CAR EMIN, Viktor

traži dalje ...

CAR EMIN, Viktor, pisac i publicist (Kraj kod Lovrana, 1. XI 1870 — Opatija, 17. IV 1963). Oženivši se 1897. Emom Jurković, dodao je prezimenu pridjevak Emin. Talijansku osnovnu školu polazi u Lovranu (1876–80), jedan razred mađarske gimnazije u Rijeci (1880–81), gdje je zatim dućanski šegrt (1881–83); potom pohađa hrvatski odjel trojezične preparandije u Kopru (1885–89). Već tada se u Našoj slozi javio književnim pokušajima, dopisom iz rodnog kraja te čakavskim satiričnim crticama. Učitelj je u školama u Sovinjaku (1889–91) i Lipi (1891–92) te Voloskom (1893–1900). U Našoj slozi objavljuje pripovijest iz istarskog života Bijednici (1885) te Put u Egipat (1889–90). Devedesetih godina javlja se u istom listu rodoljubno-sentimentalnom lirikom. Od 1895. tajnik je Družbe Sv. Ćirila i Metoda za Istru. Odbio je premještaj u Sveti Matej kod Viškova pa ostaje bez službe. Od 1900. živi u Opatiji te se uz književni rad bavi političkom, publicističkom i uredničkom djelatnošću. Urednik je Narodnog lista (1900–02, 1904), Mladog Istranina (1909, 1922–28) i Mladog Hrvata (1910–14, s R. Kataliničem Jeretovim), upravitelj Škole za dalju naobrazbu u Opatiji (1905–10) i osnovne škole u Ičićima (1911), nastavnik u gimnaziji u Opatiji (1915–18), gdje vodi scenu čitaonice »Zora«, a ističe se i u Odboru za pomoć izbjegle istarske djece. Zatim je 1918–1921. u Sušaku, Bakru i Kraljevici; neko je vrijeme pročelnik Narodnog vijeća SHS za Rijeku i Sušak, ispostava Bakar-Kraljevica, a kao nastavnik ženske gimnazije u Sušaku (od 1921. do umirovljenja 1925) živi u Opatiji, potom u Sušaku (1929–45). Ponovo je u Opatiji od 1945. do kraja života. Od 1951. član je JAZU. Primio je Nagradu Komiteta za kulturu i umjetnost Vlade FNRJ (1947), Nagradu za životno djelo Saveza književnika Jugoslavije (1955), posebnu Povelju i Orden bratstva i jedinstva I reda (1960). God. 1970. uređena mu je u Opatiji Spomen-soba. — Objavio je velik broj pripovijesti, novela, feljtona, drama, dokumentiranih sjećanja, povijesnih tekstova i dr. Držeći se uglavnom Istre, osobito njezina liburnijskog dijela, te Rijeke, tematski vezan uz borbu za opstanak Hrvata u Istri i na kvarnerskim otocima, u sukobu s talijanašima, talijanskim iredentizmom i fašizmom, C. je iskazao snažno rodoljublje koje dobiva izrazit politički pečat. Razvivši široku društvenu djelatnost, blizak suradnik D. Vitezića, M. Laginje, V. Spinčića i M. Mandića, prijatelj i sljedbenik F. Supila, pretvorio je svoju vilu »Dalibor« u kulturno stjecište pjesnika, artista i znanstvenika, koje je dalo praktičnih kulturnih i političkih rezultata; tu su se okupljali M. Begović, I. Cankar, M. Cihlar Nehajev, D. Domjanić, A. Harambašić, V. Jagić, S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, M. Marjanović, S. Miletić, V. Nazor, M. Strozzi, M. Ogrizović i dr. U sukobu s austrijskim vlastima, talijanskim okupatorom i fašistima (dvaput bježi preko Rječine), prikazivao je u svojim radovima složenu i tešku društvenu stvarnost Istre i Primorja pa je tako i svoj talent književnog stvaraoca uložio u borbu za nacionalni opstanak svoga naroda. U drami Zimsko sunce (prikazana 1902. u HNK u Zagrebu, a do kraja 1903. i u Sušaku, Varaždinu, Karlovcu, Osijeku, Trstu, Lošinju, Splitu i Dubrovniku) govori o buđenju narodne svijesti, a u romanu Nove borbe (Savremenik, 1908) o nenarodnoj aktivnosti klerikalaca. Slične sadržaje, ali u fašističkim prilikama, donosi u drami Na straži (izvedena 1923. u HNK pod naslovom Mrtva straža; skinuta s repertoara na zahtjev talijanskog konzula) te u romanima Naša Mare (Ženski list, 1931–33) i Među dva ognjišta (Novosti, 1934). More je stalan motiv u