FOLNEGOVIĆ, Fran

FOLNEGOVIĆ, Fran, političar (Slanovec kraj Zagreba, 17. II. 1848 — Zagreb, 18. VII. 1903). Potječe iz osiromašene plemićke obitelji. Gimnaziju je polazio od 1858. u Zagrebu, Pravnu akademiju započeo je studirati u Zagrebu, nastavio u Budimpešti i Grazu te nakon treće godine studija prava 1870. postao začasnim podbilježnikom u Zagrebačkoj županiji. God. 1871. županijski je kotarski pristav pri središnjem sudu u Zagrebu. Zbog bolesti 1875. prelazi kao pristav na manje napornu službu u Samobor. U Hrvatski je sabor kao kandidat Stranke prava bio izabran u sesvetskom kotaru 1875, u kotaru Senj 1878, 1881, 1884, u kotaru Švarča kraj Karlovca 1889. i u Sisku 1892. Kao osamnaestogodišnjak priključio se 1866. krugu oko A. Starčevića, 1867. kao prvi potpisuje adresu pravaške mladeži Starčeviću, a autor je i riječi svojevrsne pravaške himne Živila Hrvatska i njezina prava. God. 1874. izdao je satiričke eseje Zanovetanja, u kojima je najviše kritizirao aristokraciju i neke svećenike. Kada se nakon Kvaternikove bune u Rakovici Starčević povukao, F. je 1875. izabran u Hrvatski sabor kao jedini pravaš. Tijekom snalaženja u stranačkoj konstelaciji 1870-ih i 1880-ih u njega se postupno oblikovalo usmjerenje koje je slijedio do kraja političke djelatnosti. Iz skupine pravaša oko Starčevića želio je stvoriti snažnu političku stranku odstupanjem od Starčevićeva »veleizdajničkog« učenja o samostalnoj hrvatskoj državi na ruševinama Monarhije i ostvarenjem programa postignuća hrvatske državnosti unutar Habsburške Monarhije. Obnovu Stranke prava htio je postići sjedinjenjem oporbe, zapravo hrvatske inteligencije u svim hrvatskim zemljama. Pridružio se oporbi M. Makanca protiv vlade I. Mažuranića. God. 1879. F. je s nekolicinom pripadnika Narodne stranke uzalud pokušao osnovati protudualističku stranku koja bi zahtijevala znatno proširenje hrvatske autonomije, ali je u programu istaknuta i jugoslavenska ideologija u smislu Strossmayerova kruga. Dobri odnosi s J. J. Strossmayerom i Neodvisnom narodnom strankom omogućili su – nakon smrti A. Šenoe – njegovo postavljanje za urednika Vienca (1882), ali su mu postali kobni u doba raskola Stranke prava. I 1884. pojavila se mogućnost suradnje s Neodvisnom narodnom strankom, koja nije uspjela jer F. još nije mogao napustiti Starčevićevo usmjerenje. Tada se, naime, pravaški pokret obnovio i znatno proširio, a bio je još uvijek nadahnut Starčevićevim učenjem. U svezi s programom ostvarenja hrvatske državnosti u Monarhiji F. je morao biti suzdržan sve do propasti nade u Rusiju potkraj 1880-ih. Već u vrijeme okupacije BiH bio je uvjeren da se pravaška politika ne smije oslanjati na vanjske sile nego na dinastiju. Želio je stvoriti uvjete za suradnju sjedinjene oporbe iz svih hrvatskih zemalja s dinastijom, vjerujući da bi jedinstvena parlamentarna stranka mogla postići određenu hrvatsku državnost u Monarhiji. U tu svrhu F. je nastojao održavati veze s utjecajnim krugovima i stranačkim prvacima kako bi raspršio »predsude i osvade« protiv Stranke prava, uvjeravajući ih da ona nije protudinastična i protumonarhična i da se ne želi protiviti savezu s Ugarskom. Ta je taktika postala očiglednom nakon Folnegovićeva razgovora s barunom Josipom Filipovićem 1887 (F. ga je objavio 1889) koji je savjetovao Stranci prava da prihvati program revidirane Hrvatsko-ugarske nagodbe s oslonom na dvor. F. je objavio i svoj Odziv na poruku iz Beča (1890) neke utjecajne osobe koja je preporučila sporazum Hrvata i Mađara, oslonac na Franju Josipa, stvaranje jake oporbene skupine koja bi mogla doći na vlast i tražiti ostvarenje svojih političkih i gospodarskih interesa u sklopu dualističkog sustava. Naposljetku, F. je 1894. posjetio i B. Kállaya, ministra za BiH, s prijedlogom sporazuma s vodstvom Stranke prava. F. je uoči raskola jasno pokazao da program »modernog pravaštva« želi