ALAUPOVIĆ, Tugomir

ALAUPOVIĆ, Tugomir, pjesnik, pripovjedač, književni kritičar i političar (Dolac kraj Travnika, 18. VIII 1870 — Zagreb, 9. IV 1958). Obitelj pripada staromu bosanskom plemstvu. Rano je izgubio oca pa ga je odgojila majka Ivka, rođ. Abramović-Klinčić. Osnovnu školu završio je kod franjevaca u Docu (1876–1880). Prvi mu je učitelj bio fra Jako Matković, pisac Bibliografije bosanskih franjevaca. Zbog bolesti nije redovito polazio školu. Od 1882. do 1889. je na Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji u Travniku, zatim na klasičnoj gimnaziji u Sarajevu. Maturirao je u Zagrebu 1890. Studirao je slavistiku i klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; družio se s F. Markovićem, H. Badalićem, A. Harambašićem i Đ. Arnoldom. Studij nastavlja u Beču od 1891. do 1894. U slavističkom odjelu V. Jagić mu povjerava vođenje knjižnice Slavenskog seminara. U listopadu 1894, obranio je na bečkom Sveučilištu disertaciju Vila Slovinka – od Jurja Barakovića, s osobitim osvrtom na pakao u XII pjevanju. Iste godine postao je suplent na klasičnoj gimnaziji u Sarajevu, predavao je hrvatski, latinski te grčki jezik i filozofiju (do 1910). Kad je položio državni profesorski ispit, predavao je i na sarajevskoj Tehničkoj školi. Drugovao je s književnicima fra G. Martićem i S. S. Kranjčevićem. God. 1910. imenovan je upraviteljem Velike gimnazije u Tuzli, gdje osniva i reorganizira mnoga kulturna, kazališna i književna društva. Poslije je savjetnik na Odjelu za školstvo i nadzornik srednjih škola u BiH (1913–1915). Zbog jugoslavenske orijentacije suspendiran je 1915. i stavljen pred krivični sud zbog veleizdaje, zatim je oslobođen, a 1916. umirovljen i interniran u franjevački samostan u Sarajevo. Krajem 1917. dolazi u Zagreb, a od sredine 1918. do kraja rata tajnik je MH. Iste godine postaje član Narodnog vijeća Države SHS u Sarajevu, povjerenik za prosvjetu i bogoštovlje, a dekretom Narodne vlade za BiH je i reaktiviran. Do 1920. je ministar za vjere u prvoj vladi Kraljevine SHS u Beogradu. God. 1921. postaje šef povjereništva za prosvjetu u Zemaljskoj vladi u Zagrebu i privremeni pokrajinski namjesnik u Hrvatskoj i Slavoniji. Umirovljen je ukazom iz 1922, ali uskoro se opet aktivira i postaje najprije član, zatim potpredsjednik Državnog savjeta te osnivač i član odbora Demokratske stranke. God. 1929. je konačno umirovljen, no djeluje u Beogradu kao član odbora Državnog monopola. God. 1931. dolazi u Zagreb, gdje ostaje do smrti. — Prema nekim podacima, javio se u Iskri 1886. nepotpisanim radom. Pjesmu Na Oštracu objavio je u Domu i svietu (1891). Pjesme, pripovijetke, crtice, uspomene i prigodnice objavio je u publikacijama: Dom i sviet (1891, 1892), Hrvatska (1891), Vienac (1891–1894, 1898–1901, 1903), Hrvatski branik (1893, 1908), Il Diritto Croato (1893), Iskra (1893), Prosvjeta (Zagreb 1894–1900, 1902, 1903, 1906, 1910), Franjevački glasnik (1895, 1896, 1900; Serafinski perivoj 1909, 1911, 1912; Naša misao 1914–1918; Franjevački vjesnik 1929, 1940), Nada (Sarajevo, 1895–1901, 1903, 1908), Novi viek (1897, 1898), Preporod (1898), Vrhbosna (1898, 1902, 1908), Osvit (Mostar 1899–1900, 1902), Hrvatska domovina (1900, 1906), Život (1900), Savremenik (1906–1908, 1910, 1912, 1914, 1917, 1919), Smilje (1906/1907, 1909/1910, 1912/1913), Fra Grga Martić (narodni kalendar, 1908), Behar (1908/1909), Napredak (Sarajevo, 1909, 1914, 1922, 1927, 1928), Hrvatsko kolo (1910), Bosanska vila (1910/1911), Dom (1913), Hrvatska zajednica (1913, 1916), Glasnik sv. Ante Padovanskog (1915, 1926), Književni jug (1918), Jugoslovenska obnova – njiva (1920), Selo (Zagreb 1921, 1922), Podmladak Crvenog krsta (1922, Glasnik podmlatka Crvenog krsta, 1925, 1928–1933), Travnička spomenica 1882–1932 (1932). Pisao je epske pjesme s motivima iz hrvatske povijesti s namjerom da budi nacionalnu samosvijest (Naše rane) i vjersku snošljivost (Nesuđenica). Djelomično tiskan ciklus Seoske elegije prožet je socijalnom notom. Važnije su mu rasprave o B. Šuleku, A. Nemčiću, I. S. Turgenjevu (Nada, 1895, 1899, 1900), F. Zubčiću i I. F. Jukiću (Izvještaj Prve muške realne gimnazije, 1905/1906. i 1906/1907, Lica, 1973), G. Martiću (1908/1909), S. Vrazu i D. Demetru (Behar, 1908. i Napredak, 1911, 1912) te Slike iz naše knjige (Behar, 1908). Govore, političke i kulturološke članke te priloge iz povijesti bosanskih franjevaca objavio je u publikacijama: Hrvatska (Zagreb 1891, 1892, 1906), Franjevački glasnik (1895, 1896, 1900; Serafinski perivoj, 1909, 1910; Franjevački vjesnik, 1927, 1929, 1939), Nada (1896), Vrhbosna (1902, 1908), Napredak (1908, 1909, 1912, 1922, 1928), Dvadeseti treći izvještaj Velike gimnazije u Sarajevu (1908/1909), Hrvatska zajednica (1910, 1913, 1916), Samouprava (1914, 1921), Katolički list (1918), Demokratija (1919, 1920), Jugoslavenska njiva (1920, 1921), Riječ (1921), Izvještaj državne realne gimnazije (1939/1940). Služio se pseudonimima i šiframa: Tugomir bosanski Hrvat, Tugomir Hrvat-Bošnjak, Tugomir, T. A. Hrvat-Bošnjak, Tugorod, Tugomil, Tugorod Hrvat Sarajlija, Hrvat Bošnjak, Marko Alaupović, T. A., T.-r., dr. T. A-ć., Δ. A. je bio pokretač i član mnogih sarajevskih društava i akcija: Hrvatskoga potpornog društva »Napredak«, Hrvatskoga pjevačkog društva »Trebević«, Hrvatskog kluba, Hrvatske banke, sportskog društva Hrvatski sokol, Hrvatske narodne zajednice. Njegovom zaslugom podignut je nadgrobni spomenik S. S. Kranjčeviću na sarajevskom groblju Koševo. Sudjelovao je u osnivanju Udruženja katoličkih svećenika NR BiH i bio član Društva hrvatskih književnika. Djela su mu prevođena na češki, francuski, njemački i talijanski. U Alaupovićevoj književnoj ostavštini (franjevački samostan u Visokom) nalaze se neobjavljeni rukopisi: Povijest književnosti hrvatske i srpske (predavanja), Izabrane pjesme i Ispod Vlašića (izbor pjesama od 1902. do 1932. u autorovoj redakciji), Sjene i uspomene i Iz starog zavičaja (pripovijetke iz prošlosti Travnika i okolice), Radoslav Krstjanin (povijesni dramski spjev) i korespondencija. — U kritici se Alaupovićevu pjesništvu pridaju oznake naše prigodničarske i romantičarske poezije s početka druge polovine XIX st., s osobinom čista jezika i prirodna ritma.