DIMINIĆ, Josip

traži dalje ...

DIMINIĆ, Josip, kipar, slikar i grafičar (Sveti Lovreč kraj Labina, 17. VI. 1937). U Zagrebu završio 1957. Školu primijenjene umjetnosti (slikarstvo) i diplomirao 1963. na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi M. Tartaglie. God. 1955. dobio je prvu nagradu zagrebačkog lista Polet za najbolji crtež, 1959. prvi put samostalno izložio akvarele u Malinskoj i Labinu, 1960. izradio amblem grada Labina. Grafički je suradnik lista Raški rudar 1960 –64. Od 1965. živi u Labinu; 1966. jedan je od pokretača spašavanja i ponovnog oživljavanja stare gradske jezgre unutar koje uređuje atelijer. Umjetnički je voditelj ustanove »Suvenir Istre« 1966–68. i ravnatelj labinskoga Narodnog muzeja 1968/69. Suosnivač likovne grupe Labinski atelieri (1968), Mediteranskoga kiparskog simpozija u kamenu u Dubrovi kraj Labina (1969; predsjednik stručnog savjeta 1982–85. i od 1992) te suosnivač periodične izložbe Ars Histriae (1969). Honorarno je predavao 1974–77. u Klesarskoj školi u Pazinu. Od 1979. je docent, a od 1984. redoviti profesor kiparstva pri Odjelu likovnih umjetnosti Pedagoškog fakulteta u Rijeci. Bio je predsjednik Odbora za likovnu kulturu Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske (1983–89) i predsjednik Zajednice likovnih kolonija i simpozija Hrvatske (1983–87). Ima atelijer i u Svetom Lovreču. — D. povezuje suvremeni likovni senzibilitet sa sadržajima i motivima zavičaja, a bitnu ulogu u njegovu stvaralaštvu ima crtež — kao zapis, skica ili dovršeno djelo. Prve skulpture oblikovao je 1963. u drvu (Glava, Torzo). Iste godine ukrašuje motel u Plominu reljefima u kovanom željezu te oslikanim staklenim stijenama i vratima. Od 1966. do 1968. radi unikatne i serijske keramike i keramičke skulpture, 1968/69. slika i crta stilizirane istarske krajolike (ciklus Život kamena), 1969. likovno uređuje salone triju indijskih brodova (pomične stijene s reljefima). Između 1969. i 1982. stvara originalan kiparski i crtački ciklus, kojim je dobio visoke ocjene domaće i inozemne kritike. Razvija samosvojan apstraktni izraz karakteristično sažetih kiparskih oblika, svedenih na iskonske organske simbole, kadšto s erotskim asocijacijama koje često naglašuje bojom (Palog, 1970; Priljepak, 1971; Osjet ljubavi ili ljubavni osjet, Totem života 3, 1972; Dodiri, 1973). Na Mediteranskom kiparskom simpoziju 1971. isklesao je u vinkuranskom kamenu Dva tijela, svoju prvu veliku parkovnu skulpturu. Pozornost privlače također parkovne skulpture što ih je izveo u Likovnoj koloniji Željezare Sisak 1979 (Krajputaši Objekt, obojeno željezo), na Međunarodnom simpoziju kipara Forma prima u Krapini 1980 (Adam i Eva, hrastovina), Međunarodnom simpoziju skulpture u mramoru »Beli Venčac« u Aranđelovcu, Srbija, 1982/83 (Drvo–kuća–čovjek). Od 1982. Diminićevi su najčešći motivi ptice koje radi ponajviše u keramici, prvi put iste godine na skupu Kiparstvo-terakota u Iloku (skulpture objekti Ptice–ljudi–ambalaža). Pritom se priklanja figuraciji u kojoj oblici, često antropomorfni, imaju ulogu metaforičnog znaka. U kompoziciju unosi gdjegdje elemente pejzažne arhitekture i graditeljske baštine (zavijutak loze, stup trijema, niša i sl.). God. 1988. za studijskih boravaka u Nizozemskoj i Kini izradio je nove cikluse akvarela, skica i skulptura (Impresije iz Nizozemske i Kine). Izveo je spomenike i parkovne skulpture: Istarski vol – spomenik poljima Istre pred hotelom »Parentium« u Poreču (1976/77, vinkuranski kamen), nadgrobni spomenik revolucionaru Vjekoslavu Ivančiću Điđiju u Pazinu (1977, mramor), Oblik rasta u krugu tvornice »Pazinka« u Pazinu (1978, mramor), Spomenik borcima NOR-a u Spomen-parku palih boraca u Puli (1978/79, vinkuranski kamen), nadgrobni spomenik obitelji Šegando u Puli (1980, mramor), Jela u Delnicama (1981, bihacit), Kruha i ploda u Slovenj-Gradecu u Sloveniji (1981, bronca), Uzlet 1 pred Palačom pravde u Karlovcu (1984/85, kamen), Obluci — varijanta A u parku hotela »Maestral« u Novigradu u Istri (1986), Ptica na Zemljinoj kugli u Labinu (1989, vinkuranski kamen), Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima u krugu Tvornice papira u Rijeci (1992/93, kamen, mramor i prokrom). Drugi poznatiji radovi u javnim prostorima: skulptura Slavoluk i reljef Obilje u Adriabanci (prije Jugobanka) u Labinu (1978, obojeni fiberglas), skulptura Nar na Gradskom trgu u Rovinju (1988), skulptura Ptice dolazeće i odlazeće na Autobusnom kolodvoru u Labinu (1989), kasetirani strop i dvije skulpture u Adriabanci u Puli (1989), konceptualne skulpture Ilok nekad i sad u Iloku (1988/89), Smjerom putokaza na raskrižju cestâ Rijeka—Zagreb—Lokve—Mrkopalj (1989), instalacije Tri ptice — tri kadra u kavani »Forum« (1985) i Drvo radosti u Istarskom narodnom kazalištu (1989) u Puli, Dragi kamen u Istarskoj banci u Malom Lošinju (1990). Autor je skulpture Ptica na prstenac (1985), koja se daje pobjedniku »Trke na prstenac« u Barbanu. Izdao je grafičke mape Zemljo Istra (Pazin 1975, predgovor V. Bužančić), Ljubav bijela kost (Zagreb 1978, sa sonetima Vesne Parun), Histria erotica (Rovinj 1984), Časoslov ptice (Labin 1986, predgovor V. Bužančić), Za mir u Hrvatskoj (Labin 1991, predgovor Gorka Ostojić-Cvajner) i Groti duša zrije (Poreč 1993, sa sonetima D. Orlića, predgovor M. Sinčić). Crtežima je opremio knjigu pjesama Zdenke Višković Tanac jončići po kršine (Pula 1984). Izlagao je sa suprugom Jasnom Maretić u Cremoni (1969), samostalno u Beču (1971, 1973), Labinu (1972, 1979, 1987), Puli (1972, 1980, 1987, 1992), Rovinju (1972, 1987), Zagrebu (1972–73, 1977, 1980, 1983–84, 1987, 1992), Beogradu (1973, 1988), Piranu (1973), Splitu (1973, 1987), Malinskoj (1974), Rijeci (1974, 1979, 1987, 1992), Karlovcu (1975, 1979, 1987), Mariboru (1976), Motovunu (1976), Sarajevu (1980, 1985), Zenici (1980), Kopru (1985), Novoj Gorici (1985), Opatiji (1985), Bologni (1986), Celju (1986), Buzetu (1987), Pazinu (1987), Poreču (1987), Rabu (1989), Velikoj Gorici (1993) te skupno na izložbama ULUH-a (danas HDLU), Ars Histriae (nagrada u Piranu 1972, I. nagrade za skulpturu u Rovinju 1974. i Labinu 1976), na Zagrebačkom salonu (izvedbena nagrada 1978. za skulpturu Slavoluk novih urbanih prostora), VII. međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci (1980, otkupna nagrada), IV. jesenjem salonu u Dubrovniku (1982, nagrada za skulpturu), VII. izložbi Saveza udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije (Skoplje 1981, nagrada za skulpturu), Olimpijskoj izložbi u Sarajevu (1984), na IV. trijenalu hrvatskog kiparstva u Zagrebu (1991, nagrada) i dr. — D. se afirmirao kao autentičan istarski kipar suvremenoga likovnog izraza. Zauzima posebno mjesto unutar hrvatskog apstraktnog kiparstva organskog obilježja. Dobio je nagrade »Mijo Mirković« (1972) i »Josip Račić« (1976).