njegovu opusu već od prve knjige Na uzburkanom moru. Posebno se zadržao na temi propadanja jedrenjaka, što je, uz prodor stranog kapitala, dotuklo mnoge istarske i primorske obitelji (romani Pusto ognjište, Usahlo vrelo, Iza plime). Rjeđi su romantični pristupi pomorskom životu (Vitez mora). Prikazao je socijalni položaj najbjednijih, radničkog (pripovijest Mali od foguna, Mladost, 1927) i seoskog življa (Starci). Romani povijesnog sadržaja također su u vezi s nacionalnom stvarnošću (Pod sumnjom, Presječeni puti, Suor Aurora Veronika). Propast nekad cvatuće Rijeke prikazao je u komediji Vicencica (HNK 1933). Navještaj teških dana dao je u Danuncijadi, romansiranoj riječkoj kronici 1919–21. Osobit uspjeh postigao je kao omladinski i dječji pisac (igrokazi Striga lega, Nevidljivi Jurić i dr.). Kulturno-prosvjetna tematika također je u njegovu djelu vezana uz politička zbivanja (Matko Mandić, Udesni dani, Moje uspomene na »Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru«). Širok je odjek imala njegova knjižica Da su živi, kojoj bi se strani priklonili. Priredio je za tisak Istarske narodne pjesme (Opatija 1924), uređivao Mornara (1929–39), surađivao u izdavanju Mladog stražara (1930–32). Kao suradnik i simpatizer NOP-a vodio je u toku 1943. dnevnik o svom viđenju događaja u Rijeci, a u partizanskom tisku pisao pod pseudonimom Glas iz dubine. Publicirao je u glasilima Naša sloga, Dom i svijet, Iskra, Nada, Prosvjeta, Savremenik, Adriatico jugoslavo, Vijenac te u mnogim poslijeratnim publikacijama (Riječki list, Riječka revija, Rad JAZU, Polet, Letopis Matice srpske, Delo i dr.). Radovi su mu prevodeni na češki, esperanto, njemački, poljski, slovački i talijanski jezik. Pojedini igrokazi izvođeni su na radiju, a motivi iz nekih Car-Eminovih radova uzeti su i za sadržaje TV ostvarenja. Potpisivao se različnim pseudonimima (Barba Tončić, Barba Šime, Dundo Simo, Emin, Glas iz dubine, Kapetan, P., Kapitan Jadre, L. Dorčić, Mladen Jelušić, Mornar, Ninetta, Rokac, Tončić, Un fiumano di Fiume, Un jugo-italoslavo fiumano di Fiume, Un vecchio Fiumano, Veljko Vinodolski, Vlatko Krajanin, La voce del Profondo i dr.) te objelodanjivao anonimno. Dio radova objavio je u suradnji s R. Katalinićem Jeretovim. Prevodio je knjige za djecu Put oko zemlje u sedam dana (Zagreb 1918), Novi Robinzon (Zagreb 1922) i Izgubljeni (Zagreb 1928). C. je pripadnik druge generacije istarskih preporoditelja. Djelovao je u završnoj fazi hrvatskog narodnog preporoda Istre i kvarnerskih otoka (do 1914), ali je perom postao najpoznatiji zastupnik prava istarskih Hrvata i u doba fašističkog terora. Njegovo političko uvjerenje kreće se od pravaštva i Supilova jugoslavenstva do jugoslavenskog unitarizma i federativnog socijalističkog jugoslavenstva. Književno mu je djelo izrazito tendenciozno, s elementima romantizma, realizma i moderne. Razvilo se iz ozračja šenoinske tradicije, neposredno nakon najvažnijih Kumičićevih ostvarenja, raslo neko vrijeme uz snažnu pojavu S. S. Kranjčevića, bilo svjedok Nazorova pjesničkog uspona te najistaknutijih predstavnika moderne. Vrijede i danas Barčeve ocjene da »najbolje Careve stvari ne treba (...) tražiti u njegovim krupnim romanima, (...) već u kraćim novelama koje su tako reći nastale u jednom dahu«, i da tamo »gdje on nije bio u službi nacionalne ideje, Car je, možda, najviše umjetnik, dajući tako žive i plastične oblike života i ljudi, da se brzo ne zaboravljaju.« B. Donat također piše o teretu mitskog doživljaja nacionalne povijesti u Carevoj prozi, gdje samo u najsvjetlijim trenucima (Danuncijada) pojedinac postaje univerzalni junak, a pričanje o jednom vremenu univerzalna priča o ljudskoj sudbini.

