GOLIK, Krešo
traži dalje ...GOLIK, Krešo, filmski i TV redatelj i scenarist (Fužine, 20. V. 1922 — Zagreb, 20. IX. 1996). Maturirao 1939. u stručnoj produžnoj Grafičkoj školi u Zagrebu. Pred II. svjetski rat pridružuje se amaterskom filmskom društvu »Romanija«. God. 1945. zaposlio se na Radio-Zagrebu kao športski reporter, urednik i spiker. U »Jadran-film« prelazi 1947. te radi kao redaktor i redatelj mjesečnoga filmskog žurnala Pregled. Tu je 1948. režirao kratkometražni dokumentarni film Još jedan brod je zaplovio (Nagrada Vlade NRH), za koji je napisao scenarij, kratki dokumentarni film o seoskim zadrugama Na novom putu (scenarist Vesna Parun) i 1950. populistički igrani film Plavi 9, u ondašnjoj Jugoslaviji prvu cjelovečernju komediju, ujedno i prvi film sa športskom tematikom. Nakon reorganizacije kinematografije 1951. postaje slobodnim filmskim djelatnikom. God. 1955. ostvario je, prema scenariju M. Božića, poetski intoniranu melodramu Djevojka i hrast, film ekspresionistički stilizirane stvarnosti o mukotrpnoj egzistenciji u dalmatinskom zaleđu. Golikova težnja ekspresivnoj vizualnosti zrcali se i u filmu Kala, koji je 1958. režirao s A. Hiengom u Sloveniji. Voditelj je proizvodnje u »Interpublicovu« Studiju za crtani film 1956–57. gdje s N. Neugebauerom režira nekoliko animiranih reklamnih filmova. Idućih osam godina scenarist je animiranih lutka-filmova »Zora-filma« te asistent režije (najčešće B. Bauera). U drugoj pol. 1960-ih posvećuje se režiji kratkometražnih dokumentarnih filmova. Režira dva socijalno angažirana dokumentarna filma kojima je i scenarist, film o mukotrpnoj svakodnevici mlade radnice Od 3 do 22 (1967 – Nagrada za režiju u Beogradu, Nagrada međunarodnog žirija kritičara FIPRESCI u Oberhausenu) i Koliko to vrijedi (1969) te 1967. dokumentarni film športske tematike 6 koraka…(do svjetskog rekorda) i 1968. artistički dokumentarni film Koreografija za kameru i plesače. Slijede dvije dugometražne urbane komedije o malograđanskome mentalitetu, kojima je i scenarist. Prva Imam dvije mame i dva tate (1968, Srebrna arena za režiju u Puli) komična je melodrama sa suvremenom tematikom o nerješivosti problema razvrgnutih brakova, snimljena prema romanu Mirjam Tušek, a druga je sjetno ironična komedija operetnih obilježja s radnjom iz zagrebačkog života između dvaju svjetskih ratova Tko pjeva zlo ne misli (1970, Brončana arena za režiju u Puli), snimljena prema noveli V. Majera. Film Tko pjeva zlo ne misli postignuo je golem uspjeh kod publike, a 1990. proglašen je od filmskih kritičara najboljim hrvatskim filmom svih vremena. God. 1973. režira igrani film Živjeti od ljubavi, kojemu je i scenarist. Dajući prilog hrvatskome društveno-kritičkom filmu 1970-ih, njime upozorava na temeljna egzistencijalna, socijalna i psihološka pitanja. Sljedeća dva filma Razmeđa (1973) i Pucanj (1977, Srebrna arena za scenarij kojemu je suautor), nastala u suradnji s TV, obrađuju tu tematiku u seoskom okružju. God. 1975. režirao je, prema scenariju M. Kerstnera, humorističnu TV seriju Gruntovčani. Priča o žiteljima izmišljenoga podravskog sela izrasla je u preciznu realističnu studiju individualnih junaka i kolektivnog mentaliteta. U igranom filmu Ljubica (1978, Brončana arena za režiju u Puli), suvremenoj urbanoj drami, isprepleće se individualna psihološka razina s društvenom. God. 1988. režirao je film Vila Orhideja, poetski intoniranu ladanjsku melodramu s elementima fantazije, a 1991. TV seriju Dirigenti i mužikaši. Od 1979. do umirovljenja 1989. profesor je filmske režije na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju. Doajen hrvatskog filma i TV, G. je autor raznovrsna opusa, žanrovski populističkih komedija i TV serija, angažiranih drama te artističkih igranih i dokumentarnih filmova kojima je zajedničko vjerno ocrtavanje individualne psihe i društvenih prilika, stalna crta egzistencijalne tjeskobe te osobito nagnuće k profiliranju ženskih likova. Dobitnik je više nagrada za životno djelo: Nagrade »Vladimir Nazor« (1984), Počasne Zlatne arene Pulskog festivala (1992) te Vjesnikove nagrade »Jelen« na Danima hrvatskog filma (1995). God. 1997. utemeljena je filmska nagrada »Krešo Golik«. Bavio se i kazališnom režijom (Licem u lice s B. Bauerom, 1965, HNK Osijek; Weekend v Gruntovcu, 1978, Zagrebačko gradsko kazalište »Komedija«).
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
GOLIK, Krešo. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.10.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/7107>.