GINANO, plemićka obitelj u Zadru od XIII. do XV. st. Obiteljsko ime izvedeno je iz osobnog imena Ginano (Ghinano, Ginannus), koje se spominje već u XII. st. (1199. Ginannus i njegov brat Volcina, Ulcina; ime Vučina često je u obitelji), a zabilježeno je u oblicima de Genano, Ghinanis, Ginanis, Ginnano, Gnano. Kada je 1. VIII. 1247. sklopljen mir između Zadra i Mletačke Republike, među Zadranima je bio i Perregrinus de Genanno; u istom dokumentu navedeno je i osobno ime Ginano (Ginanus de Peregrino). Utemeljitelj jedne grane obitelji bio je Vučina (Vulcina, Vulcignato Ginano, Ginnane, Ginnanis alias Gnogrich, Grugrich). On je 10. X. 1267. bio među zadarskim svjedocima pri sklapanju ugovora o desetini između trogirskog biskupa Kolumbana i trogirskoga Kaptola te 25. VIII. 1274. svjedok pri sklapanju ugovora o miru između Omiša i Mletačke Republike; tada je bio sudac u Zadru. Zabilježen je i u popisima zadarskog plemstva i plemićkih domova 1283. Umro je prije 11. X. 1290. kada se spominju njegov sin Stjepan i kćeri Buna i Lipa kao svjedoci. Suvremenik im je bio Benedikt (Begna) kojemu je žena Slava a kći Anastazija. U prvoj pol. XIV. st. bio je Ivan (Çaninus, Zanin) redovnik u samostanu sv. Krševana (o. 1323), a Katarina redovnica u samostanu sv. Dimitrija (o. 1341–47). Stjepanov sin Vučina bio je rektor (1340, 1365/66), sudac (1359/60), prokurator dominikanskog samostana (1361), odvjetnik u nekoj parnici (1364) i svjedok (1345, 1370). Umro je prije 21. X. 1372. kada se spominje njegova udovica Rada. Imao je sina Stjepana i unuka Vučinu, a njegov brat Mihovil sina Marina, zakupnika selâ Crosjenice i Cerjani (1378), suca egzaminatora (1379, 1381), rektora (1380, 1390, 1392–95, 1398), suca (1386) i člana Tajnog vijeća u Zadru (1395) te 1393–95. rektora u Pagu. On je sudjelovao pri sklapanju sporazuma s hrvatsko-dalmatinskim banom Butkom Kurjakovićem, i Karlom Kurjakovićem 27. I. 1394. te bio u izaslanstvima 1394. u Mletke, u ožujku 1396. u Šibenik (sklapanje saveza sa Splitom, Trogirom i Šibenikom) i u lipnju na saboru u Ninu gdje su branili pravo Zadra na otok Pag. Njegov suvremenik bio je Nikola (Colanus, Kolan), sin Vučine, sudac (1398). Nakon uspostave mletačke vlasti u Zadru 1409. jedan od plemićâ koji su 1411. bili taoci u Mlecima bio je Mihovil; njemu je 1412. dopušteno da neko vrijeme boravi na Pagu i u Zadru. Nakon druge pol. XV. st. obitelj se više ne spominje.
LIT.: Obitelj. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 1. Zagreb 1868, str. 73–74; 6. 1878, str. 230, 269. — K. Jireček: Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters, 3. Wien 1904, 30. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 2. Zagreb 1904; 5–18. 1907–1990. — F. Šišić: Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskoga. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904) str. 14, 18, 20–21, 24–25, 46, 54, 56. — V. Jakić-Cestarić: Etnički odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 19(1972) str. 158, 160. — N. Klaić i I. Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976. — T. Raukar: Zadar u XV stoljeću. Zagreb 1977. — T. Raukar, I. Petricioli, F. Švelec i Š. Peričić: Zadar pod mletačkom upravom 1409–1797. Zadar 1987, 40, 63. — V. Jakić-Cestarić: Osobna imena i porijeklo redovnika samostana sv. Krševana do kraja XIV. stoljeća. Zadarska revija, 39(1990) 2/3, str. 248. — Vučina (XIII. st.). — L. Fondra: Istoria della insigne reliquia di San Simeone profeta che si venera in Zara. Zara 1855, 69. — L. Jelić: Moći sv. Šimuna Bogoprimaoca u Zadru. Rad JAZU, 1901, 145, str. 193. — Marin (XIV. st.). — J. Alačević: La Congregazione generale della Dalmazia fatta a Nona nel 1396. Bullettino di archeologia e storia dalmata, 14(1891) 11, str. 176; 12, str. 188; 15(1892) 1, str. 14; 5, str. 60–61. — Mihovil (XV. st.). — A. de Benvenuti: Storia di Zara dal 1409 al 1797. Milano 1944, 33.
Serđo Dokoza Nikpalj (1998)