DJELA: Na uzburkanbm moru (pseud. Emin). Trst 1894. — Striga lega. Volosko 1895. — Pusto ognjište. Zagreb 1900. — Zimsko sunce. Zagreb 1903. — Usahlo vrelo. Zagreb 1904. — Iza plime. Zagreb 1913. — Starci. Zagreb 1917. — Pod sumnjom. Zagreb 1918. — Iz podjarmljenih krajeva (pseud. Lujo Dorčić) (suautor R. Katalinić Jeretov). Zagreb 1921. — Nevidljivi Jurić. Zagreb 1922. — Nove borbe. Beograd 1926, Zagreb 1949². — Vicencica. Sušak 1934. — Matko Mandić. Samobor 1938. — Presječeni puti. Samobor—Sušak 1938, Pula—Rijeka 1984². — Vitez mora. Split 1939. — Suor Aurora Veronika. Sušak—Samobor 1940. — Da su živi, kojoj bi se strani priklonili (pseud. Glas iz dubine). Kastavština 1944. — Na straži. Zagreb 1946. — Danuncijada. Zagreb 1946. — Mali od foguna. Zagreb 1949. — Udesni dani. Zagreb 1951. — Oj more duboko. Rijeka 1952. — Moje uspomene na »Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru«. Zagreb 1953. — Careva pisma iz Liburnije. Opatija—Rijeka 1970. — Izabrana i sabrana djela: Novele, 1–3. Zagreb 1906–1907. — Djela, 1–2. Zagreb 1956. — Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 63/II-63/I. Zagreb 1977–1981.
 
LIT.: M. Marjanović: V. Car Emin, Pusto ognjište. Nada, 7(1901) 11, str. 175–176. — Isti: V. Car Emin, Zimsko sunce. Vijenac, 35(1903) 1, str. 23–25. — M. Budisavljević (M. Bud.): V. Car Emin, Usahlo vrelo. Letopis Matice srpske, 1905, 231, str. 103–104. — M. Ogrizović: Viktora Car-Emina roman »Iza plime«. Savremenik, 9(1914) 4, str. 211–213. — V. Zaninović: V. Car Emin, Nove borbe. Ibid., 20(1927) 9/10, str. 437–438. — N. Bartulović: Šezdesetogodišnjica V. Cara Emina. Srpski književni glasnik, NS 1930, XXXI/7, str. 522–524. — M. Mirković (Mate Balota): Presječeni puti. Istarski glas, 2(1940) 10. I, str. 2. — A. Barac: Tipovi pomoraca u djelima Viktora Cara Emina. Jadranska straža, 19(1941) 2, str. 44–46; 3, str. 87–88. — A. Rojnić: Danuncijada. Republika, 3(1947) 4, str. 257–258. — V. Zaninović: Viktor Car Emin. Hrvatsko kolo, 3(1950) 4, str. 573–586. — Isti: Prilog bibliografiji radova Viktora Cara Emina. Ibid., str. 749–763. — T. Peruško: 60. g. istarskog školskog društva Družbe s. Ćirila i Metoda za Istru. Školske novine, 4(1953) 23, str. 1–2. — V. Antić: Rijedak jubilej. Riječka revija, 4(1955) 516, str. 237–243. — A. Rojnić: Viktor Car Emin (predgovor u: Djela, 1. Zagreb 1956, 7–44). — M. Selaković: Kod Viktora Cara Emina na njegov devedeseti rođendan. Riječka revija, 9(1960) br. 5/6. — I. Mihovilović: Književnik i rodoljub Viktor Car Emin. Telegram, 4(1963) br. 157. — M. Vaupotić: Hrvatska proza između dva rata. Kolo, 2(122)(1964) br. 4. — Viktor Car Emin. Ljetopis JAZU, 1952, 56, str. 260–262. — V. Antić: Književna ostavština Viktora Cara Emina. Rijeka 1970. — B. Donat: Viktor Car Emin (s bibliografijom) (u: Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 63/I. Zagreb 1981, 481–513). — V. Cvetićanin: Viktor Car Emin – čovjek i narodni pregalac. Zadarska revija, 32(1983) 6, str. 617–632. — Potpuniju lit. vidi: V. Zaninović, Bibliografska građa o Viktoru Car Eminu (u: Djela, 1. Zagreb 1956, 110–121). — J. Bratulić: Bibliografija (u: Presječeni puti. Pula—Rijeka 1984 2, 25–29).
 
Mirjana Strčić (1989)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

CAR EMIN, Viktor. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.7.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/3370>.