GLAVAČ, Stjepan

GLAVAČ, Stjepan (Stephanus Glavach Varasdiensis), kartograf (Varaždin, 13. XII. 1627 — Trnava, 4. VIII. 1680). Isusovačku gimnaziju polazio u rodnom gradu. Nakon završene prve godine studija filozofije u Grazu, stupio 1648. u Družbu Isusovu u Beču. Studij nastavio nakon dvogodišnjeg novicijata te po završetku 1654–56. poučavao u zagrebačkoj gimnaziji. Potom u Grazu završio četverogodišnji studij teologije i 1662. stekao doktorat iz filozofije. Predavao matematiku u Grazu (1662, 1669–70) i Linzu (1671), moralnu teologiju u Zagrebu (1666–67, 1676), kanonsko pravo u Klagenfurtu (1672–75) i Trnavi (1677–80). Prvi je profesor filozofije na zagrebačkoj Akademiji (1663–65), pri otvorenju koje je 6. XI. 1662. održao uvodni govor Prolusio academica (occasione introducendi in Gymnasio Zagrabiensi triennii philosophici), tiskan iste godine, ali do danas nije pronađen ni jedan primjerak. God. 1673. objavio je do tada najprecizniji zemljovid Hrvatske s naslovom u kartuši Nova hactenus editarum mendis expurgatis ac multis quae omissa erant additis accurate concinnata partium Regni Sclavoniae et Croatiae a Christianitate etiamnum possessarum confiniumque descriptio. Obuhvaćao je područje Banske Hrvatske, tj. onoga dijela koji se nakon turskih osvajanja uspio sačuvati pod banskom vlašću (područje između Jadranskog mora kraj Senja, rijeka Kupe, Une i Mure te ušća Lonje u Savu). Budući da su na njem točno označene granične utvrde na hrvatskoj i turskoj strani, pretpostavlja se da je izrađen u obrambene svrhe, a da su mu naručitelji zagrebački biskup M. Borković i banski namjesnik N. Erdődy, kojima, uz Hrvatski sabor, G. i posvećuje svoje djelo. Zemljovid je nastao u vrijeme turskih priprema za osvajanje Beča, a njegova strateška svrha istaknuta je u Glavačevoj posveti, gdje se kao glavni motiv navodi obrana domovine. G. se nije služio kartografskim predlošcima nego je uz pomoć krajiških časnika godinama obilazio i mjerio teren te ucrtavao naseljena i opustjela mjesta, rijeke i gore. Zemljovid ima prvorazrednu kulturnopovijesnu vrijednost jer su mnoga zemljopisna imena donesena u pučkome kajkavskom obliku (dio imena nije upisan iako su mjesta označena kartografskim znacima), pri čem se autor oslonio na znameniti popis župa Zagrebačke biskupije iz 1501, koji mu je dao Borković. Uz pojedina mjesta označio je važnije događaje, posebice bitke s Turcima, a kao izvor poslužili su mu Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV M. Istvánffyja, Postilla A. Vramca i Memoriae regum et banorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae J. Ratkaja. Zemljovid je najprije urezao u bakrenu ploču (posao mu je i bio povjeren kao dobru slikaru), upotrijebivši prvi za mjerilo uz njemačku i hrvatsku milju, a potom ga tiskao na papiru. Kako mjesto tiskanja nije označeno, u literaturi se navodila Valvasorova tiskara u Vagenspergu, iako je Valvasor tek 1678. nabavio opremu za tiskanje bakroreza, pa je vjerojatnije da je tiskan u Klagenfurtu u oficini Georga Dettelbachera. Rađen je u mjerilu 1:250 000, a format mu je 840x888 mm. Sačuvan je samo jedan primjerak u Valvasorovoj zbirci (Metropolitanska knjižnica u Zagrebu, sign. VII, 12 VZ). U Pruskoj državnoj knjižnici u Berlinu nalazi se kopija koju je 1739. izradio kadet Antun Belavić na poticaj grofa Aleksandra Patačića od Zajezde. God. 1937. zemljovid je reproduciran fotolitografskim načinom i tiskan u offsetu. Zbog oštećenja u novije je vrijeme restauriran rontoaliranjem na platno.