stvoriti od Stranke prava lojalnu oporbu u okviru dualizma koja bi se snalazila prema interesima dinastije. F. je kao potpredsjednik Stranke prava u nju 1890. doveo J. Franka. Prva formalizacija Folnegovićeve i Frankove struje bila je adresa Stranke prava 1892, a temeljila se na kraljevoj krunidbenoj zavjernici iz 1867. koja jamči Hrvatsko-ugarsku nagodbu, dok ju je vodstvo Stranke tumačilo kao potvrdu hrvatskoga državnog prava. Iste se godine proglašava sporazum Stranke prava i Neodvisne narodne stranke, a simbolizira ga susret (1893) Strossmayera i Starčevića, kojemu je F. bio odlučan zagovaratelj. F. i Frank uspjeli su da se prihvati zajednički program a zatim su se u borbi za vodstvo u Stranci razišli. Prvi program Stranke prava 1894. zahtijeva sjedinjenje svih hrvatskih zemalja (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Rijeka, Istra, Međimurje, BiH) i eventualno Slovenije, ali ostaje u okviru Monarhije, taktizirajući između dualizma i trijalizma. Nakon toga uspjeha »modernog pravaštva« nastaje razdoblje Folnegovićevih i Frankovih sukoba za vodstvo u očekivanju Starčevićeve smrti. Scena sukoba je izgradnja Starčevićeva doma. F. se nadao vodstvu zbog pripremanja zajedničke organizacije pravaša Hrvatske i Slavonije, Dalmacije i Istre. No ovi posljednji nisu prihvaćali Folnegovićevu i Frankovu taktiku. Na svečanosti otvaranja Starčevićeva doma 17. VII. 1895. F. se istaknuo kao »vođa« i održao govor u ime Stranke. Povod pak pravaškom raskolu dao je F. kada je kao zagrebački gradski zastupnik svojim govorom 21. X. 1895. kojim se ogradio od protumađarske demonstracije mladeži kraj Jelačićeva spomenika u duhu svoje namjere da postigne dobre odnose s dualističkim vrhovima Monarhije a pogotovo s dinastijom. Već je sutradan Starčević zajedno s Frankom, E. Kumičićem i M. Starčevićem najavio istup iz kluba Stranke prava. F. je krivo procijenio situaciju, jer je javnost odobravala čin mladeži, a niti vodstvo Stranke prava nije željelo njegovo prodinastijsko usmjerenje. Klub Stranke prava je 6. XI. 1895. osudio Folnegovićevu izjavu i prihvatio njegovu ostavku na predsjedništvo kluba, a morao je položiti i zastupnički mandat. Folnegoviću su nakon posjeta Đakovu u proljeće 1895. pripisali namjeru proglasiti Strossmayera protektorom Stranke. Također je optužen da je pripadao slobodnim zidarima, ali se on branio da nikada nije pripadao nikakvoj slobodnozidarskoj loži. U slobodne zidare ušao je u peštanskoj loži Demokratia u proljeće 1892, a potom je od rujna 1892. sudjelovao u radu zagrebačke lože Hrvatska vila. Nakon svoga povlačenja F. je pisao brošure kojima je opravdavao svoje postupke, a pogotovo gledište o okupljanju oporbe i oslonac na dinastiju. Uključio se kasnije u Koaliranu oporbu domovinaške struje Stranke prava i Neodvisne narodne stranke pa je 1902. bio glavni urednik njezina glasila Hrvatska, ali nekadašnji utjecaj nije stekao. Svoja politička shvaćanja te publicističke i književne radove objavljivao je u zbornicima, časopisima i novinama: Agramer Wochenblatt, Obzor, Graničar, Primorac, Dragoljub, Agramer Presse, Agramer Zeitung, Branislav, Hrvatski svjetozor, Zastava (Pešta, Novi Sad), Sloboda, Vienac, Narodni list, Hrvatska, Katolička Dalmacija, Novo vreme, Posavska Hrvatska, Hrvatsko pravo, Slavonische Presse, Die Drau, Preporod, Dom i sviet, Dan (Beograd), a 1924. u Hrvatskom listu objelodanjena je njegova svojevrsna politička oporuka. Uređivao je, među ostalim, listove: Hrvatska vila, Prosvjeta, Sloboda i Hrvatska. U književnosti se javlja novelom Jesam li ljubio (Dragoljub, 1868). Proputovao je Italiju, Belgiju, Češku, Slovačku, a napose Francusku i Dalmaciju. S tih putovanja objavljivao je putopise. Putopis po Skandinaviji napisao je prema pričanju baruna I. Burattija. Služio se pseudonimima Jurek s banganelom, Vilim Slavoj, Vilko Slavoj, Veljko Slavoj i Zanovietalo.