleski i talijanski. Iz Ogulina je 1878. preselila s roditeljima u Karlovac, a 1882. u Zagreb, gdje ostaje do 1892. kad se udala za Vatroslava Brlića i preselila u Slavonski Brod. Aktivno je pomagala suprugu u borbi protiv Khuen-Héderváryjeva režima, pa je za svoj rodoljubni rad dobila od biskupa J. J. Strossmayera zlatni medaljon. Nazvana je »hrvatskim Andersenom« te dva puta (1931, 1938) bila predložena za Nobelovu nagradu; 1937. izabrana je, kao prva žena u nas, za člana JAZU. Njezin je portret izradio Oton Antonini. — Poslije mladenačkih pjesničkih pokušaja na hrvatskom i francuskom jeziku te dnevnika pisanog na poticaj F. Mažuranića, u književnosti se javila tek 1902. zbirkom pripovijedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani, koju je tiskala u vlastitoj nevelikoj nakladi. U periodici se javila 1903. pjesmom Jela i orao (Prosvjeta, 11) i pripovijetkom Angelus (Vijenac, 22). I sljedeća njezina knjiga, Škola i praznici (1905), pripada prigodnomu omladinskom poučno-zabavnom štivu, dok je zbirka pjesama Slike (1912) odjek moderne lirske osjećajnosti, ali još uvijek na ravni kultiviranog amaterizma. Prijelom u njezinu radu je minijaturni pikarski roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913), bajkovito stilizirana priča o fantastičnoj realnosti dječjeg svijeta, kojoj su u osnovi »etika srca« i humanizam, usklađeni s perceptivnim mogućnostima onih kojima je priča namijenjena. Najveći književni uspjeh postigla je knjigom Priče iz davnine (1916) u kojoj je združila privid mita, temeljen na dobru poznavanju hrvatske i slavenske mitologije i narodne predaje, s arhaičnom sintaksom te nadrealističkim slikovitim izrazom. Etički kodeks je i ovdje nenametljivo oblikovala uz pomoć naivnoga epskog pripovjedača koji kroz fantastiku, bez racionalnog komentara, iznosi pouku o moralnim načelima te je uklapa u samu akciju pripovijedanja. Značaj i genezu Priča iz davnine iznijela je u pismu sinu Ivanu (Hrvatska revija, 1930, 5; objavljeno poslije u predgovorima više izdanja). Posljednju nedovršenu knjigu, pustolovno-povijesni omladinski roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (1937), napisala je na temelju istraživanja svog oca o Dubrovčaninu Melek-Jaši, potkralju indijske provincije s prijelaza XV u XVI st. Objavila je i povijesnu građu Iz arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi, najprije u Obzoru (1933, 1934), a zatim u trima knjigama (1934, 1935). To su zapisi o rodoslovlju obitelji Brlić, zbirka obiteljskih pisama te ulomci dnevnika Andrije Torkvata o slovačkom ustanku, boravku u Jelačićevu glavnu štabu (1848) te poslanstvu u Parizu (1849). Lirske pjesme, bajke, basne, crtice, pripovijesti te predavanja, esejističke zapise i poučne članke tiskala je u listovima i časopisima: Smilje (1904/05, 1913/14), Hrvatska (1906–07), Omladina (1920, 1928), Savremenik (1926), Književni sever (1927), Hrvatsko kolo (1927–28, 1930, 1932), Hrvatska revija (1929–30), Pologne littéraire (Varšava 1930), Obzor (1933–34), Komedija (1934), Danica (1937), Pravda (1938), Zbornik Camilla Lucerna (1938) i dr. Potpisivala se I. B. M. Svoju Autobiografiju napisala je u Topuskom 1916, uoči izlaska Priča iz davnine, a prvi put je objavila u Hrvatskoj reviji (1930, 5). Prevodila je s njemačkog i francuskog. Najprije su joj prevedene Priče iz davnine na engleski (Croatian Tales of Long Ago, London 1924), a zatim su objavljeni prijevodi njezinih djela na sve važnije svjetske jezike. Pripovijetku Čudnovate zgode šegrta Hlapića prvi je dramatizirao T. Strozzi (pseud. De Tis) 1934, za zagrebačko kazalište. Djela su joj doživjela niz scenskih, radijskih i TV obradaba. Književna ostavština, rukopisi i korespondencija nalaze se u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu. — Prvi kritičari – A. G. Matoš, A. B. Šimić i U. Donadini – uočili su njezin epski pripovjedački talent te poetsku snagu kojom krši kanone »pedagogičnosti« dječje književnosti. A. Barac je istaknuo da je njezina etika više »etika srca negoli pogled na svijet«. I ostali prijeratni kritičari ukazali su na originalnost njezinih tema i ideja, jednostavnost izraza, osjećaj za slikovnost, poetičnost i maštovitost. Noviji kritičari otkrivaju originalnost u strukturi kazivanja, a ne u fabuli, u sposobnosti da imaginarni svijet oblikuje neposrednošću slike, a ne njezinim nasilnim osmišljenjem. Za njih je djelo Brlićeve najlapidarniji obrazac hrvatske nerealističke, imaginativne pripovjedne proze.