LIT.: V. Ekl: Josip Diminić. Dometi, 3(1970) 1/2, str. 131. — Z. Kolacio: Diminićev plastični svijet. Novi list, 26 (1972) 10–11. VI, str. 5. — V. Maleković: Bujanje predmeta. Vjesnik, 33(1972) 14. VI, str. 11. — V. Bužančić: »Zemljo Istra« Josipa Diminića. Dometi, 8(1975) 9, str. 51–56. — Z. Rus: Josip Diminić (predgovor katalogu izložbe). Karlovac 1975. — J. Depolo: Izložba spomeničkih projekata Josipa Diminića u Galeriji Spektar. VUS, 26(1977) 3. XII. — V. Maleković: Ponovni susret s Diminićem. Vjesnik, 40(1979) 22. XII, str. 11. — I. Šimat Banov: U suglasju s evropskom skulpturom. Čovjek i prostor, 28(1980) 333, str. 28. — V. Bužančić: Diminić (s iscrpnom lit.). Rijeka 1982. — Isti: Časoslov Ptice — Josip Diminić. Istra, 25(1987) 1/3, str. 144–145. — B. Vižintin: Diminić (predgovor katalogu izložbe). Rijeka—Karlovac—Pula 1987. — E. Dubrović: Josip Diminić (predgovor katalogu izložbe). Rab 1989. — R. Vuković: Josip Diminić (predgovor katalogu izložbe). Velika Gorica 1993. — E. Cvetkova: Pravi kipar Istre. Večernji list, 37(1993) 5. VII, str. 19.
 
Vlado Bužančić (1993)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

DIMINIĆ, Josip. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.6.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/4791>.