DERENČIN, Marijan

DERENČIN, Marijan, pravnik, političar i dramski pisac (Rijeka, 24. IX. 1836 — Zagreb, 8. II. 1908). Šest razreda gimnazije završio u Rijeci, sedmi u Zagrebu, a osmi ponovno u Rijeci, gdje je i maturirao 1854. U Beču je diplomirao (1858) i doktorirao (1860) pravo. Najprije je odvjetnički pripravnik, potom 1861. postaje županijskim podbilježnikom, a 1863. kraljevskim javnim bilježnikom u Rijeci. God. 1865. izabran je za zastupnika u Hrvatskom saboru na listi Narodne stranke. Nakon osnutka ugarskoga Sudbenog stola u Rijeci, odrekao se zastupničkog mandata te 1873. postao odvjetnik i županijski bilježnik. Na prijedlog bana I. Mažuranića imenovan je 1876. odjelnim predstojnikom za pravosuđe u Zagrebu, što je tada najviši pravnički položaj u Hrvatskoj. Ostavku na tu dužnost podnosi 1883. zbog sukoba s banom L. Pejačevićem te odlazi u mirovinu, a iste godine za nemira zbog novih mađarskih grbova istupa iz Narodne stranke, u kojoj je bio jedan od čelnih ljudi, i pristupa Neodvisnoj narodnoj stranci (»obzorašima«). Bio je predsjednik Pravničkog društva 1881–87; od 1889. dopisni je član JAZU. Kao saborski zastupnik, odjelni predstojnik za pravosuđe, stručnjak za kazneni zakon, kriminolog i penolog D. se isticao vješto sročenim govorima, koje su cijenili i njegovi politički protivnici. Zauzimao se za izbornu reformu, dokazujući da je sustav po kojemu samo 2% stanovništva ima pravo glasa anakronizam u suvremenoj Europi. Intenzivno je radio na novom kaznenom zakonu i reformi kaznenih zavoda (uredio je kaznionice u skladu s načelima suvremene penologije), zahtijevao ukidanje tjelesne kazne, uveo zakon o eksproprijaciji na području Zagreba, o ograničenju kamatne stope, o odšteti za nezgode na željeznici i dr. Kao odvjetnik, branio je zajedno sa Š. Mazzurom hrvatske sveučilištarce izvedene na sud zbog spaljivanja mađarske zastave 1895. — Uz politiku i pravo, D. se bavio novinarstvom i publicistikom. Pravničke studije tiska u Mjesečniku Pravničkoga družtva u Zagrebu (1883), a više članaka i govora, u kojima kao jedan od ideologa Neodvisne narodne stranke polemizira sa Strankom prava i njezinim glasilom Hrvatsko pravo, objavio je od 1862. do 1904. u listovima Pozor (Obzor), Narodne novine, Katolički list, Agramer Tagblatt, Narodni list, Hrvatska misao, Hrvatski narod i Narodna obrana. Od 1884. do 1886. piše uvodnike za Obzor; god. 1903, kad je uhićeno uredništvo tog dnevnika, sam obavlja redakcijske poslove te sprečava prekid izlaženja lista. Tada piše satiru Loubet u Alžiru, u kojoj, fingirajući vanjskopolitički komentar, prikazuje stanje u Hrvatskoj za Khuenova banovanja. Privrženik »zdravoga političkog realizma«, D. u svojim tekstovima odbacuje ideju »jedinstva južnoslavenskih plemena pod ilirskim imenom« kao romantičnu i pravašku ideju »posve samostalne hrvatske države« s Habsburgovcima na prijestolju kao utopiju, te sudi da Hrvatska može opstati samo u sklopu dualistički uređene Monarhije kao »država sa ograničenom samostalnošću«. Liberalnih nazora (poziva se na učenje S. Milla), ne prihvaća socijalizam zbog toga što donosi »uništenje individualiteta, dakle uništenje najjačeg osjećaja koji vlada čovječanstvom«, ali ističe da »socijalna solidarnost i sveopća dobrobit« pučanstva moraju biti cilj političke, pravne i državne djelatnosti. Naklonjen humoru i satiri, D. pokreće satirično-humoristične listove Muha (1897, samo jedan broj) i Satira (1901, dvanaest brojeva). Za posljednji, pod pseudonimom Dundo Maroje, piše duhovite epigrame, satirične crtice i šale o aktualnim političkim zbivanjima. Na dužnosti vladina povjerenika za kazalište (intendant), pokreće 1880–82. akciju za izgradnju nove kazališne zgrade; izrađuje za vladu elaborat o troškovima, potiče formiranje Odbora u poslu građenja zemaljskog kazališta i prikupljanje dobrovoljnih priloga, a zaslužan je za donošenje zakona o građenju novoga zemaljskog kazališta (1881) i izbor tvrtke »Fellner i Helmer« za gradnju. — Derenčinov dramski rad počinje 1883, kad u Hrvatskoj vili (br. 3–7) objavljuje komediju Tri braka (pseudonim Milivoj Primorac), koju zagrebački HNK premijerno prikazuje 1891; sljedeće godine anonimno tiska jednočinsku komediju alegoriju Zaruke Hrvatske, koju je uoči I. svjetskog rata izvodila družina P. Ćirića na gostovanjima u Hrvatskom primorju. U obama djelima, male umjetničke vrijednosti, D. izriče svoja politička uvjerenja. God. 1893. u Zagrebu se premijerno prikazuje njegova jednočinska veristička drama Slijepčeva žena i komedija u tri čina Primadona. Te tekstove kojima je suvremena kritika zanijekala izvornost, izvodi i HNK u Osijeku 1916. i 1919. Drama Ladanjska opozicija praizvedena u zagrebačkom HNK 1896. izazvavši brojne polemike, obnovljena na toj pozornici 1908. i 1918, a izvođena u Osijeku (1910) i zagrebačkom Satiričkom kazalištu »Jazavac« (1991) problematizira razjedinjenost hrvatske opozicije, sklonost korupciji, demagogiju i politički položaj seljaštva na kraju XIX. st. Pisana iz političkih pobuda, Ladanjska opozicija korektno je napisan pučki igrokaz; odlikuje se dobro vođenim zapletom (temeljenim na Gogoljevu Revizoru), duhovitom govornom karakterizacijom likova i sceničnošću. D. je također autor izgubljenih drama Zadruga Malović (izvedbu u Zagrebu zabranila cenzura) i Ivan i Jovan te satirične komedije Ministerijalni savjetnik, tiskane pod pseudonimom Rodoljub, koju je također izvodila Ćirićeva družina. Derenčinove su drame ipak samo dijaloške kronike i scenske anegdote o društvenim i političkim zbivanjima u Hrvatskoj, a u povijesti hrvatske drame, zbog izrazite sceničnosti, trajnije će ostati zabilježena Ladanjska opozicija.