ANDREIS, Josip
traži dalje ...ANDREIS, Josip, muzikolog (Split, 19. III 1909 — Zagreb, 16. I 1982). Srednju školu završio je 1926. u Splitu, talijanski i francuski jezik studirao u Zagrebu i Rimu, diplomirao 1931. u Zagrebu. Muziku je učio u Splitu (I. Parać) i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je 1947. diplomirao na nastavničkom odsjeku. Od 1931. do 1941. srednjoškolski je profesor u Šibeniku, Herceg-Novom i Splitu, a 1941–1945. u Zagrebu; profesor je povijesti glazbe 1945–1972. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te pročelnik Historijskog (1948–1969), odnosno Muzikološkog odjela (1970–1972). Predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske (danas Društvo hrvatskih skladatelja) bio je 1952/1953. i 1955/1956, a Muzikološkog zavoda, koji je utemeljio, 1969–1972. Dopisni član JAZU postao je 1954, a redoviti 1975. Za svoj znanstveni rad dobio je više odlikovanja i nagrada, među ostalima i Nagradu grada Zagreba 1969. te Republičku nagradu za životno djelo 1975. — Andreisovo je djelovanje višestrano. Osim djela s područja opće i hrvatske muzičke povijesti, dao je zapažene priloge muzičkoj estetici i publicistici, a istakao se radom na izdavanju spomenika hrvatske muzičke prošlosti, kao i koncipiranjem i uređivanjem enciklopedijskih izdanja. Vrstan muzički historičar, A. je u svojim priručnicima prvi u Hrvatskoj znanstvenom metodom izložio i osvijetlio muzička zbivanja u tijeku stoljećâ. U Historiji muzike, prvoj većoj, općoj povijesti glazbe objavljenoj u Hrvatskoj, A. je iscrpnom analizom svih važnih činilaca, dao sintetičke preglede koji otvaraju nove poglede na složena muzička zbivanja, posebno XIX i XX st. Razvoj muzičke umjetnosti u Hrvatskoj prva je povijest hrvatske muzike u kojoj je sistematski raspoređena i znanstveno obrađena građa. Tu je, iskoristivši iscrpno svu poznatu literaturu, prikazao razvoj muzičke kulture u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas. Toj je tematici posvetio i niz studija i članaka u periodičkim publikacijama. Uz povijest muzike, bavio se i muzičkom estetikom te iz tog područja je napisao i dva djela: Uvod u glazbenu estetiku (prvi takav rad u Hrvatskoj) i Vječni Orfej. U Vječnom Orfeju, uvodu u muzičku umjetnost, sintetizirao je svoje estetske poglede; prikazao je stilska razgraničenja u tijeku povijesnog razvoja glazbene umjetnosti, kao i odnose koji vladaju između stvaraoca i njegova djela te slušatelja i kompozicije; upozorio je na specifičnosti o kojima ovisi život glazbe. Praktična primjena Andreisovih estetskih pogleda izražena je u njegovu kritičarskom djelovanju te posebno u monografiji Hector Berlioz. Andreisov muzikološki rad odrazio se najviše u obradi 16 Lukačićevih moteta iz zbirke Sacrae cantiones, u kojem je uz opsežnu studiju transkribirao te duhovne koncerte u suvremeno notno pismo i priredio ih za suvremeno izvođenje. Važno poglavlje u Andreisovu djelovanju povezano je s Muzičkom akademijom u Zagrebu na kojoj je sve svoje znanstvene i pedagoške sposobnosti posvetio odgoju muzičkih historičara i muzikologa. U tijeku godine odgojio je generacije studenata od kojih su mnogi kao diplomsku radnju obradili poneku od još neistraženih tema iz hrvatske muzičke povijesti, a neki se kasnije razvili kao ugledni znanstvenici. A. je bio urednik Muzičke revije (1950/1951) i časopisa Arti musices (1969–1971), prvog izdanja Muzičke enciklopedije (1958–1963), publikacije Yugoslav Music (1959, sa S. Zlatićem), triju knjiga Rada JAZU (1965, 1969, 1978) i dr. Članke i studije objavljivao je u časopisima i zbornicima: Hrvatska revija (1940–1944), Sv. Cecilija (1942, 1944, 1946, 1970, 1971), Muzička revija (1950), Zvuk (1955, 1960, 1967, 1969), Muzikološki zbornik (1968), Arti musices (1969, 1971, 1974).
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
ANDREIS, Josip. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 14.10.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/559>.