ANDREIS, Josip

ANDREIS, Josip, muzikolog (Split, 19. III 1909 — Zagreb, 16. I 1982). Srednju školu završio je 1926. u Splitu, talijanski i francuski jezik studirao u Zagrebu i Rimu, diplomirao 1931. u Zagrebu. Muziku je učio u Splitu (I. Parać) i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je 1947. diplomirao na nastavničkom odsjeku. Od 1931. do 1941. srednjoškolski je profesor u Šibeniku, Herceg-Novom i Splitu, a 1941–1945. u Zagrebu; profesor je povijesti glazbe 1945–1972. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te pročelnik Historijskog (1948–1969), odnosno Muzikološkog odjela (1970–1972). Predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske (danas Društvo hrvatskih skladatelja) bio je 1952/1953. i 1955/1956, a Muzikološkog zavoda, koji je utemeljio, 1969–1972. Dopisni član JAZU postao je 1954, a redoviti 1975. Za svoj znanstveni rad dobio je više odlikovanja i nagrada, među ostalima i Nagradu grada Zagreba 1969. te Republičku nagradu za životno djelo 1975. — Andreisovo je djelovanje višestrano. Osim djela s područja opće i hrvatske muzičke povijesti, dao je zapažene priloge muzičkoj estetici i publicistici, a istakao se radom na izdavanju spomenika hrvatske muzičke prošlosti, kao i koncipiranjem i uređivanjem enciklopedijskih izdanja. Vrstan muzički historičar, A. je u svojim priručnicima prvi u Hrvatskoj znanstvenom metodom izložio i osvijetlio muzička zbivanja u tijeku stoljećâ. U Historiji muzike, prvoj većoj, općoj povijesti glazbe objavljenoj u Hrvatskoj, A. je iscrpnom analizom svih važnih činilaca, dao sintetičke preglede koji otvaraju nove poglede na složena muzička zbivanja, posebno XIX i XX st. Razvoj muzičke umjetnosti u Hrvatskoj prva je povijest hrvatske muzike u kojoj je sistematski raspoređena i znanstveno obrađena građa. Tu je, iskoristivši iscrpno svu poznatu literaturu, prikazao razvoj muzičke kulture u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas. Toj je tematici posvetio i niz studija i članaka u periodičkim publikacijama. Uz povijest muzike, bavio se i muzičkom estetikom te iz tog područja je napisao i dva djela: Uvod u glazbenu estetiku (prvi takav rad u Hrvatskoj) i Vječni Orfej. U Vječnom Orfeju, uvodu u muzičku umjetnost, sintetizirao je svoje estetske poglede; prikazao je stilska razgraničenja u tijeku povijesnog razvoja glazbene umjetnosti, kao i odnose koji vladaju između stvaraoca i njegova djela te slušatelja i kompozicije; upozorio je na specifičnosti o kojima ovisi život glazbe. Praktična primjena Andreisovih estetskih pogleda izražena je u njegovu kritičarskom djelovanju te posebno u monografiji Hector Berlioz. Andreisov muzikološki rad odrazio se najviše u obradi 16 Lukačićevih moteta iz zbirke Sacrae cantiones, u kojem je uz opsežnu studiju transkribirao te duhovne koncerte u suvremeno notno pismo i priredio ih za suvremeno izvođenje. Važno poglavlje u Andreisovu djelovanju povezano je s Muzičkom akademijom u Zagrebu na kojoj je sve svoje znanstvene i pedagoške sposobnosti posvetio odgoju muzičkih historičara i muzikologa. U tijeku godine odgojio je generacije studenata od kojih su mnogi kao diplomsku radnju obradili poneku od još neistraženih tema iz hrvatske muzičke povijesti, a neki se kasnije razvili kao ugledni znanstvenici. A. je bio urednik Muzičke revije (1950/1951) i časopisa Arti musices (1969–1971), prvog izdanja Muzičke enciklopedije (1958–1963), publikacije Yugoslav Music (1959, sa S. Zlatićem), triju knjiga Rada JAZU (1965, 1969, 1978) i dr. Članke i studije objavljivao je u časopisima i zbornicima: Hrvatska revija (1940–1944), Sv. Cecilija (1942, 1944, 1946, 1970, 1971), Muzička revija (1950), Zvuk (1955, 1960, 1967, 1969), Muzikološki zbornik (1968), Arti musices (1969, 1971, 1974).